|
Od prve zbirke Zore i vihori (1947), do zbirke soneta Suze putuju (2002), Parunova je slijedila liniju kohezionog emotivizma i elegichne ispovjednosti, pridajuc'i chulnom elementu dominantnu poziciju. Oko i sluh su dva vidna polja koja bogate dozhivljajnu slojevitost, uvijek sa novim kontekstom i vizurama. Uz takve uslove misao prerasta u koherentan reminiscentni naplav, pun pitomosti i ushita, kakav je uobichajen za dushe romantichnog sklopa. Iako zhivot ima posve druge obrise, pjesnikinja istrajava na vjernost njezhnostima, bez obzira na njihovu epilogizaciju. Prednost se daje trenutku kao gozbaru naslade, a sve shto poslije nastane nedovoljno je da prekrili ljepotu erotskog uzhitka.
Kako nema ruba zvijezdi, tako nema ni ruba nemiru, bila bi osnovna paradigma pjesnishtva Parunove. Istina, i u njoj c'emo nac'i i neshto od ukletosti nasheg bivstva, ali ona kao takva, sa crvom stalne sumnje, opstaje kao magichni fenomen nashe priraslosti za svijet i njegove mijene i udese. Najcheshc'e nemilosne kad je ljudsko bic'e u pitanju.
O toj odrednici nemilosja pjeva i nasha poetesa, ne da potre zhivot nego da mu pronadje skrivenu logaritamsku tablicu, u kojoj podjednako bivakuju njegove pozledjene rane i zhelja da se one ublazhe ili iscele. Zbirka Crna maslina je indikator jednog takvog nastojanja. Ovdje su emocije zrelije a mashta vidovitija. Tonalni akordi su stishanijeg eha, ali sa reljefnijim tkivom u vokacijskoj sferi. Ivan V. Lalic' suptilni tumach ove poezije istiche da su ranije mladalachke egzaltacije zamijenjene dubljim pojmovnim znachenjima i vec'om koncentracijom na predmet ljubavi i egzistencije: Ni pred kojom provalijom nec'e stati i razigrani konji ljubavi. Istina, jezik je izgubio neshto od svoje ranije ornamentike zapazha, Lalic', ali je dobio na poetskoj preciznosti. I narednu zapazhenu zbirku Vidrama vjerna odlikuje vrlina zgushnjavanja dozhivljajnih resursa. Ranije pjesme koje su imale elegichan ton i shiru kodistiku tezhe krac'oj formi, mada je pravi pjesnikinjin zavichaj iskaz duzheg trajanja. I redaju se knjige, jedna za drugom, u nevelikim vremenskim razmacima. Nastaju zbirke Jao jutro, Vjetar Trakije i Gong. Iz njih se mozhe vidjeti Parunov prodor u nove poetske svjetove, ali je vidljivo da se ona bolje snalazi u svijetu prirodne i spontane iskaznosti koja je karakteristichna za pjesnike jakih imaginarnih postulacija, kakav je recimo Tin ili Krlezha u prvoj stvaralachkoj fazi. Ona u neku ruku produzhava Tinov mudrosni entitet jadikovki, tako shto c'e im dati svoje spoznajne tangente. Bic'e se ne mozhe zamisliti bez refleksa prirode. Sve ono shto se javlja kao spoljna slika: more, grebeni, zvijezde, noc' i drugi odsjaji praslika, hrupe u bic'e kao njihov dozhivljajni zlatnik. Tu se prepoznaje identitet onoga ko sliku tvori, pjesnika. A on je izrichit u misli: Ako trazhish put u moju dushu, odvedi me mom olujnom. Ovdje se mnoshtva ne rashchlanjuju. Ona se vizioniraju po principu – jedninom u plural. Samo se tim nachinom mozhe zamishljeno dovesti do oblika. Do njegove ishodishne punoc'e.
Kritichari koji su tumachili poetsko djelo ove znamenite hrvatske pjesnikinje skoro da su jednodushni u mishljenju da je Ukleti dazhd njena najbolja zbirka. Ja se ipak dvoumim u prihvatanju takve ocjene. Zashto? Svaka njena zbirka ima neku vrstu poetskog vrha, zavisno od toga kako se vrshi nachin provjere. Najuspjelije su pjesme one koje postoje u virtuelnosti predosjec'ajnog stanja, buduc'i da tu dolaze do trijumfa i misli i zvuka. Pjesme koje c'ete vecheras chuti, govore o svijetu kao pripitomljenom chudovishtu koji ne treba shvatiti kao greshnu nego kao odbrambenu sushtost egzistencije, gdje su sumnja i patnja njeni sudbinski tvoritelji. Objashnjenje za jednu takvu filozofsku upitanost nalazimo u stihu: Postojim da bi vatra sa mnom bila otpornija.
