Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 165 (76 - nova serija)

Godina XXVIII avgust/kolovoz 2003.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Slovo urednikovo - Alija Kebo
LJETNO ŠENLUČENJE


Druže čitaoče, oprosti što te ne oslovljavam gospodinom, jer ovaj mostopisac hoće da vjeruje da samo jedan gospodin ima koji je, valjda, negdje na nebu.

Dakle, dragi čitaoče, kako podnosiš ovaj mostarski čelopek! Jest u našoj vali prižeglo, jest zapara ljuta, dok nebeska zvijezda prži kao pod sačem. Ali, ne daj se! Bilo je i otprije ovakvih žeženih ljeta. Bilo, oho-ho. Nego smo zaboravili.

Da bih te malo razgalio ispričaću anegdotu o susretu dvojice poznatih Mostaraca, upravnika Narodnog pozorišta Safeta Ćišića i humoriste, boema i tabijasusa Muhameda Hame Ajkića:

- Šta je ovo, zaboga miloga, sve izgori, joj, ne može se disati od paklene vrućine - požalio se Safet starom prijatelju.

- Hajde, bolan, Safa, šta roncaš, šta kukaš... ta, neće ti ni jedan dan zimus biti ovakav - uzvratio je Hama.

Avgust je ovdje, inače, mjesec žestoke vatre, mjesec beskišice i bezvodice, mjesec razgolićavanja ženskinja, mladeži, pa i stareži, mjesec najezde zmija i komaraca, ali i mjesec - zamjenika.

Jusa Nikšić: Čičkovi
Jusa Nikšić: Čičkovi

Tako smo juče, u 8 časova počeli da okrećemo desetak brojeva važnijih mostarskih ustanova, institucija i organizacija. Rezultat je u skladu s kompletnom avgustovskom atmosferom. Gradska uprava je poluprazna. Hercegovačko-neretvanski kanton, također. Na telefonskoj centrali Ministarstva kulture stalno zauzeće, ili ­mûk.

- Ne, gospodine, ministar nije ovdje, samo povremeno navrati. Ali, ako hoćete, daću vam vezu s gospodinom...

- Zamjenikom?

- Ne, ne sa zamjenikom, ni zamjenik nije tu...

Listamo dalje telefonski imenik... Svuda isti odgovori. Načelnik dolazi tek u drugi ponedjeljak... Direktor nije u Mostaru, a njegov zamjenik je ”nešto bolestan”... .  Zamjenjivanje zamjenika ovdje još zovu - zabeluhavanje. (Zabeluhati, od ­
varati).

Naučili smo da ovakve, nove riječi zovemo kovanicama. Neko upotrebljava i staru izreku - skrojenice. Mnogo je ovakvih riječi - zadatak je jezikoslovaca da i njih prate, tumače, uključuju u rječnike, kada ih već život uključuje u govor.

Ali, ima među njima i rogobatnih sklepanica. Po njima, Mostar je ovih dana pravo klimatsko a i političko šenlučilište. Ili: seirište.

Tako ga zove i cijenjena saradnica ”Mosta”, naša poetesa Damjanka Čizmić iz Minhena u Njemačkoj.

Damjanka piše da svi naši u dijaspori govore jednim jezikom - jezikom srca, bez obzira na to sa koje su strane (obale) naše jezičke teritorije.

Zato, druže čitaoče, dozvoli da Ti ovaj zapisivač prenese jednu Damjankinu priču o nekom dobrom čovjeku, Jozi, legendarnom seoskom čobaninu... Jozo je davno umro, pa Damjanka, u pismu što nam ga šalje s njim kao da priča - u mislima.

- Jozo, jesi li stigao do raja?

- Nisam, u predvorju sam. Čekam na red. Nisu mi zasluge tako velike, samo sam pošteno čuvao seoska goveda.

- Dok ne dobiješ mjesto u raju, trkni malo do pakla pa izvidi šta tamo ima. - Bio sam, al' prepunjen je, k'o šipak. Tamo je mnogo i onih koji su tvrdili da su bezgriješni.

- Pa šta radiš u tom predvorju po čitav bogovetni dan i noć?

- Ništa. Sjedim pa se jedim...

- Zašto pastiru? Zar radi onog što se ovdje dole događa?

- Kako, Damjanka, dole: to dole je gore, da od goreg ne može biti.

-
A dal' bi, Jozo, mogao da zamoliš one naše gore, da nam dole pomognu?

- Nisam se smirio dok u raj nisam provirio.

- I koga si vidio tamo?

- Vidio naše, svi zajedno sjede.

- Pa zar tamo nisu podijeljeni.

- A, ne, ne, ne. Ovdje ne postoje moji i tvoji, nego smo svi svoji.

- Onda, s kim si pričao plemeniti pastiru?

- Pričao sam sa svima i svi su kazali da me poštuju, jer sam valjano radio svoj posao i u tuđe poslove se nisam miješao... Kazao mi je Tito da čuvamo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Kazao mi je Cankar da svako ima svoju od kahve šoljicu i svoju krivicu. Kazao mi je Prešern da zna za koga, a protiv koga je pisao ”Zdravicu”. Kazao mi je Šantić, da, od svoje majke ko će naći bolju, a majka vaša zemlja vam je ova, svuda su groblja vaših pradjedova. Kazao mi je Šimić da, čovječe, ne idem malen ispod zvijezda. Kazao je Humo da su oni koji nose sunce u sebi ­
krv u očima onih koji nose mrak. Rekao mi je Matija Gubec da zna protiv koga se borio i ko mu je glavu krunisao. I neću dalje da redam, nisam htio ni ovim nikoga da vrijeđam.

- Jesi li, možda, vidio Šenou?

- Jesam, zamolio sam Augusta Šenou da, kada je tako lijepo napisao ”Seljačku bunu” sada da siđe i napiše ”Bosanskohercegovačku bunu”, bunu uma i razuma. Da umiri, da smiri, da pomiri.

- Pa šta ti je odgovorio, Jozo?

- Kazao mi je: taman posla... Ja jesam Šenoa, ali nisam toliko šenuo s pameti da siđem dole gdje su maltene svi šenuli.

Dragi druže čitaoče, tugo moja!

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Zlatko Melcher: Motiv sa stećka

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2003 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2003 HarisTucakovic, Sweden