|
Smatram suvishnim napomenuti da sam pomno ishchitao sve shto je napisano o Silviji Ahmatovoj. Oni koji bolje poznaju moje novinarsko pero sa pravom mogu posumnjati u vjerodostojnost onoga shto c'u prenijeti. Bez obzira na to, vjerujem da je u turobno sivilo neugledne bolnichke sobe u kojoj je lezhao Adam Sadovski sa njenom plavom kosom dojezdilo obilje drugih detalja, chiju stvarnost najbolje mogu potvrditi nasha sjec'anja na mir nekog dalekog popodneva, na obec'anjem prozhet miris prohujalih proljec'a ili na prvi poljubac, taj ”drhtaj shto prodje beskrajnim zvjezdanim svijetom”. Urodjenim instiktom pridruzhio sam se onima koji su, nikad je i ne vidjevshi, smjelo zapisali da se radilo o onoj vrsti zhena chija ljepota stvara zalihu nepoznatog straha u kojem se gushe sazvuchja odushevljenja i vidici otkrovenja. Posvetila se brizi za njegovo ozdravljenje kao da je chitav zhivot chekala trenutak kada c'e pored njegove postelje ostaviti zlatne svijec'njake i pehare nade i zhivota. Mnogo je svjedochenja da nikada nije progovorila niti rijechi. Bilo je i onih koji su tvrdili da je gluhonijema i da je Adamu Sadovskom sudbina darovala tek nekoliko dana da, nakon budjenja iz kome, gleda njeno lijepo lice.
Chinilo se da se kamena zdanja mostarskih kuc'a komadaju u vrelim rukama sunca i da se te raskoshne razvaline sazhimaju u ogromnu vrelu ustavu sve sporijem toku vremena. Zamijetih u ochima Adama Sadovskog iskru drhtavog uzbudjenja i ochekivanja. Napeto je posmatrao sve providniju i sve plavetniju siluetu mosta, kao da gleda u luk neke zanosne nade.
– Da, dragi mladic'u, ”Ruanski ciklus” otkric'e je najvec'ih moc'i i magije umjetnosti. Uchili su nas da su impresionisti preobrazili nachin na koji se dozhivljava i predstavlja priroda. Iznad svega, sve su vidjeli u novom svjetlu. Za njih je svjetlost mogla biti stvarna tema jednog platna, a neki lik, zgrada ili pejzazh samo povod da se umjetnik oproba sa raznim svjetlosnim uslovima. Kao krunski primjer toga uzima se Mone koji je izmedju 1892. i 1894. godine izradio pedeset slika ruanske katedrale vidjene u svim moguc'im prilikama: na suncu i kishi, u zoru i suton, ljeti i zimi. Decenijama su nam raznorazni likovni kritichari i samozvani tumachi sugerisali kako Monea ”nije zanimalo da pokazhe zdanje katedrale, nego da prenese kako se to zdanje naizgled mijenja pred ochima posmatracha shodno promjeni svjetla”.
Ali, kada sam svojim ochima ugledao slike njegovog ruanskog ciklusa, obuzeo me je chudan i neizreciv osjec'aj goleme umjetnichke tajne. Zashto bi se jedan velichanstveni stvaralac odluchio da naslika pedesetak slika na istu temu zbog neke obichne slikarske novine!? Zar nije naivno vjerovati da je slikar zhelio ”predstaviti stvarnost u njenom neprestanom mijenjanju”?!
– Zar impresionistichka htijenja ne opravdavaju namjeru da se prikazhe treperava svjetlost i nestalna boja stvari?! rekoh suzdrzhano.
To je moglo vazhiti za druge, ali ne i za Monea. Pred njegovim platnima kroz prostore moje dushe prostrujao je predosjec'aj necheg uistinu nezamislivog. Toliko puta smo vec' prochitali prastaru pouku da umjetnichko djelo zaista vrijedi jedino ako nam pruzhi podsticaj za neki novi oblik mishljenja i osjec'anja. Ako se drzhimo zakona da u umjetnichkom djelu ne mozhe biti nichega shto nije bilo u stvaraocu, ochito je da se kad-tad dolazi do zhalosnih ogranichenja. Medjutim, shta ako nekom uspije da polozhi kamen temeljac radikalno drugachije vavilonske kule umjetnosti koja sama po sebi mozhe biti stvarnost paralelna postojec'oj!? Nema tog umjetnichkog poriva i ljudske tezhnje koja u tom novom svijetu ne bi nashla svoje ispunjenje.
