|
Autori knjige jednostavno glume kao da ne znaju da je svojevremeno stoljećima na ovim prostorima, čak i bez Turaka, postojao bosanski entitet sa određenim regijama. Možda oni znaju, a ako ne, mogu se zainteresirati pored ostalog i za najnoviju knjigu ”Srednjovjekovna Bosna”, o patarenima-bogumilima-babunima i bosanskim (ne hrvatskim) vladarima, o njihovom belajisanju sa rimokatoličanstvom, autorice Nade Klaić, u izdanju Eminex-a, Zagreb, 1994., ali, Bože sačuvaj da bi se oni, pored svog hrvatizma i rimokatolicizma, služili jednom za njih heretičkom mada istinitom knjigom. Jer, ko nije bio ili nije poslušnik rimskog pape, taj za njih jednostavno ne postoji, pa im je i floskula ”ljubi svog bližnjeg” na djelu očita obmana. Tako i u ovoj njihovoj knjizi o kojoj je riječ, ista floskula kroz sve njene redove postojano licemjerno zaudara ili proturječi, navodno bilo kakvoj ljubavi ili toleranciji.
Ne detaljišući o historijsko-arheološkim nalazima koji se uz obilje skica i fotografija čak i stručnjacima namjerno isturaju do granica dosade, pogotovo kad im se naslućuje njihova krajnja sasvim druga i nepobitna svrha, ne samo negiranja jednog naroda, pa i mržnja prema njemu, samo zbog druge ili drukčije vjeroispovijesti i načina njegovog života, ili tek samo što mu nedostaje pridjev ”hrvatski”, već pobogu ”bošnjački”, autori knjige, što je ovdje najvažnije ili najpresudnije, napokon ulaze u perfidno planiranu konačnicu u kojoj svoje žrtveno janješce nastoje da obrate ili prikažu kao zlotvora ili krvoloka samo da bi pred ostalim svijetom zamaglili ili prikrili svoja vlastita zlodjela. Također, stiče se besumnje utisak da ultra-klerikalcima ne smeta Stari most kao građevina, ili kao jedno izvanredno arhitektonsko remek-djelo, i to stoljećima svim ljudima veoma korisno, koliko im smeta što su inspiratori i inicijatori tog djela kakvo jest, muslimani, nije bitno da li Turci.
Njihovo raspredanje da Turci nisu podigli most već ovdašnji klesari i zidari, i to od turskog nameta domaćem puku, pa prema tome to ne može niukom slučaju biti turski most, ide dotle da oni potpuno zanemaruju činjenicu da herceg Stjepan, kralj Tomislav, Ante Pavelić, Josip Broz, Franjo Tuđman i svi njihovi ostali, nazovi Hrvati, a i bilo koji drugi velikani ili diktatori u svijetu, također nisu gradili niti grade određene objekte iz svog džepa. Svi značajniji objekti uglavnom se rade od određenog nameta, ili truda određene ljudske zajednice. Ime ili naziv bilo kojoj ljudskoj ostavštini, a posebno društveno korisnoj, daje se kako zbog uspomene na određeni subjekt, osobu ili događaj, tako eventualno i na određene zasluge tog subjekta, osobe ili događaja, pa jednostavno i radi čisto i trenutno političkih računica.
Ne osvetu, ne tuk na utuk, već istinu protiv obmane!
