|
Njegova posljednja dosjetka, bijashe ujedno i posljednja Shemsudinova zhelja saopshtena u samrtnichkoj postelji:
Kada su ga, nakon silnih pogrebnih peripetija u Londonu, mrtvog, u sanduku dovezli u Mostar, njegova dobra supruga Vesna, kc'i Jasna, sin Denis, brat Ibrahim i zet Dragomir – u crnim kolima ”Komosa”, sa bezhivotnim Shemsudinovim tijelom obishli su Mostar na relaciji: Carinski most – Centar II – Avenija – Rondo – Liska ulica – Donja mahala - Brkic'ev most – Titova ulica – groblje Sutina...
Iz hladne tudjine je pisao: ogrije ga sunce kada u Londonu, kao pretplatnik, dobije ”Most” iz Mostara.
Shemsudinovo sunce sijac'e i u tmini.
Dragi Shemso, da sam znao da je nash posljednji susret bio u bolnici Juzhni logor, pozvao bih mostarske ribare, tvoje jarane, da barem, josh jednom preprichate brojne nezaboravne uspomene i dogodovshtine sa Lehinog vira, pa sa Rodochkog pijeska, Bunskih kanala, Vran-kamena, Zechjeg brchka, Marine pec'ine...
Da sam znao da nam je to posljednji susret i vidjenje, dobri druzhe, zamolio bih direktora Medicinskog centra dra Safeta Omerovic'a da zajednichki obidjemo tvoju vikendicu u Kosoru, tvoj zlatni perivoj i tvoje oporavilishte...
Da sam znao... pozvao bih sve tvoje kolege iz Londona – Mirzu, Hidzhada, Cezu Danona, Davorku, Olega, Tanju, Barzu, Pepic'e itd... da se, po povratku u dijasporu nadjete na muhabetu u kuc'i Branislava-Kule Kulasha.
Da sam znao i da nec'esh dochekati otvaranje obnovljenog, novog Starog mosta, rekao bih ti da to, uistinu, jeste ceremonija, jeste svjetski dogadjaj, jeste svechanost, ali ne i radost: to je zhalost i tuga – da je bash nasha generacija dochekala da ubice, siledzhije i palikuc'e, kakve nije zapamtila novija istorija, ne samo ubijaju Mostar i njegove ljude, nego da ubiju i velichanstveni dragulj graditeljske bashtine i duhovni amblem Mostara, Hajrudinov most; josh bih rekao da c'e nash grad nadzhivjeti sva iskushenja i opstrukcije i da poricanje ljubavi Mostara i vjere u zajednichki zhivot Mostaraca, znachi gashenje svjetla i sunca u dushi jednog grada i jednog naroda.
Na tom parchetu svijeta, parchetu mostarskom, tvoj grad je ostao i opstao i onda kada su ga bjesomuchno napadali tirani sa brda, kada su mu – 9. novembra 1993. godine – iz imena ishchupali sva slova i kada je ostalo samo ono: AR.
Da je znao za tvoju posljednju dosjetku, tvoju posljednju zhelju i vozhnju mostarskim ulicama, i ovaj bi mostopisac sjeo u ”Komosova” crna kola da te isprati do vjechnog pochivalishta i kazhe: hvala Shemsudinu Badzhaku za ljubav i dobrotu, hvala za radosne trenutke koje nam je za zhivota podario... i da ga zadnji put pozdravi s nashim tradicionalnim i popularnim:
Dragi Shemsudine – bistro!
|