– Ne pogadjam shta zhelite rec'i. Pedeset pricha iz Vasheg ”Ruanskog ciklusa” nose nazive koje je Mone dao svojim slikama katedrale u Ruanu. Pri njihovom chitanju chitalac uistinu zamjec'uje neku svjetlosnu nijansu samih rijechi koje kao da otkrivaju primisli na svevremensku ljepotu boja i muzike, njihovih nekadashnjih i buduc'ih oblika. Ali, to su zanimljive i lijepe priche o bozhanstvima i ljudima, svjetovima njihovih sudbina i sudbinama njihovih svjetova. Zar ishta drugo povezuje Vash i Moneov ruanski ciklus!?
– Klod Mone bio je vishe od onog shto bi mogli nazvati slikarski genij. Njegov ruanski ciklus je uzvisheniji i snazhniji oblik stvaralashtva od onih kakve poznajemo. On daleko nadmashuje najsmjelije zamisli slikarstva.
Naglo je uc'utao napeto posmatrajuc'i most koji se u avgustovskoj jari pretvarao u pustu i lelujavu utvaru. I meni se za trenutak uchini da vidim kako se duzh ograde mosta pomjera neka treperava bjelichasta kugla kao latica do kraja rastvorenog sunchanog cvijeta. Dole, na obali Neretve, Meha Sefic' nije se odvajao od platna. Mogao sam vidjeti kako prislanja dlan na chelo, mozhda obuzet istim prividjenjem kao i mi.
– Sve slike Moneovog ruanskog ciklusa nisam mogao vidjeti u isto vrijeme i na jednom mjestu, nastavi mirno. – Sjec'am se da sam prvu ugledao 28. maja 1972. godine. Rijech je o onoj za koju je navedeno da je nastala pri svjetlosnim uslovima u dva popodne 21. juna. Mnoga osjec'anja koja je slika pobudjivala vec' su dobro opisana: to snovito rastvaranje portala gradjevine u beskrajnoj igri svjetla i sjene, neko unutrashnje treperenje i pobudjivanje najtananijih poetskih struna. Bijah svjestan svega toga, pa ipak, slika je u meni izazvala chudan osjec'aj nedovrshenog, necheg shto je u biljurnoj chistoti svjetlosti trazhilo da dopre do svih mojih chula.
Nisam mogao otkriti o chemu je rijech sve dok moj prijatelj Oliver Vort nije napravio ovu fotografiju.
On ponovo naglo uc'uta, otvori jednu knjigu i pruzhi mi fotografiju koja je lezhala skrivena izmedju listova. Na njoj je u svoj raskoshi arhitektonskog sklada blistala katedrala u Ruanu. U prvom planu, na shirokom platou vidjelo se desetak prolaznika i turista. Kazaljke sata iznad portala pokazivale su dva sata.
– Ovo mjesto i ovaj grad svjetlosti zasluzhuju da napokon progovorim o onome u shto c'e povjerovati mali broj ljudi. Fotografija je snimljena u isto doba dana i godine kada je i sam Mone na drugom spratu trgovine preko puta napravio svoju sliku. Nije ti teshko da u prvom planu medu znatizheljnim turistima prepoznash mene. Na mom licu je izraz odushevljenja, ali, ako bolje pogledash, i neke smetenosti. Kada sam je prvi put ugledao dozhivio sam pravi shok.
– Zbog chega? Na fotografiji nema nicheg neobichnog.
– Nema zhene u snjezhnobijeloj haljini koja je stajala kraj samih vrata katedrale. Ustvari, sumnjam da su svi ovi ljudi na fotografiji isti oni koje sam ja vidio toga chasa.
– Ne shvatam shta zhelite rec'i.