Kao što rekosmo, zlotvor bilo koji pod svaku cijenu nastoji da prikrije ili zataška bilo kakav svoj zločin. U nemogućnosti da to učini pribjegava najperfidnijem načinu, a taj je da mu se zločin pripiše drugom. I to ne samo određeni zločin, već i da mu se otpišu i svi ostali njegovi zločini, kako bi njegov navodno glavni zločin bio što sigurnije prikriven, ili s druge strane kako bi mu se opravdali i ostali zločini. U ovom slučaju on dobro zna da je Hajrudinov Stari most u Mostaru među najpopularnijim svjetskim objektima. Njegovu kulturološku vrijednost opečatio je također i UNESCO. Zato ovdje zlotvor u preludiju svoje knjižne podvale, pored ostalog, potura i tri muslimana koji su pored ostalog minirali i mostarsku pravoslavnu crkvu! Čak ne kaže uz čiju naredbu i logistiku i uz kakvu određenu prinudu, ako je sve to tako i bilo. Koji muslimani, kakvim minama i pod čijom komandom, perfidno vrsni i rimokatolicistički klerikalci Crkve na kamenu!? Ko je u dotičnom vremenu minirao i sve ostale mostarske mostove i po čijem također naređenju? Odakle takozvanim i navodnim muslimanima mogućnost ili sposobnost, a i bezumnost da, u srpsko-hrvatskom zločinačkom i smrtonosnom obruču, ruše mostove uz koje su živjeli, bez ikakvog drugog pribježišta, a do zrna žita ili bilo kakve mrvice za stomak ili preživljavanje, pa i jednog puščanog metka, mogli su eventualno doći samo preko Hrvatske i njenih naredbodavaca? Ti pregladnjeli muslimani ili Bošnjaci, baš tu bili su, zasigurno, i za ne zaboraviti je i za stalno opetovati, u smrtonosnom hrvatsko-srpskom ili rimokatoličko-pravoslavnom agresorskom sendviču, kojima je jedino utočište i bilo uz Neretvu i njene makar i porušene mostove, a koji bi im samo dobro došli da su ostali čitavi. Uz to se naravno ne smije zanemariti i Allahova duhovna pomoć u održanju njihove do bola nepokolebljive i nevjerovatne hrabrosti za samoodržanjem.
Pored svega, najperfidniji detalj ove opskurne knjige ispoljen je u navodnom unaprijed – sa strane muslimana miniranom Starom mostu kojega u datom momentu trebaju dignuti u zrak. Da bi se to ”upečatljivije” dojmilo, dva Hrvata i jedan (pazi) musliman granatirali su Stari most na svoju ruku, ili ne nikako po naredbi hrvatskih, demokršćanskih ili rimokatoličkih glavešina! U svakom slučaju ne uz nadređene njihove faktore! Jer, rimokatolički faktori mogu biti samo anđeoski, a muslimanski, vjerovatno samo šejtanski! Po Crkvi na kamenu i hrvatskim demokršćanima, samo tako i nikako drukčije!
Cijeli svijet dobro zna za aspiracije i Franje/Slobodana Tuđmana, a i Slobodana Miloševića u podjeli Bosne. Samo, možda nije znao dokle one sežu. Zapravo ni Franjo ni Slobo osobno, niti njihovi zlotvorni podilaznici, nisu u svojim mozgovima ograničili svoje težnje. Ili, one su bile formalne: Guraj koliko možeš i jami od Bošnjaka što možeš; (prvi) u ime rimokatolicizma, i (drugi) u ime pravoslavizma. A suštinske su aspiracije kod obojice bile konkretne i naravno u ime njihovog osobnog vlastelizma. Ništa čudno! Svijet opstoji ili se opija ne od jučer na vlastofiliji. Temeljem takve opijatske ili bolesne vlastofilije izbila je i bilateralna agresija na Bosnu (i Hercegovinu) ponosnu, koju trenutni mostarski biskup tretira, u knjizi o kojoj je riječ, tek samo kao sukob! Ne, biskupe! Sukob je bilateralni čin ili poticaj, a agresija samo unilateralno djelo u svakom slučaju, u kojem naravno na drugoj strani mora postojati i žrtva, a ona je ovdje Bošnjak. Ili, u sukobu su dva dogovorna partnera kao u sportu, a pri agresiji jedna strana je napadač, druga branitelj ili žrtva. Samo što se previdio njegov otpor. I to kakav jedan i uz koju cijenu! Prava istina agresije ne može se skrivati iza bilo kakvog izmišljenog sukoba. Inače, smisao života bilo koje istine je suprotstaviti se izmišljotini, laži, to jest neistini – razgolititi je. Samo istinom po neistini zadovoljavamo pravdu ili žrtvu!
Cijeli svijet također zna ko je imao oružje za agresiju, ko je izvodio agresivna i fašizoidna etnička čišćenja, progone, formirao koncentracione logore, sravnjavao skoro sve što je domorodačko-bošnjačko, pa i dan-danas mnogi ultranacionalisti to svojim djelima ili ponašanjem pokazuju.