Jedna od primjetnih sklonosti ove pjesnikinje je da objekt putem vizijskog supstrata preoblichi u subjekt, koji je sposoban da mislima i osjec'anjima obezbijedi transfernu ulogu. Ako pjesma ostane bez te odlike, umanjila bi se njena poziciona vrijednost. Parunova je itekako vodila rachuna da izrazu da odgovarajuc'e stjecishte, a to je mogla jer se drzhala stvaralachkog principa da se zamishljeno i stvarno stapaju u jednu kreacijsku leguru. Zato nec'emo pogrijeshiti ako kazhemo da su pjesme Parunove nastale iz jednog komada. Nije bitno da li su u njega udjenuti ironijski ili groteskni impulsi. Vazhno je da su oni srasli sa idejom poetske zamisli i da je smisaono dogradjuju u estetski entitet.
Parunova je iza sebe ostavila dubok stvaralachki trag, posebno u pjesnishtvu. Na njenom putu nije bilo zastajkivanja, tako da ga mozhemo smatrati putem kontinuiteta. Bez imalo anahronosti u izrazu. Naprotiv, u autorovoj poeziji sretamo slobodne i neochekivane spojeve vizije i izraza, zastrte melodijskom puninom i prelivnoshc'u. Kao kod svih dobrih pjesnika, kod nje ne ostane nishta na skici, bilo da se bavi svijetom intime bilo da retrospektira druge tematske krugove.
Ona na te krugove reaguje samo ako osjec'a njihov visheznachni dodir i njihovu vezu sa unutarnjim ja. To ja nije bezlichno, jer kroz njega protiche mnoshtvo stvari i senzacija koje mashta prima kao nezamjenljive artikulacijske podstrekache.
Drugo je pitanje kakve se sinteze izvlache iz navedenog spoja. U primjeru Parunove one su i dejstvene i tragalachke. Chesto i inovativne u iskaznom smislu.
Koliko god je pjesnikinja u sporu sa vremenom, shto se vidi iz najnovije zbirke ”Suze putuju”, ona za njega nalazi i miloshte rijechi, narochito u trenucima kad je obuzeta samotnishtvom. A samotnishtvo okrec'e dvogled tamo gdje nema mrtvozorja i bljeskova zhivotne krutosti, nego zheljnog puta na ”ptichje staze”. Takva potraga vremena opredmec'uje se kao vazhan misaoni relej, istina suznog oka, poshto je zhivot, kad se svede u pravi kolichnik, jedna velika chovjekova suza!
Bar tako sam ga ja shvatio, chitajuc'i ovu izvanrednu zbirku soneta, u kojoj nalazimo, u zbijenoj formi, pravi rascvat tamno toniranih slika. Sec'anje je bez njih nezamislivo, posebno kad je u pitanju chulni odraz i snom obujmljena uspomena. Sjajno je apostrofirana u sonetu ”Sjena buduc'nosti”. Na zgusnut nachin data je slika minulog vremena gdje dan i zrak u korak idu, da bi sada, u maglini zhivota, sve bilo drukchije, adsko. Kompjuter je zamijenio dushu!
Vesna Parun uzhiva glas jedne od najvec'ih pjesnikinja koje je iznjedrio shiri balkanski prostor. Nema sredine u nashoj negdashnjoj Jugoslaviji koja je nije rado prihvatila. Zbog poezije naravno, a i zbog njenog uvijek nesmirenog duha. Njen poznati govor na Devetom kongresu Saveza knjizhevnika Jugoslavije u Novom Sadu, izazvao je izuzetnu pazhnju kod svih njegovih uchesnika. Parunova na njoj svojstven nachin zagovarala je potrebu vec'ih sloboda u knjizhevnosti i drushtvu. Inache, njena je poezije prevedena na mnoge strane jezike, shto govori o njenom ugledu i na medjunarodnom planu.
Parunova se potvrdila u vishe knjizhevnih vrsta: poeziji za odrasle i djecu, drami, epigramu, putopisnoj prozi, satiri, romanu dnevnichkog karaktera, polemici sugestivnog profila, aforistichkim dosjetkama i dr. Rijech je o piscu nesustale energije i nepresushnog dara. Piscu koji c'e i u futuru zadrzhati sjaj rijetke vrijednosti.
|