– Trebalo bi izmisliti rijech koja oznachava blagi treptaj u nashoj dushi kada ugledamo neshto blisko i daleko u isti mah i to ne bilo gdje vec' tamo gdje nas nepredvidiva igra svjetlosti i nashih emocija suochi sa rubovima nestvarnog. To je, zapravo, neki praosjec'aj, iskonska bol nade da c'emo u beskonachnom krugu, sa ove strane Aheronta, sresti lik smirenja pred maglama koje gutaju zhivot i mladost. Stajala je svega desetak koraka od mene. Bijashe odsutna i zamishljena, otkrivajuc'i istovremeno i neki beskrajni umor i uzaludnost svog chekanja. Nekoliko trenutaka stajao sam zbunjen, jer nalikovashe zheni chije lice nec'u nikada zaboraviti. Kada me je pogledala u bljesku njenih ochiju spoznah svo ono tanano i zavjerenichki uzbudljivo tkanje prve priche iz ”Ruanskog ciklusa” koju sam u dahu napisao i koja govori o proroshtvu bozhanskih pobuna.
Ali, najchudesnije je bilo to shto sam stekao utisak da je u trenutku bljeska njenih ochiju svo zdanje katedrale izgubilo obrise. U blistavoj stvarnosti dana ugledao sam je onakvu kakvu ju je docharao Mone na svojoj slici.
– Mozhda je rijech o uvjerljivosti umjetnikovog djela, ”trenutku kada zhivot oponasha umjetnost”.
– Moneu su muze pruzhile mnogo vishe. Predosjec'aj u mojoj dushi shirio se u prostore necheg uistinu nezamislivog. Moja prva misao bila je da chim prije iznova osmotrim njegovu sliku. Poslije nekoliko dana, obuzet sumnjom i groznicom nashao sam se pred istim djelom. Nije bilo sumnje da to vishe nije bila ista slika. Onaj osjec'aj necheg nezavrshenog izgubio se u mojoj dushi. Kako i ne bi. Pri dnu slike, kraj samog treperavog portala katedrale, ugledao sam zhenu u snjezhnobijeloj haljini. Bilo je ochito da je to ona. Neznana zhena od azurnog rebra nebeskog Adama koji odisejski luta bezdanom samoc'e i slobode. Sijala je poput zvijezde u chijoj svjetlosti je bila ljepota, tajna i moc' nedokuchiva.
– To je nemoguc'e. Nikom to ne mozhe poc'i za rukom. To bi znachilo da je Mone naslikao neku vrstu...
– Da, neku vrstu zhive slike koja oblikuje prostor i vrijeme kao stvarnost koja se prozhivljava, ali isto tako ta stvarnost oblikuje, dopunjava i obogac'uje samu sliku. U svakom pogledu nashao sam se u polozhaju nekog posmatracha spiritualistichkih sposobnosti. Mogao sam zamisliti sebe kao Kloda Monea koji prati tok mojih misli dok stojim pred katedralom. Onih misli i osjec'anja koja nastavljaju da obogac'uju njegovo djelo iz chije umjetnichke snage se uzdizao svijet stvarniji od stvarnosti.
Spoznao sam da je njegov genijalni um sve predvidio. Ako ishta razumijesh o suptilnom svijetu umjetnosti povjerovac'esh mi da Moneovim ”novim” djelom vishe nije dominirala zachudna harmonija svjetlosnih odraza sa ruanske katedrale, nego, iako sasvim malena i prozrachna, ona, Zhena sa bljeskom u ochima. Lirski topli tonovi njene njezhne pojave odmotavali su neko chudesno klupko dozivanja i trazhenja besmrtnim plamenjem u ochima koje su kazivale nebesku pjesmu ljepote i tuge u smrtnim dolinama svjetova.
– Znachi li to da su sve druge priche nastale na slichan nachin.
– Upravo tako. Trebalo mi je otprilike onoliko vremena koliko i samom Moneu. Poslije gledanja svake slike odzhivljavao sam njenu stvarnost sa Zhenom u chijem bljesku ochiju sam nazirao savrshenstvo i mashtovito bogatstvo svake priche. Slutim da su Moneov i moj ruanski ciklus u shirem univerzumu boja, rijechi i muzike jedna jedinstvena avantura radoznalog duha!
U nesnosnoj jari njegove posljednje rijechi izgubishe se kao kapi vode u vrelom pijesku. Iznova napeto gledashe u treperavu konturu Starog mosta pokushavajuc'i, valjda vec' po navici, u defileu svjetlosnih charolija dokuchiti smisao Moneovog zavjeshtanja: ”Zaboravite to shto vidite pred ochima, drvo, kuc'u, polje i jednostavno mislite!”
Kada mu pruzhih svoj primjerak ”Ruanskog ciklusa” bez rijechi mi napisa posvetu.
