|
Autori knjige jednostavno glume kao da ne znaju da je svojevremeno stoljec'ima na ovim prostorima, chak i bez Turaka, postojao bosanski entitet sa odredjenim regijama. Mozhda oni znaju, a ako ne, mogu se zainteresirati pored ostalog i za najnoviju knjigu ”Srednjovjekovna Bosna”, o patarenima-bogumilima-babunima i bosanskim (ne hrvatskim) vladarima, o njihovom belajisanju sa rimokatolichanstvom, autorice Nade Klaic', u izdanju Eminex-a, Zagreb, 1994., ali, Bozhe sachuvaj da bi se oni, pored svog hrvatizma i rimokatolicizma, sluzhili jednom za njih heretichkom mada istinitom knjigom. Jer, ko nije bio ili nije poslushnik rimskog pape, taj za njih jednostavno ne postoji, pa im je i floskula ”ljubi svog blizhnjeg” na djelu ochita obmana. Tako i u ovoj njihovoj knjizi o kojoj je rijech, ista floskula kroz sve njene redove postojano licemjerno zaudara ili proturjechi, navodno bilo kakvoj ljubavi ili toleranciji.
Ne detaljishuc'i o historijsko-arheoloshkim nalazima koji se uz obilje skica i fotografija chak i struchnjacima namjerno isturaju do granica dosade, pogotovo kad im se nasluc'uje njihova krajnja sasvim druga i nepobitna svrha, ne samo negiranja jednog naroda, pa i mrzhnja prema njemu, samo zbog druge ili drukchije vjeroispovijesti i nachina njegovog zhivota, ili tek samo shto mu nedostaje pridjev ”hrvatski”, vec' pobogu ”boshnjachki”, autori knjige, shto je ovdje najvazhnije ili najpresudnije, napokon ulaze u perfidno planiranu konachnicu u kojoj svoje zhrtveno janjeshce nastoje da obrate ili prikazhu kao zlotvora ili krvoloka samo da bi pred ostalim svijetom zamaglili ili prikrili svoja vlastita zlodjela. Takodjer, stiche se besumnje utisak da ultra-klerikalcima ne smeta Stari most kao gradjevina, ili kao jedno izvanredno arhitektonsko remek-djelo, i to stoljec'ima svim ljudima veoma korisno, koliko im smeta shto su inspiratori i inicijatori tog djela kakvo jest, muslimani, nije bitno da li Turci.
Njihovo raspredanje da Turci nisu podigli most vec' ovdashnji klesari i zidari, i to od turskog nameta domac'em puku, pa prema tome to ne mozhe niukom sluchaju biti turski most, ide dotle da oni potpuno zanemaruju chinjenicu da herceg Stjepan, kralj Tomislav, Ante Pavelic', Josip Broz, Franjo Tudjman i svi njihovi ostali, nazovi Hrvati, a i bilo koji drugi velikani ili diktatori u svijetu, takodjer nisu gradili niti grade odredjene objekte iz svog dzhepa. Svi znachajniji objekti uglavnom se rade od odredjenog nameta, ili truda odredjene ljudske zajednice. Ime ili naziv bilo kojoj ljudskoj ostavshtini, a posebno drushtveno korisnoj, daje se kako zbog uspomene na odredjeni subjekt, osobu ili dogadjaj, tako eventualno i na odredjene zasluge tog subjekta, osobe ili dogadjaja, pa jednostavno i radi chisto i trenutno politichkih rachunica.
Ne osvetu, ne tuk na utuk, vec' istinu protiv obmane!
