Slovo urednikovo - Alija Kebo
LJETNO ŠENLUČENJE |
|
|
|
Druže čitaoče,
oprosti što te ne oslovljavam gospodinom, jer ovaj mostopisac hoće
da vjeruje da samo jedan gospodin ima koji je, valjda, negdje na
nebu.
Dakle, dragi čitaoče, kako podnosiš ovaj mostarski čelopek!
Jest u našoj vali prižeglo, jest zapara ljuta, dok nebeska zvijezda
prži kao pod sačem. Ali, ne daj se! Bilo je i otprije ovakvih
žeženih ljeta. Bilo, oho-ho. Nego smo zaboravili.
Da bih te malo razgalio ispričaću anegdotu o susretu dvojice
poznatih Mostaraca, upravnika Narodnog pozorišta Safeta
Ćišića i humoriste, boema i tabijasusa Muhameda Hame Ajkića:
- Šta je ovo, zaboga miloga, sve izgori, joj, ne može se disati od
paklene vrućine - požalio se Safet starom prijatelju.
- Hajde, bolan, Safa, šta roncaš, šta kukaš... ta, neće ti ni
jedan dan zimus biti ovakav - uzvratio je Hama.
Avgust je ovdje, inače, mjesec žestoke vatre, mjesec beskišice i
bezvodice, mjesec razgolićavanja ženskinja, mladeži, pa i stareži,
mjesec najezde zmija i komaraca, ali i mjesec - zamjenika.
|
Jusa Nikšić: Čičkovi |
Tako smo juče, u 8 časova počeli da okrećemo desetak brojeva
važnijih mostarskih ustanova, institucija i organizacija.
Rezultat je u skladu s kompletnom avgustovskom atmosferom. Gradska
uprava je poluprazna. Hercegovačko-neretvanski kanton,
također. Na telefonskoj centrali Ministarstva kulture stalno
zauzeće, ili mûk.
- Ne, gospodine, ministar nije ovdje, samo povremeno navrati. Ali,
ako hoćete, daću vam vezu s gospodinom...
- Zamjenikom?
- Ne, ne sa zamjenikom, ni zamjenik nije tu...
Listamo dalje telefonski imenik... Svuda isti odgovori. Načelnik
dolazi tek u drugi ponedjeljak... Direktor nije u Mostaru, a
njegov zamjenik je ”nešto bolestan”... . Zamjenjivanje zamjenika
ovdje još zovu - zabeluhavanje. (Zabeluhati, od
varati).
Naučili smo da ovakve, nove riječi zovemo kovanicama. Neko
upotrebljava i staru izreku - skrojenice. Mnogo je ovakvih riječi -
zadatak je jezikoslovaca da i njih prate, tumače, uključuju u
rječnike, kada ih već život uključuje u govor.
Ali, ima među njima i rogobatnih sklepanica. Po njima, Mostar
je ovih dana pravo klimatsko a i političko šenlučilište. Ili:
seirište.
Tako ga zove i cijenjena saradnica ”Mosta”, naša poetesa
Damjanka Čizmić iz Minhena u Njemačkoj.
Damjanka piše da svi naši u dijaspori govore jednim jezikom -
jezikom srca, bez obzira na to sa koje su strane (obale) naše
jezičke teritorije.
Zato, druže čitaoče, dozvoli da Ti ovaj zapisivač prenese jednu
Damjankinu priču o nekom dobrom čovjeku, Jozi, legendarnom
seoskom čobaninu... Jozo je davno umro, pa Damjanka, u
pismu što nam ga šalje s njim kao da priča - u mislima.
- Jozo, jesi li stigao do raja?
- Nisam, u predvorju sam. Čekam na red. Nisu mi zasluge tako velike,
samo sam pošteno čuvao seoska goveda.
- Dok ne dobiješ mjesto u raju, trkni malo do pakla pa izvidi šta
tamo ima. - Bio sam, al' prepunjen je, k'o šipak. Tamo je mnogo i
onih koji su tvrdili da su bezgriješni.
- Pa šta radiš u tom predvorju po čitav bogovetni dan i noć?
- Ništa. Sjedim pa se jedim...
- Zašto pastiru? Zar radi onog što se ovdje dole događa?
- Kako, Damjanka, dole: to dole je gore, da od goreg ne može
biti.
- A dal' bi,
Jozo, mogao da zamoliš one naše gore, da nam dole pomognu?
- Nisam se smirio dok u raj nisam provirio.
- I koga si vidio tamo?
- Vidio naše, svi zajedno sjede.
- Pa zar tamo nisu podijeljeni.
- A, ne, ne, ne. Ovdje ne postoje moji i tvoji, nego smo svi svoji.
- Onda, s kim si pričao plemeniti pastiru?
- Pričao sam sa svima i svi su kazali da me poštuju, jer sam valjano
radio svoj posao i u tuđe poslove se nisam miješao... Kazao mi je
Tito da čuvamo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Kazao
mi je Cankar da svako ima svoju od kahve šoljicu i svoju
krivicu. Kazao mi je Prešern da zna za koga, a protiv koga je
pisao ”Zdravicu”. Kazao mi je Šantić, da, od svoje
majke ko će naći bolju, a majka vaša zemlja vam je ova, svuda su
groblja vaših pradjedova. Kazao mi je Šimić da, čovječe, ne
idem malen ispod zvijezda. Kazao je Humo da su oni koji nose
sunce u sebi krv
u očima onih koji nose mrak. Rekao mi je Matija Gubec da zna
protiv koga se borio i ko mu je glavu krunisao. I neću dalje da
redam, nisam htio ni ovim nikoga da vrijeđam.
- Jesi li, možda, vidio Šenou?
- Jesam, zamolio sam Augusta Šenou da, kada je tako lijepo
napisao ”Seljačku bunu” sada da siđe i napiše
”Bosanskohercegovačku bunu”, bunu uma i razuma. Da umiri, da
smiri, da pomiri.
- Pa šta ti je odgovorio, Jozo?
- Kazao mi je: taman posla... Ja jesam Šenoa, ali nisam
toliko šenuo s pameti da siđem dole gdje su maltene svi šenuli.
Dragi druže čitaoče, tugo moja! |
|
|
