|
Tu ljepotu kojoj se stalno vraća, da bi je ponovo doživljavao, da bi joj pomogao da zacijeli rane, i da je pokuša sačuvati na svojim slikama i u svojim stihovima. Dio tog sklada duše, ruke i oka, tih nostalgija i radosti, te pjesme boje i boje pjesme, otkrit ćemo i među koricama ove Ramljakove pjesničke zbirke čiji sam naslov – ”Stihovi s palete” – najbolje i oslikava bitak same knjige koja traga za harmonijom, za jedinstvom čovjeka i prirode, umjetnika i zavičaja, te prožimanjem ljepote oko nas i u nama.
Kao što je na mnogim svojim slikama pjesnik, privrženik ljepote starih znamenja i pejzaža, tako je i u svojim pjesmama Ramljak slikar, koji i riječju pokušava da nadgradi sliku, da prodre u nju, kao što bi proniknuo u svjetlost dana i zvukove noći, u poetiku vode i smisao svakog djelića prirode. I kao što ”Kroz Dedinu stijenu žubori voda”, i ”Stihom čulnim po lišću gazi”, tako nas i dobar broj pjesama iz ove knjige dotiče svojim žuborom, šuštanjem opisa i slika, pa i kad pjesnik govori o selima od pepela i spaljenom majčinom pragu, i majčinom pralu nađenom u izgorinama kuće, ne osjećamo crninu i mržnju, nego neku svijetlu bol, neko nadahnuće za stvaranje novih vrijednosti i ljepota: ”Prakljaču njenu i korito njeno, / Istesati treba, kao slavoluke, / Izdjeljati preslicu i koje vreteno, / Da nas podsjećaju na majčine ruke.”
Ismet Ramljak je dosad napisao, i po raznim listovima i časopisima objavio, toliko pjesama, da bi im bilo malo stranica i u trima zbirkama ”Stihovi s palete” prije svega približavaju nam onaj pjesnikov opus koji se bavi zavičajnim slikama, krajolicima, žuborima i talasanjima, dok će njegove više intimističke pjesme čekati korice nekog novog izdanja. Već sami naslovi ciklusa, u kojima pjesnik odlazi u pohode Travniku, Pruscu, Jajcu, Donjem Vakufu, Mostaru, Bugojnu, svojim Doganovcima, i u kojima ne žubore samo njegove rijeke – Vrbas, Neretva, Lašva, Pliva, nego i sve one rječice i potoci oko njegovog rodnog kraja, govore o jednoj koherentnoj zbirci koju možemo doživjeti i kao jednu otvorenu pjesničku sliku zavičaja, i našeg pripadanja njegovom svakom damaru.
Još davne 1966. godine, otkrivajući mladog slikara i pjesnika Ismeta Ramljaka u Donjem Vakufu, pjesnik Šime Vučetić je između ostalog zapisao: ”Odmah se zapaža da je Ismet motivski vezan za svoj topli milje – krajolik Bosne, za jednostavni poetični detalj pomalo zaboravljenih prizora našeg mimohoda: potočiće, vodenice, stare mahale, lica curetaka na česmama, konje i ovce na plandištima, plastove, bašte – sav istinski svijet prirode. Znade Ismet predstaviti živo sve što ga okružuje ili mu je Uspomena, zna on to iznijeti pred naše oči toplo, senzibilno, čisto i pikturalno.” Ti jednostavni, poetični detalji, ti zvukovi i boje Bosne i Hercegovine, ti zavičajni motivi i skice, taj mozaik kojega stvaramo i čiji smo neotuđivi dio, dotiču nas i sa stranica ove knjige slikara i pjesnika Ismeta Ramljaka.
I dok ”Nečujno kaplje vrbaska rosa, / Na tanke vlati moje duše... ”, mi sve više osjećamo da smo bogatiji za novi doživljaj već doživljenog, za svekoliku vezanost za nezaboravne zavičajne slike i krajolike.
|