Kao shto rekosmo, zlotvor bilo koji pod svaku cijenu nastoji da prikrije ili zatashka bilo kakav svoj zlochin. U nemoguc'nosti da to uchini pribjegava najperfidnijem nachinu, a taj je da mu se zlochin pripishe drugom. I to ne samo odredjeni zlochin, vec' i da mu se otpishu i svi ostali njegovi zlochini, kako bi njegov navodno glavni zlochin bio shto sigurnije prikriven, ili s druge strane kako bi mu se opravdali i ostali zlochini. U ovom sluchaju on dobro zna da je Hajrudinov Stari most u Mostaru medju najpopularnijim svjetskim objektima. Njegovu kulturoloshku vrijednost opechatio je takodjer i UNESCO. Zato ovdje zlotvor u preludiju svoje knjizhne podvale, pored ostalog, potura i tri muslimana koji su pored ostalog minirali i mostarsku pravoslavnu crkvu! Chak ne kazhe uz chiju naredbu i logistiku i uz kakvu odredjenu prinudu, ako je sve to tako i bilo. Koji muslimani, kakvim minama i pod chijom komandom, perfidno vrsni i rimokatolicistichki klerikalci Crkve na kamenu!? Ko je u dotichnom vremenu minirao i sve ostale mostarske mostove i po chijem takodjer naredjenju? Odakle takozvanim i navodnim muslimanima moguc'nost ili sposobnost, a i bezumnost da, u srpsko-hrvatskom zlochinachkom i smrtonosnom obruchu, rushe mostove uz koje su zhivjeli, bez ikakvog drugog pribjezhishta, a do zrna zhita ili bilo kakve mrvice za stomak ili prezhivljavanje, pa i jednog pushchanog metka, mogli su eventualno doc'i samo preko Hrvatske i njenih naredbodavaca? Ti pregladnjeli muslimani ili Boshnjaci, bash tu bili su, zasigurno, i za ne zaboraviti je i za stalno opetovati, u smrtonosnom hrvatsko-srpskom ili rimokatolichko-pravoslavnom agresorskom sendvichu, kojima je jedino utochishte i bilo uz Neretvu i njene makar i porushene mostove, a koji bi im samo dobro doshli da su ostali chitavi. Uz to se naravno ne smije zanemariti i Allahova duhovna pomoc' u odrzhanju njihove do bola nepokolebljive i nevjerovatne hrabrosti za samoodrzhanjem.
Pored svega, najperfidniji detalj ove opskurne knjige ispoljen je u navodnom unaprijed – sa strane muslimana miniranom Starom mostu kojega u datom momentu trebaju dignuti u zrak. Da bi se to ”upechatljivije” dojmilo, dva Hrvata i jedan (pazi) musliman granatirali su Stari most na svoju ruku, ili ne nikako po naredbi hrvatskih, demokrshc'anskih ili rimokatolichkih glaveshina! U svakom sluchaju ne uz nadredjene njihove faktore! Jer, rimokatolichki faktori mogu biti samo andjeoski, a muslimanski, vjerovatno samo shejtanski! Po Crkvi na kamenu i hrvatskim demokrshc'anima, samo tako i nikako drukchije!
Cijeli svijet dobro zna za aspiracije i Franje/Slobodana Tudjmana, a i Slobodana Miloshevic'a u podjeli Bosne. Samo, mozhda nije znao dokle one sezhu. Zapravo ni Franjo ni Slobo osobno, niti njihovi zlotvorni podilaznici, nisu u svojim mozgovima ogranichili svoje tezhnje. Ili, one su bile formalne: Guraj koliko mozhesh i jami od Boshnjaka shto mozhesh; (prvi) u ime rimokatolicizma, i (drugi) u ime pravoslavizma. A sushtinske su aspiracije kod obojice bile konkretne i naravno u ime njihovog osobnog vlastelizma. Nishta chudno! Svijet opstoji ili se opija ne od jucher na vlastofiliji. Temeljem takve opijatske ili bolesne vlastofilije izbila je i bilateralna agresija na Bosnu (i Hercegovinu) ponosnu, koju trenutni mostarski biskup tretira, u knjizi o kojoj je rijech, tek samo kao sukob! Ne, biskupe! Sukob je bilateralni chin ili poticaj, a agresija samo unilateralno djelo u svakom sluchaju, u kojem naravno na drugoj strani mora postojati i zhrtva, a ona je ovdje Boshnjak. Ili, u sukobu su dva dogovorna partnera kao u sportu, a pri agresiji jedna strana je napadach, druga branitelj ili zhrtva. Samo shto se previdio njegov otpor. I to kakav jedan i uz koju cijenu! Prava istina agresije ne mozhe se skrivati iza bilo kakvog izmishljenog sukoba. Inache, smisao zhivota bilo koje istine je suprotstaviti se izmishljotini, lazhi, to jest neistini – razgolititi je. Samo istinom po neistini zadovoljavamo pravdu ili zhrtvu!
Cijeli svijet takodjer zna ko je imao oruzhje za agresiju, ko je izvodio agresivna i fashizoidna etnichka chishc'enja, progone, formirao koncentracione logore, sravnjavao skoro sve shto je domorodachko-boshnjachko, pa i dan-danas mnogi ultranacionalisti to svojim djelima ili ponashanjem pokazuju.