Post scriptum od 17. aprila 1976. godine
Prema pouzdanim sjec'anjima sliku Starog mosta koju je tog avgustovskog dana naslikao Meha Sefic' je poslao na konkurs. Komisija je rad odbila i vratila autoru. Meha je ovako reagovao: ”Pedest godina ja hvatam most u avgustu u podne i nakon toliko vremena konachno ga uhvatim, a oni mi ga vrate.”
Nakon razgovora sa Adamom Sadovskim imao sam volje i radoznalosti da se spustim niz strmu obalu do nezaboravnog slikara upravo u trenutku dok je davao posljednje tonove liku mostarskog kamenog galeba. Ugledah tek svjetlucavi trag postojanja i tanani odraz njegovog zaustavljenog leta na nebu i zadrhtah opijen slobodom i dragim sjec'anjima. Nisu ga uzalud prozvali slikarem sunchanih iluminacija.
Ne smeta mi shto c'e biti onih koji c'e slijedec'e redove proglasiti nepouzdanim svjedochanstvom. Nakon prvog vala uzbudjenja koje izaziva svaka istinska ljepota, uhvatih sebe u chudnoj slutnji da Mehinoj slici neshto nedostaje. Osjetih nesvjesticu od neke neznane zhudnje koja zasani moju dushu. To vishe ne bijashe blistava lepeza lirskih odjeka, nego fascinirajuc'i trag i zanosno dozivanje.
Toga dana nisam je ugledao na Starom mostu. Ni slijedec'i dani ne urodishe njenim likom. Ne podavashe se svjesnom trazhenju.
Post scriptum od 18. avgusta 1978. godine
Jucher, u podne, na Starom mostu napokon sam ugledao njen lik. Chak i osrednji pisci napisali su podosta istine o tom pogledu zhene. U njemu je treperio beznadni osjec'aj nesigurnosti u prisjec'anju da li sam ja neko blizak, drag, izgubljen i ponovo nadjen, ili neko nadjen da bi zauvijek postao izgubljen. Trenutak zhenske smetenosti, beskrajna blagost kao lahor koji donosi nagovjeshtaj i poziv na zhrtvene slapove ljubavi, zaborava i vjechnosti. Sve vrijeme se mozhe izbrisati ako se ne dozhivi taj trenutak u kojem bljesak njenih ochiju odledjava smrznutu lokvu chezhnje u samom srcu i svemiru. Ochi koje ne gledaju, nego obasjavaju svijet i chovjekovu dushu. Samo shto sam zakorachio prema njoj, vec' se izgubila u buchnoj i sharenoj gomili turista koji su skoro zakrchili most.
Znao sam da sam postao duzhnik i onaj koji nikada nec'e vratiti darovano. Chas je da kazhem poneshto o njenom zhivotu i sudbini.
Nekoc', u sretno doba, igrashe se sa drugaricama na padinama Olimpa. Osim ljepote imashe mudrost i dar da zanosi svakog svojim mashtovitim prichama. Nekom prilikom odredishe je da svojim prichama zavodi i samu boginju Heru, kako bi je odvratile od ljubomorne potrage za nevjernim Zevsom. Imamo li toliko zalihe divljenja prema kc'eri smrtnika kojoj je to uspjelo!? Ali, kada prozrije prevaru, boginja je okrutno kazni.
Poslije toga sama lutashe shumama, pustim dolinama i klancima. Nekom prilikom ugleda Narcisa na izvoru i zaljubi se u njega. Onu, koja je bogove i ljude zanosila svojom prichom, prozhimao je stid pred voljenim chovjekom. Ne mogashe mu nishta rec'i. Bijashe kazhnjena da ponavlja samo posljednje rijechi od svega shta joj drugi kazhu. Onaj bolni eho u planinama jedina je uspomena na nju i njeno ime.
Ova pricha vaskrsava svu njenu ljepotu i chudotvorne moc'i. Iako mu je spasila zhivot, iako je smogla snage da mu se tako okrutno ponizhena priblizhi, Narcis je zapravo nije ni gledao. Jedino shto je ikada istinski gledao bio je njegov vlastiti lik. Da je barem jednom pogledao u njene ochi vidio bi bljesak svemoc'nog duha, ljubavi i mashte koju bogovi nisu mogli oteti.
|