|
Franjo Bratić je razabran čovjek i njegova svijest o sebi i drugima je zrela kao u polju povijen klas. Kako puhne vjetar vremena, sasipa zrelo zrnje i niču nove vlati. A Franjo Bratić je iznad svega i sve gleda, na vjetru se klati i rađa pjesmu za pjesmom o usudu. Dilema: Da li sam / postaja / pojavna, slučajna / ili jesam / pojava / zaludna / zabludna / da mi je da znam / da li sam / ili jesam.
To je dilema koja Franji Bratiću čuva budnu misao o Bosni u Pousorju i u Njoj. I sluti: to je huda mogućnost i Bosni i Pousorju. Ali neće, ili ne umije gledati drugačije. Mada, pita se i propituje o svome stojištu / poziciji i motrištu iz te točke. I o točki nadzora. Sav je pretvoren u vizir i neće mimo njega pogledati. Usud, hud: iskorak / uporedno uzvodno / prijetnja brzacem / ukorak nizvodno / opasnost / naporedo.
Usora se muti i bistri i teče kroz njegov san. Jer, Začudo: korak / nikad / bez mirisa pelina / i ovaj san / ništa mi se ne događa / namjerno.
Nema sumnje: odavna već, suvremenost je nasrnula i ozlijedila, nagrdila moderno / biće pjesnika Franje Bratića. Osjećajući suvremenost kao dramu nasilja i nemilosrđa koje se obrušava odasvud prema njegovoj pojavi, Bratić uočava i sav jad čovjekove pozicije. Začuđen čovjekovim nesmislom otčitavanja svoga stojišta, čovjekovom potrebom da si priskrbi aureolu značaja koji mu i ne pripada, koji ne može imati, Bratić postaje cinik, njegova ironija postaje usijana persiflaža. Jer čovjekov položaj je u strašnoj nesrazmjeri s njegovom uobraziljom i slici o njoj mjerenog života i svijeta. Zemlja se osipa u more i kopna je stalno manje. Načete projektilima artiljerijskih oruđa ruše se zidine starih gradova. Zlodusi pale galerije i biblioteke i sužavaju vidokrug pamćenja. Brutalnim zločinima hoće smanjiti supstancu naroda. U ispušnim plinovima sagorijeva volumen zemljine kugle. Poeziju zabranjuju i spaljuju. Na čelu s fašiziranim vođama vojne hunte ubijaju djecu, nedužne ljude i pjesnike. Nema Pabla Nerude. Nema Jakova Jurišića. Osipa se suština Svijeta u moralnom sunovratu.
Dobri i veliki Bože! Pomozi da shvatim u čemu su čovjekovi izgledi i šta može biti smisao tako hudog/jadnog usuda čovjekovog?! Trijumf: Da si u vrhu / duboko dovoljno / pokazat će / zategnut / konopac.
Na tom mjestu detektiramo i suvremenost kao usud poezije i pjesnikovo otkriveno srce. Tu prepoznajemo i stvarnost njegovoga dara. Postupak dobijanja pjesme koji bismo mogli odrediti kao poetski redukcionizam. Riječ je o svođenju stvari na suštinu – svođenjem izraza, sintagme, stiha i pjesme na najmanji broj riječi koji se uvijek zaustavlja na kardinalnom mjestu sraza, kao negativan predznak po čovjeka i njegovu misao o sebi, za poruku koju se želi odaslati. Pred porušenim stablima: U šumi sami / obakoljeni / režimo / ugr / oženi / tražeći opravdanje / pred porušenim stablima / za krč. Treba obratiti pažnju na riječ obakoljeni – koja je, očito, lokalizam koji to u pjesmi prestaje biti, kao i na sječenje riječi: ugroženi – ugr / oženi – koja u stvari zvučno podupire i pojačava prethodni stih – riječ: režimo.
Dio tog potentno pjesničkog odnosa jeste sadržan i u onoj odlici doživljaja svijeta i mišljenja koju uobičajeno nazivamo mladalački pesimizam. Jer pjesme obuhvaćene ovom knjigom nastajale su prije petnaestak godina. No, suočeni s pjesničkim promišljanjem crno na bijelo, teško da ćemo povući kontrapotez, smisliti i iznijeti argument koji će pjesnikovom iskazu promijeniti predznak. Istinitost njegovoga doživljaja ne može biti dovedena u pitanje, mada o njegovoj opsjednutosti ima smisla i svrhe promišljati. Pa opet, doći ćemo i u sopstvenom pamćenju do vremena ispunjenog istim slutnjama. Konačno, to što se potom netom dogodilo, potvrdilo je sve najcrnje pomisli. Lov: bilo je Jutro / i ja u Jutru / obično Jutro i Ja // dobili smo / Nebo i Pticu / Obično Nebo i Pticu // došli su oteli nam Jutro // živjeli smo taj dan / Ja Ptica i Nebo / gotovo obično živjeli // onda su / pucali u Pticu / ubili Nebo // obično Nebo?
|