Djavolski koktel
Isti biskup u svojoj ”zhalopojki” poslije rushenja Starog mosta, a koja je uvrshtena i u dotichnu knjigu Biblioteke Crkve na kamenu, iniciranu posigurno i od njega, izmedju ostalog na kraju zakljuchuje: ”Ljudi su kadri klesano bijelo kamenje stare c'uprije sutra izvaditi iz Neretve i rekonstruirati novi most. A Bog c'e mrtve uskrisiti u Posljednji dan. Neka se u ovom Mostaru, koji je trenutachno bez mostova, uskoro ljubav i vjernost sastanu, pravda i mir zagrle (Ps 85, 11), a mostovi ljudskog povjerenja i bijelog kamenja shto prije podignu!” (Glas Koncila, 47/1993., str. 9.)
Aferim, Biskupe mostarski! Bash dobro, ali da li andjeoski ili djavolski-munafichki recheno!? I sve u jednoj rechenichici: i mostovi i ljubav i vjernost, i pravda i mir, i sve uz sastajanje, grljenje, povjerenje i bijelo kamenje. Sve potaman osim ispushtanja ISTINE, a bez nje je htjeli ili ne sve suhoparno, ako ne i tragichno ili zlokobno. Zapravo, istina mozhe biti samo JEDNA, a poshto je ljudi izmishljaju, jedina JEDNA nastoji se potisnuti, prigushiti od druge ili vishe njih, lazhnih, i takozvanih istina. Ti, Biskupe, vjerno oslikavash u svojoj knjizi zapadni Mostar sa oshtec'enom Franjevachkom crkvom, oshtec'enom Katedralom i Biskupijom, od srpsko-chetnichkog granatiranja, ali za grljenje, ljubav i mostove povjerenja, mogle su se tu prikazati, zbog ISTINE, i bezrazlozhno s rimokatolichke strane minirane i do temelja porushene, izmedju ostalog, bar samo tri dzhamije i jedan mesdzhid, tek na zapadnom gradskom potezu Podhum-Ilic'i (Podhum, Pijesak, Balinovac i Babun). Poslije iznenadnog i muchkog majskog prepada, 1993. g. na multietnichki Mostar, sravnishe ih sa zemljom bez razloga ili iz ”ljubavi” za par dana tvoji hrvatsko-katolichki ”bojovnici”: A, da ne govorimo da je i to samo trunka u drugim mrziteljskim, progoniteljskim, genocidnim, urbicidnim i nasilno-pokrshtavajuc'im, zlochinima u kojima, bar shto se tiche Mostara, rimokatolichko-ustashka u odnosu na pravoslavno-chetnichku stranu prednjachi otprilike 90 naspram 10 posto. A, bez one prave i jedine ISTINE i pravda je mrtva, a uz to i mir i ljubav i vjernost, zamuljani su u jedan djavolski koktel u kojem s druge strane i dalje prezhivljavaju prikriveni i zloc'udni pesticidi netolerancije, mrzhnje i zavjere, ili obmane.
Uzgred, bilo ko, da ne kazhemo i jedan iskreni rimokatolik teshko c'e prihvatiti da, pored svega shto se dogodilo i dogadja, neki ogromno strshec'i rimokatolichki krizh, goropadno i nasilno, u zlohudom trenu zabetoniran na mostarskom brdu Hum, uz podrazumijevajuc'e nasilno rimokatolichko pokrshtavanje cijelog njegovog grada, ispoljava makar i simbolichno odredjeni most prijateljstva, ljubavi, vjernosti, pravde, mira, povjerenja, pa i trunke trpeljivosti, i makar samo u dotichnom multietnichkom, multireligijskom, multikulturalnom i da li slobodarskom, gradjanskom, ili podosta i fashizoidnom Mostaru. Naprotiv, isti mozhe biti samo simbol jednog nasilnichkog i arogantnog, materijalistichkog, netrpeljivog i antiduhovnog, razgolic'enog i beskrupuloznog totalitarizma, makar i pod plashtom bilo koje tobozhe vjere. To se, da ne zanovjetamo, izradja samo iz mrzhnje, a ne ljubavi i tolerancije, htjeli ili ne.