Đavolski koktel
Isti biskup u svojoj ”žalopojki” poslije rušenja Starog mosta, a koja je uvrštena i u dotičnu knjigu Biblioteke Crkve na kamenu, iniciranu posigurno i od njega, između ostalog na kraju zaključuje: ”Ljudi su kadri klesano bijelo kamenje stare ćuprije sutra izvaditi iz Neretve i rekonstruirati novi most. A Bog će mrtve uskrisiti u Posljednji dan. Neka se u ovom Mostaru, koji je trenutačno bez mostova, uskoro ljubav i vjernost sastanu, pravda i mir zagrle (Ps 85, 11), a mostovi ljudskog povjerenja i bijelog kamenja što prije podignu!” (Glas Koncila, 47/1993., str. 9.)
Aferim, Biskupe mostarski! Baš dobro, ali da li anđeoski ili đavolski-munafički rečeno!? I sve u jednoj rečeničici: i mostovi i ljubav i vjernost, i pravda i mir, i sve uz sastajanje, grljenje, povjerenje i bijelo kamenje. Sve potaman osim ispuštanja ISTINE, a bez nje je htjeli ili ne sve suhoparno, ako ne i tragično ili zlokobno. Zapravo, istina može biti samo JEDNA, a pošto je ljudi izmišljaju, jedina JEDNA nastoji se potisnuti, prigušiti od druge ili više njih, lažnih, i takozvanih istina. Ti, Biskupe, vjerno oslikavaš u svojoj knjizi zapadni Mostar sa oštećenom Franjevačkom crkvom, oštećenom Katedralom i Biskupijom, od srpsko-četničkog granatiranja, ali za grljenje, ljubav i mostove povjerenja, mogle su se tu prikazati, zbog ISTINE, i bezrazložno s rimokatoličke strane minirane i do temelja porušene, između ostalog, bar samo tri džamije i jedan mesdžid, tek na zapadnom gradskom potezu Podhum-Ilići (Podhum, Pijesak, Balinovac i Babun). Poslije iznenadnog i mučkog majskog prepada, 1993. g. na multietnički Mostar, sravniše ih sa zemljom bez razloga ili iz ”ljubavi” za par dana tvoji hrvatsko-katolički ”bojovnici”: A, da ne govorimo da je i to samo trunka u drugim mrziteljskim, progoniteljskim, genocidnim, urbicidnim i nasilno-pokrštavajućim, zločinima u kojima, bar što se tiče Mostara, rimokatoličko-ustaška u odnosu na pravoslavno-četničku stranu prednjači otprilike 90 naspram 10 posto. A, bez one prave i jedine ISTINE i pravda je mrtva, a uz to i mir i ljubav i vjernost, zamuljani su u jedan đavolski koktel u kojem s druge strane i dalje preživljavaju prikriveni i zloćudni pesticidi netolerancije, mržnje i zavjere, ili obmane.
Uzgred, bilo ko, da ne kažemo i jedan iskreni rimokatolik teško će prihvatiti da, pored svega što se dogodilo i događa, neki ogromno stršeći rimokatolički križ, goropadno i nasilno, u zlohudom trenu zabetoniran na mostarskom brdu Hum, uz podrazumijevajuće nasilno rimokatoličko pokrštavanje cijelog njegovog grada, ispoljava makar i simbolično određeni most prijateljstva, ljubavi, vjernosti, pravde, mira, povjerenja, pa i trunke trpeljivosti, i makar samo u dotičnom multietničkom, multireligijskom, multikulturalnom i da li slobodarskom, građanskom, ili podosta i fašizoidnom Mostaru. Naprotiv, isti može biti samo simbol jednog nasilničkog i arogantnog, materijalističkog, netrpeljivog i antiduhovnog, razgolićenog i beskrupuloznog totalitarizma, makar i pod plaštom bilo koje tobože vjere. To se, da ne zanovjetamo, izrađa samo iz mržnje, a ne ljubavi i tolerancije, htjeli ili ne.
