|
A cijeli protekli april Neretva je divljala kao pomahnitala ždrebica, nosila i rušila sve pred sobom. Njezine, nikad predvidive vode razdirale su obale, imanja i gradilišta.
Mostar i njegova ćuprija, poduprta armirano-betonskim nosačima ostali su – na uzgor. Rijeka je opet mirna i pitoma – kao da joj ljudi nisu postavili tolike zamke i pregradili je hidrocentralama.
Sve ljudi mogu, kad hoće. I da ljudski dostojan život grade savladavanjem brojnih teškoća. Mostarci su ih vazda imali. I danas, vele, čim uključe bilo koji tv kanal – hvata ih strava!
Svaki događaj ovdje se ispolitizuje. Grad je u žarištu te politizacije i konfrontacije koja je jedan duboko usađeni prizemni udarac i meni, i tebi dragi čitaoče, ali i mirnom suživotu u Mostaru i Bosni i Hercegovini.
Mnogi nasrću na narodnu imovinu kao prvobitni divljaci, kojima nije pripalo dovoljno blaga pri diobi plijena. O privatizaciji, krađama i pljački, da se i ne govori. Pa: anarhija, stranačke razmirice, nered i nasilje. Što je najgore, građani nasjedaju propagandi kojoj je cilj – ocrniti grad, ocrniti zemlju i njene tekovine.
U pismu redakciji ”Mosta” (koje je inspirisano, sve popularnijom i sve profesionalnijom emisijom TV Mostar ”U fokusu” Alice Behrama) – to nam saopštava ugledni Mostarac koji je raskrstio s nekim svojim zabludama. Sve do nedavno, čovjek je bio revnosni musliman koji je naivno vjerovao da se zlo među ljudima može suzbiti – molitvom. Vraga, događaji u našem okruženju to demantuju.
Ali, ovaj člankopisac neće da bude žandarm naše sumorne svakodnevice i da ide u hajku protiv religije, niti da namiče vijenac mučeništva bilo kojem narodu. On se ne bavi drevnom profesijom proroka ili predkazivača budućnosti. Ma koliko to izgledalo paradoksalno: mnoge ljude danas muči problem – kako lakše da pamte dane i događaje, a kod njeg je obrnut slučaj – kako da ih zaboravi, kad ne može!
Tako uvaženi čitalac piše o haškim optuženicima. Njihova odbrana, smijuljenje pred tv. kamerama i lijeporječivost, zamalo da čovjeka ganu! – piše Mostarac. Svjedočenje o svom devetomjesečnom robijanju u rođenom zavičaju započinje opisom tragičnih događaja na stadionu ”Nacional”, u Santjagu, u Čileu – uz napomenu da je, i on, najprije u Dretelj pa na Heliodrom odveden sa stadiona ”rođenih” pod Bijelim Brijegom.
... Gledali smo zatvorenike, svoje komšije kad ih izvode iz prostorije za saslušavanje sa opekotinama po nogama izazvanim vrelim gvožđem. Gledali sužnjeve sa zgnječenim zglavcima na rukama; jednog zatvorenika, momčića, koga su položili na stomak a ruke i noge mu vezali iznad glave... Oko njeg je bilo krdo siledžija koji su mu kliještima čupali nokte. I sad u nama odzvanjaju krici mučenih logoraša... Prva dva dana niko nije smio ni da se pomjeri, dok smo ležali na vrelom asfaltu... Već poslije deset-petnaest časova mnogi su se onesvjestili od udaraca, gladi, žeđi i rafala koje su, orgijajući, ispaljivali iznad njihovih tijela.
Zato: osude aktera ovih brutalnih i sramnih događaja moraju imati jednaku istinu i etičku normu, ma iz kojeg naroda poticali, ma nad kojim narodom genocid počinili.
A oni, zločinci, traže garancije da se brane sa slobode! Da dokažu svoju tobožnju nevinost.
Smiješi se, moj čitaoče, ili plači.
Kao što je Neretva plakala za svojim mostovima.
|