Sutra je mjesec februar u kome grad obilježava dva značajna datuma: 80-godišnjicu smrti Alekse Šantića i 59-godišnjicu oslobođenja Mostara od fašista.
Poslije onog rata sloboda je pjevala punih 45 godina, a poslije ovog, zadnjeg rata sloboda ne zapjeva. Tek pogdjekad zacvrkuće, jadno i slabašno. Na ovim prostorima, još uvijek satanske zore sviću iz tmice i čuje se krik: spasavaj se, pjesmo, crna kukavice!
I ona, Neretva, rodna i draga (iz koje je zračila svjetlosna bjelina) sada doziva čovjeka – pita ga: jesmo li dvoimeni grad ili cjelina!
A u onoj čuvenoj pjesmi ”Zaboravimo”, nekoj vrsti oporuke svojim sugrađanima, Šantić je vapio: ”Zaboravimo slike prošlih dana / Kad nismo znali da smo pleme isto / Kad je u ruci ljut jatagan blist’o / Poprskan krvlju bratovljevih rana... Što da nas vjere na zlu mržnju gone / Kad naša srca jednom vatrom biju? / Kad naše majke pokraj čeda bdiju / Zar jednu pjesmu ne pjevaju one!... / Zaboravimo! Jedna nam je mati / Jedna nas zemlja jednim hljebom hrani / Pa neka brata brat rođeni brani. / I Bog i Alah dobra će nam dati...”
Ovaj pjesnik sklada, ljubavi i harmonije i danas bi mogao da nas poduči kako se voli grad i njegovi ljudi. Ali, sada su druga vremena i druga bremena. Njegovi Mostarci sada su:
Rogovi u vreći. Istočni i zapadni. Pravedni i vrijedni. Nemoćni i bijedni. Bogovski i robovski. Bogati i rogati. Pametni i sretni, otkačeni i potlačeni. Privatizirani i hipnotizirani. Namamljeni i nasamareni, odani i prodani. Dragi i bliski i četničkoustaškobalinski. Širokobriješki i nevesinjski, škutorski i grmaljski. Zgodni i podobni, zlobni, gnusni i robusni. Vrli i goli, zli i oholi. Ćudljivi i ćutljivi, prevejani i rasejani. Ljubljeni i pogubljeni, zgrljeni i strvljeni. Zbraćeni i spaćeni, grbavi i prgavi. Sveti i ukleti, zakleti i prokleti. Radni i paradni, hladni i gladni. Siti i napiti, žedni i srditi. Psovački i trovački. Klanski i banski. Bučni i žučni, neurotični i dični. Smiješni i umješni. Griješni i neutješni. Luksuzni i pompezni, ponizni i famozni. Stranački i neutralni. Režimski i devizni. Sirotinjski i socijalni...
I sve tako, do nebroja i nespokoja... Izgnani i izabrani. Odseljeni i doseljeni.
|