Nadalje, Crkva na kamenu u svojoj knjizi obznanjuje da poneki biskup, mostarski, zna dati Starom mostu čak i središnje mjesto u svom grbu. Još i sa bijelim golubom mira, uz maslinovu grančicu u kljunu. Naravno, iznad svega mora da strši i rimokatolički križ. Zašto ne!? Ako se, pored onog iznad cijelog Mostara, na Humu, i na nekim gradskim trgovima i ostalim ne-crkvenim javnim mjestima, uz također aroganciju prema nekatolicima može isti postaviti, kome će onda smetati i na biskupovom grbu. Nijednom biskupu nije posebno ni stalo da to opravdava, a svakom od nas je preostalo da zaključujemo da li se uz neki objekt ili prostor, pa bilo to i na grbu, isti križ nalazi iz ljubavi i zbog zaštite dotičnog objekta ili prostora, kao i zbog crkvene materijalne primati, ili će im se kad-tad dogoditi, baš od tog istog križa ili njegovih sljedbenika, određeno raspeće ili seciranje, kakvo se Starom mostu uostalom već jednom i dogodilo.
Da, Bog će mrtve uskrisiti u Posljednji dan, ali su griješnici u zabludi da će i Njega tada prevariti, kao što su za života druge obmanjivali ili to pokušali. Bog je jedina i izvorna Istina, a ljudske istine i neistine na kraju samo On razlučuje, nagrađuje i kažnjava. Nasreću, i hvala Njemu!
Svi znamo da se ono što se pamti kad-tad zaboravlja, a ono što se napiše ostaje ili preživljava. Tako, i tvorci Biblioteke Crkve na kamenu to su besumnje imali u vidu, i za knjigu o kojoj je riječ. Čak su joj uz općenito hrvatski, ukomponovali i određene relevantne sažetke na engleskom, francuskom, italijanskom i njemačkom jeziku, pa da njihova tobože istina eventualno za sva vremena dopre širom svijeta, i to uglavnom do također relevantnih faktora koji obrazuju ili kroje svjetsku vlastodržačku i materijalističku politiku.
Zato da bi se približili jednoj jedinoj Istini koja će se ne samo pamtiti, već ostaviti i potomcima u amanet, potrebno je napisati i knjigu koja će prezentirati tu adekvatnu istinu, ili odgovor i druge strane, o svemu rečenom u objavljenoj knjizi Stari mostovi u Mostaru, izdavača Crkve na kamenu. I ne samo kao konkretni odgovor, već i o svemu ostalom što je preživljavao bošnjački i bosanski narod u mostarskoj kotlini, a što Crkvi na kamenu posigurno nije ni u interesu da se zna. Jedna takva knjiga je i ova, a na vama je cijenjeni čitaoci da procijenite njenu objektivnost ili eventualno i poneki propust.
U svakom slučaju klonimo se varljivih koktela u koje nam u jednu čašu miješaju i ljubav i mržnju, i vjernost i nevjernost, i toleranciju i raspeće, sve istovremeno. Ne zaboravimo da pored graditelja, uvijek ima i rušitelja, ili onih kojima ”u Mostaru ništa ne fali, samo da im je još nabiti ili raspeti križ na njegovoj Musali”. Raspeće je nekima opsesija, pa makar žrtva bila i jedna nedužna stara ćuprija, a slijedom toga i bilo koji nedužni Božji stvor. Stara ćuprija je, uz sve ostale počinjene zločine, i skrhana ponajviše zbog naših zabluda, sljepoće i naivnosti, pa bar se od ovih novih zlokobnih laži ili koktela, koliko-toliko pripazimo i uz ovu našu novu Staru. Svakako, uz Božju pomoć, jer na kraju svi se Njemu vraćamo. Zato Mu opet na svemu hvala, moleći Ga da nas sačuva od eventualno novih đavolskih koktela, raspeća, varljivih mostova prijateljstva i navodne ljubavi.
Poštedi nas, Dragi Bože, posebno od vatikanske Crkve na kamenu, njene ”ljubavi”, obmane i grabežljivih strijemljenja! Ne dozvoli da nam se ponovo dogodi u bilo kojem vidu vatikansko isplanirana, bilo kakva nova Bartolomejska noć ili Pariska krvava svadba, jer samo Ti znaš šta sve ima u glavi i šta sve želi i može učiniti onaj ko, između ostalog, sruši i mostarski Stari most i istovremeno to rušenje potura drugom. Hvala Ti na svemu. Amin!
|