|
Mnogi su mudraci i filozofi pokušali da definišu majčinu ljubav i njenu ulogu kao matice života, ali meni se čini da je to najbolje učinilo ono ciganče koje je, uplakano, tražeći majku, na pitanje kakva je njegova majka, odgovorilo: ”Moja je majka najljepša i najbolja na svijetu”. Vrhunac ove mudrosti i istine potvrđuje i narodna poslovica koja genijalno sublimira naš odnos prema majci: ”Onog dana kad majka umre počinje starost”.
I, zaista, kao što i nevjernik u teškim i opasnim životnim situacijama, i pored sveg svog ateizma, priziva Boga u pomoć, tako i mi ma koliko bili stasali i životno osamostaljeni, kad nam je najteže zavapimo za majkom, bila ona živa ili ne.
A majka je jedina koja daje i uzvraća ljubav bez naknade i uslovljenosti, jedina spremna na istinsku i nesebičnu žrtvu, da zaštiti i odbrani. To potvrđuje i jedna indijska poslovica koja kaže: ”Samo onaj koji se povjeri majci i onaj koji se povjeri zemlji neće propasti”.
I kao rezime ovog kratkog osvrta citirajmo I. Tarketija čija misao mi se čini najcjelovitija: ”Samo je majka ona koja daje božanski značaj ženi”.
Sve ovo je i te kako dobro znao i Momir Sekulić, koji se odvažio na sastavljanje ove Antologije. Kažem: odvažio, jer je za to trebalo imati i dovoljno znanja i dovoljno hrabrosti i dovoljno literarno-estetskog afiniteta. A da je on ispunjavao sve ove uslove najbolje potvrđuje sama Antologija i veoma nadahnuti Predgovor koji nudi čitaocu. On je samim tim posao antologičara i priređivača, uglavnom, vrlo uspješno obavio. Ali, i da nije, sam njegov trud, obim i obilje materijala koji je trebalo istražiti, estetski procijeniti, odabrati i razvrstati zaslužuje samo pohvalu. A to se može ilustrovati sljedećim:
Antologija sadrži preko 360 pjesničkih jedinica (preko 70 narodnih i oko 300 umjetničkih) sa oko 280 zastupljenih autora. I cio taj obimni materijal je podijeljen u šest tematskih cjelina: Žubori lirskih narodnih pjesama o majci, Bol i ponos u srcu majke (tužbalice), Biseri lirskih i lirsko-epskih pjesama o majci (balade i romanse), Živa prisutnost majke u narodnoj epici, Zlatni vijenac pjesama o majci poeta za djecu i U sazvežđu svetog sjaja – pjesme o majci pjesnika za odrasle.
Ovakvom strukturom knjige Sekulić sugestivno, i uspješno, ukazuje na narodnu književnost kao izvorište i korijen, na njenu neraskidivu povezanost sa umjetničkom lirskom poezijom o majci, na njihovu nedjeljivost u kreiranju njenog božanskog lika počev od bogomajke do majke čovjeka. Pri svemu tome, bilo bi nepravično posebno isticati bilo koje pjesničko ime, počev od Njegoša i Andrića do onih najmlađih, bez obzira na objektivnu razliku i umjetničke domete njihovih pjesama, jer sve njih u jednu cjelinu uvezuje tematski krug kome su posvećene. Svi su oni iskazali svoj glas u kreiranju lika majke, bez obzira što je taj glas jednih bio estetski jasan, čist i ubjedljiv, a drugih manje artikulisan, no izrečen ne sa manje ljubavi prema majci.
Međutim, možda bi se ovoj Antologiji (zvala se ona tako, ili zbornik, izbor i sl.) mogao postaviti prigovor druge vrste, da u nju nijesu uvršteni još neki pjesnici koji to svojim opusom zaslužuju, kao i prigovor estetskog kriterijuma u odabiru zastupljenih pjesnika i pjesama. Ali, konačno, to je subjektivni izbor i pravo antologičara, čiji mjeritum se mora poštovati.
U svakom slučaju, i bez obzira na ovakve i moguće druge prigovore, bili oni osnovani ili ne, sa sigurnošću se može reći da je Sekulić našoj kulturnoj i književnoj baštini ponudio zaista jednu vrijednu knjigu, nezaobilaznu za svaku biblioteku (gradsku, školsku ili privatnu) i kao obaveznu lektiru sa ovom tematikom. To je pionirski poduhvat ove vrste u našoj Republici i osnov za sve buduće antologičare angažovane na planu ove tematike. A to čini i osnovnu i estetsku i sociološku vrijednost ove Antologije u kojoj se na jednom mjestu mogu naći najljepše pjesme o majci naših pjesnika i narodnog pjevača, jer kako kaže jedna jevrejska narodna poslovica: ”Bog nije mogao biti na svakom mjestu, pa je zato stvorio majke”, a Sekulić ih okupio u ovoj Antologiji.
|