Nadalje, Crkva na kamenu u svojoj knjizi obznanjuje da poneki biskup, mostarski, zna dati Starom mostu chak i sredishnje mjesto u svom grbu. Josh i sa bijelim golubom mira, uz maslinovu granchicu u kljunu. Naravno, iznad svega mora da strshi i rimokatolichki krizh. Zashto ne!? Ako se, pored onog iznad cijelog Mostara, na Humu, i na nekim gradskim trgovima i ostalim ne-crkvenim javnim mjestima, uz takodjer aroganciju prema nekatolicima mozhe isti postaviti, kome c'e onda smetati i na biskupovom grbu. Nijednom biskupu nije posebno ni stalo da to opravdava, a svakom od nas je preostalo da zakljuchujemo da li se uz neki objekt ili prostor, pa bilo to i na grbu, isti krizh nalazi iz ljubavi i zbog zashtite dotichnog objekta ili prostora, kao i zbog crkvene materijalne primati, ili c'e im se kad-tad dogoditi, bash od tog istog krizha ili njegovih sljedbenika, odredjeno raspec'e ili seciranje, kakvo se Starom mostu uostalom vec' jednom i dogodilo.
Da, Bog c'e mrtve uskrisiti u Posljednji dan, ali su grijeshnici u zabludi da c'e i Njega tada prevariti, kao shto su za zhivota druge obmanjivali ili to pokushali. Bog je jedina i izvorna Istina, a ljudske istine i neistine na kraju samo On razluchuje, nagradjuje i kazhnjava. Nasrec'u, i hvala Njemu!
Svi znamo da se ono shto se pamti kad-tad zaboravlja, a ono shto se napishe ostaje ili prezhivljava. Tako, i tvorci Biblioteke Crkve na kamenu to su besumnje imali u vidu, i za knjigu o kojoj je rijech. Chak su joj uz opc'enito hrvatski, ukomponovali i odredjene relevantne sazhetke na engleskom, francuskom, italijanskom i njemachkom jeziku, pa da njihova tobozhe istina eventualno za sva vremena dopre shirom svijeta, i to uglavnom do takodjer relevantnih faktora koji obrazuju ili kroje svjetsku vlastodrzhachku i materijalistichku politiku.
Zato da bi se priblizhili jednoj jedinoj Istini koja c'e se ne samo pamtiti, vec' ostaviti i potomcima u amanet, potrebno je napisati i knjigu koja c'e prezentirati tu adekvatnu istinu, ili odgovor i druge strane, o svemu rechenom u objavljenoj knjizi Stari mostovi u Mostaru, izdavacha Crkve na kamenu. I ne samo kao konkretni odgovor, vec' i o svemu ostalom shto je prezhivljavao boshnjachki i bosanski narod u mostarskoj kotlini, a shto Crkvi na kamenu posigurno nije ni u interesu da se zna. Jedna takva knjiga je i ova, a na vama je cijenjeni chitaoci da procijenite njenu objektivnost ili eventualno i poneki propust.
U svakom sluchaju klonimo se varljivih koktela u koje nam u jednu chashu mijeshaju i ljubav i mrzhnju, i vjernost i nevjernost, i toleranciju i raspec'e, sve istovremeno. Ne zaboravimo da pored graditelja, uvijek ima i rushitelja, ili onih kojima ”u Mostaru nishta ne fali, samo da im je josh nabiti ili raspeti krizh na njegovoj Musali”. Raspec'e je nekima opsesija, pa makar zhrtva bila i jedna neduzhna stara c'uprija, a slijedom toga i bilo koji neduzhni Bozhji stvor. Stara c'uprija je, uz sve ostale pochinjene zlochine, i skrhana ponajvishe zbog nashih zabluda, sljepoc'e i naivnosti, pa bar se od ovih novih zlokobnih lazhi ili koktela, koliko-toliko pripazimo i uz ovu nashu novu Staru. Svakako, uz Bozhju pomoc', jer na kraju svi se Njemu vrac'amo. Zato Mu opet na svemu hvala, molec'i Ga da nas sachuva od eventualno novih djavolskih koktela, raspec'a, varljivih mostova prijateljstva i navodne ljubavi.
Poshtedi nas, Dragi Bozhe, posebno od vatikanske Crkve na kamenu, njene ”ljubavi”, obmane i grabezhljivih strijemljenja! Ne dozvoli da nam se ponovo dogodi u bilo kojem vidu vatikansko isplanirana, bilo kakva nova Bartolomejska noc' ili Pariska krvava svadba, jer samo Ti znash shta sve ima u glavi i shta sve zheli i mozhe uchiniti onaj ko, izmedju ostalog, srushi i mostarski Stari most i istovremeno to rushenje potura drugom. Hvala Ti na svemu. Amin!
|