|
A ta pricha ima svoj moto u pouchnom Jesenjinovom stihu u kojem veliki pjesnik podsjec'a da ”Sve shto zhivi na ovom svijetu, neki ozhiljak ima...”. Amra, iza koje je ostalo teshko djetinjstvo, ljudski je zhivot, kako sama kazhe ”dozhivljavala kao charoliju”. Charolija je za nju ”radjanje novog bic'a, chitav njegov zhivot, pa i sama smrt”. Po shvac'anju vjernika, zhivot je Bozhije davanje jer, ”Bog daje zhivot i uzima ga kada on to zheli”. Premda su ove rijechi pohvala Bozhijim moc'ima, one u isto vrijeme otkrivaju i drugu stranu bilo chije moc'i, pa i same Bozhije. Pogotovo u situacijama kada ljudi, obichni mali prirodni smrtnici, preuzmu moc' upravljanja sudbinama i zhivotima drugih pripadnika svoje vrste. Svjesna te opasnosti, spisateljica se na pochetku svoga kazivanja pita ”Ko im je dao pravo da budu Bogovi?”
Odgovor na to filozofsko i zhivotno pitanje prepushtam samim chitateljima.
Svoju ratnu zhivotnu ispovijest spisateljica zapochinje grozomornim dogadjajem s pochetka rata u Mostaru, kada je uz Bajramske blagdane u sjevernom dijelu grada, eksplozivom srushena jedna od zgrada vojarne JNA, poznate pod imenom ”Sjeverni logor”. Bio je to uvod u krvava ratna dogadjanja narednih mjeseci i godina. U tim su dogadjanjima Mostar i Hercegovina pokazali lice kakvo do tada nismo poznavali. Na tom su licu ostali ozhiljci zlih ljudskih umova i ruku, koje c'e pamtiti nekoliko sadashnjih i buduc'ih generacija.
Amrina pricha vodi nas kroz burne dogadjaje u kojima se zbivala secesija neljudskog od ljudskog i zla od dobra. A sve je do toga vremena zhivjelo pod maskom prividnog jedinstva. Nakon rushenja zida koji nas je prividno spajao, jedni su otishli na svoju, a drugi ostali na nashoj, ljudskoj strani. U takvim situacijama, od pravilne procjene, intuicije ili jednostavno straha, ovisi kakve c'e poteze svatko od nas povuc'i u rjeshavanju vlastite sudbine. Amrina intuicija ili strah, svejedno, zvali su na odlazak. Mehina procjena, umjesto opravdane sumnje, krila je u sebi neoprez, a umjesto odlaska prizivala ostanak.
Sve shto c'e se potom dogadjati, pokazat c'e da su sumnja, nepovjerenje i strah mnogima u kataklizmichnom vremenu sachuvali zhivote, a mnoge od onih druge koji su svima vjerovali, ta je vjera, nazhalost, odvela u smrt. Jer, nismo svi od iste majke, a i da jesmo, narav nam nije ista. Povijest nas tome uchi, ali nam podsvijest ne nudi uvijek najbolja rjeshenja i prave odgovore.
Opisujuc'i svjesna i podsvjesna previranja i promishljanja u svome i suprugovom bic'u, shto su se toga proljec'a rojila u njihovim glavama poput pchela u koshnicama, spisateljica izdvaja brojne detalje koji zorno svjedoche o uzvishenim nadama i niskim ljudskim strastima. Dok su jedni u vrtovima svoga zhivota gajili nade u povratak dobra, drugi su u mochvari zapushtenih i podivljalih strasti smishljali osvete i chinili zla nevinim ljudima. U vrijeme gladi jedni su davali, a drugi uzimali. U dane tuge jedni su tjeshili, a drugi prijetili. U noc'ima straha, jedni su smirivali, a drugi plashili.
