|
Bojim se rec'i, ali mi se sve vishe chini da je knjiga ”Bijeli mantili tudjine” Emine-Emice Potur, ustvari ponajvishe njena, ali i nasha ispovijest, usud i sudbina koja je zadesila Bosance i Hercegovce, nakon oruzhane agresije na drzhavu BiH, sve one koji na chelu i dushi nose biljeg – izbjeglice, raseljenog lica, onaj neko ko je iznenada i protiv svoje volje postao neka i nekakva chudna sorta – ubogi beskuc'nik.
Zapisivachu ostaje da konstatuje da je nakon prve knjige ”Sjec'anja”, doktorica Potur, smogla snage da napishe i objavi i svoju drugu knjigu, zanimljivog naslova, naslova koji i u znatnoj mjeri odredjuje i sam sadrzhaj knjige. I dok je knjiga ”Sjec'anja”, bila okrenuta roditeljskom domu, majci Sevliji, probudjenom zlu u ljudima, agresiji, prestanku postojanja ljubavi i tolerancije, i uvazhavanja medju ”komshijama”, prijateljima i znancima, ova nova knjiga govori o Americi, o dolasku i zhivljenju Poturove u zemlji blagostanja, u Ameriku.
|
Emina-Emica Potur: Bijeli mantili tudjine
|
|
Knjiga je gradjena i sazdana je, kao svojevrstan mozaik, unutar koga ima desetak pricha – zapisa – ispovijesti koji govore o ovoj Mostarki koja je ”presadjena” mimo svoje volje u jedan sasvim drugi i drugachiji prostor i podneblje. To je tamo gdje nema Mostara i mostarskog behara. Bolno je ono shto Emina-Emica Potur, iscrtava rijechima. Toplina i jednostavnost izraza, su mozhda, ono neshto, i najzanimljivije i najnaglashenije u ovoj knjizi. Ljubav bi trebala da bude sve, ili skoro sve. Samo pod tudjim nebom, dokle i kako ostati ”u ravnotezhi”, a u isto vrijeme biti krhka biljka jednog zhivota koji je samo i jedino u Mostaru i medju svojima, bio zhivot i punoc'a zhivljenja. Minula su ta dobra i ne tako ”stara vremena”, ali, ipak, zhivot ide dalje i zhivjeti se mora.
Ova se proza pochesto dozhivljava, dok se chita i ishchitava, dozhivljava i kao, slikarski recheno – c'ilim, nash bosanski c'ilim na kome ima mjesta za sve, uz obilje mirisa zavichaja i onog, nechega finog i rascvjetalog shto je mirisalo i ostalo u uspomenama i sjec'anjima, da nikada ne prestane – mirisati. Emocije su ono shto bi se moglo nazvati neunishtivim vezivnim tkivom koje zhivi i trajno traje u svakoj rijechi i rechenici. Ovo je knjiga naglashene atmosfere i iskaza krotkog i zanimljivog. Evo, i jednog krac'eg fragmenta:
”Dane nastavljam u uchenju jezika, radim ritmom ponudjenog mi rada za opstanak. Obaveze su nemilosrdne i slozhno se nadovezuju, skupila sam novac da otplatim kartu za dolazak u Ameriku. Po ulasku na aerodrom u Split medju papirima ”put u trec'e zemlje”, bio je i papir koji su svi potpisali, pa i ja.
Dolaskom u Ameriku vidjela sam da se tim potpisom obavezujem isplatiti put u jednom pravcu – 623 dolara. Nije mi teshko palo potpisivanje kao ni u dijelovima otplata puta, koliko saznanje da je ovo putovanje ipak bilo jednosmjerno. Pekao me put bez povratka. Noc'ima sam se okretala i ponavljala: put je samo u jednom pravcu, put konachnog rastanka sa zavichajem. Otplatila sam taj put chak i prije vremena, jer su me uchili da ne dugujem, nikome i nikada i nigdje. Nastavila sam da od svog zaradjenog novca, skupljam za kartu u drugom pravcu.
Vjerovala sam u njega... Kako bih mogla vjerovati da nec'u u Mostar.”
|
Dobrivoje Bobo Samardzhic': Mostarski motiv, 1965.
|
|
I sama krhkog zdravlja Poturova je smogla snage da onima shto su je (shto su nas!) tako grubo i bezdushno otjerali sa kuc'nog praga i ognjishta, uputi i kazhe (zapishe) rechenicu koja je jacha i od najjache i najvec'e kletve. Evo te rechenice: ”Zakonu smrti podlijezhu i oni koji su mi oduzeli rodbinu, prijatelje, status i osmijeh. Njihova smrt je i za zhivota dozhivljena.”
Koliko dostojanstva nakon svega dozhivljenog i mudrosti je kondezovano u ovim rijechima i mislima koje nadrastaju vrijeme i svaku bol.
Patnja kao da i da nije patnja, bol kao i da nije bol, kada se knjiga proze ”Bijeli mantili tudjine” prochita i sklopi, i ostavi da se ponovo i nanovo chita i dozhivljava, mozhda drugi put, i neshto drugachije. Josh jache. Mora se imati toliko snage i vedrine, one skrivene u sebi, i niti u jednom trenutku ne posrnuti, da pad ne bi bio uzlet i let iznad grada, golemog grada San Pedra, gdje Poturova sada zhivi. A zhivi kao malehna vatra, vatrica koja neshto chudno u sebi ima, i nec'e niti mozhe da se ugasi.
Zashto bi se i ugasila, kada josh ima dosta toga da kazhe i zapishe.
I na samom kraju, zashto ne rec'i, ljepoti i skladu knjige, znachajan doprinos, naslovnom stranicom i ilustracijama dao je Alica Jakirovic', slikar mostarski.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-07-07
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|