Rat je stanje u kojem je za sve dobre ljude zhivot pakao, a za zle – raj. U miru su ta stanja postavljena obrnutim redosljedom. Svjesna toga, spisateljica kao glavna junakinja ove intimistichke ratne proze, ulazhe maksimalne napore da, kao pchela radilica, sachuva svoje jato na okupu. U tome jatu nisu samo njezina djeca i njezini chlanovi porodice, vec' i svi dragi ljudi iz susjedstva koje je zadesila ista, zla sudbina. Ona glasom, pokretom i dobrim djelom podizhe moral, ona gleda u sutra bez rata i oruzhja, bez mrzhnje i osvete. Njezina je misao uvijek chista i plemenita. Suosjec'ajna prema svima, chak i prema onima koji siju sjeme zla. S nadom da to zlo nec'e iznic'i i da korijenje nec'e pustiti, tu na nashoj zemlji bosanskohercegovachkoj, gdje ga je, na zhalost, uvijek bilo u dugoj, bogatoj, ali i trnovitoj povijesti.
Pishuc'i autentichnu prozu po sjec'anju na ratne dogadjaje, spisateljica se prisjec'a pojedinih ljudi i neljudi, navodec'i njihova imena, sve s ciljem da za novo vrijeme svijetlim slovima oznachi sjajne ljudske likove i markira crne spodobe u ljudskom obliku. Mnoge od tih spodoba i danas slobodno hodaju mostarskim ulicama i ulicama drugih gradova i mjesta i svojim prisustvom uznemiruju nashe misli i truju nashe, josh uvijek ratom razorene i unakazhene kvartove i naselja. Ali zhivot je takav. Nepravda chesto pogadja one koji je ni po chemu ne zasluzhuju, a pravda ne stigne one koji nishta dobroga ne zavrijedjuju.
Tuzhna pricha o stradanju 107 ljudi u Mostaru, medju kojima je, pored Amrina supruga Mehe i njegovih vrshnjaka, bilo dosta djechaka i staraca, opomena je koju vrijeme ne smije izbrisati. Njihovi nasilno oduzeti zhivoti, moraju biti prijetnja i oshtra poruka svim tvorcima zla, da ne mogu mirno hodati nashim stazama, da svoja nedjela odnesu u mrachne prostore, te da zajedno s njima nestanu s lica zemlje koju krase chudesne prirodne ljepote, stvorene za shirenje dobra i nishtenje svakoga zla, ljudskoga ponajprije.
Istina o ljudima iz mostarskih naselja Zalik, Carina, Pasjak, Vrapchic'i, Bijelo Polje i Rashtani, koje su muchki i bez ikakvog razloga ubili srpski zlochinci, samo je jedno u nizu svjedochenja o zlochinima shto su se dogodili za vrijeme agresorskog rata u Bosni i Hercegovini. Slichnih je zlochina bilo i na drugim mjestima i sa drugim nacionalnim predznacima, ali ovaj je bio medju prvima i otvorio je vulkan ratnog zla, chija je uzharena lava progutala na stotine hiljada ljudskih zhivota na nashim trusnim balkanskim prostorima.
Ne ulazec'i u razmatranje drugih knjizhevnih obiljezhja ovoga intimistichnog proznog kazivanja o stradanju ljudi Mostara, u vremenu izmedju dva proljetna Bajramska blagdana 1992. godine, toplo preporuchujem chitanje ove emotivne proze, koja je, uvjeren sam, jedno od najpotresnijih svjedochenja o ratnim dogadjanjima u Mostaru i BiH u periodu od pochetka 1992. do kraja 1995. godine. Ma kako bila bolna, ta kazivanja su zhivotne istine o nama, od kojih ne smijemo bjezhati i koje moramo zapisati i ostaviti buduc'im generacijama, kao opomenu da se iste stvari nikada vishe ne ponove. I da se svuda i u svako vrijeme bore za dobro, a protiv svih vrsta zla koja, prividno pitome ljude, ponekad pretvaraju u divlje zvijeri. Hvala autorici u ime svih nas shto svojom prichom, osvetoljubive odvikava od osvete, a miroljubive uchvrshc'uje u uvjerenju da su na pravom putu.
|