U lobanji njegovoj
vijuge mozga -
spletovi zmija
u naporu se klupčaju -
raskoš bolesne mašte
koriste
da od svih znanih zala
zlija zla izmisle...
Otrov
kičmenom moždinom teče
aortama i venama
do najsitnijih kapilara
širi se...
Čovjeka više nema -
svjetlost je zgasla,
totalni mrak je,
kao mrtvački pokrov
sav prostor obavio -
bradila pobiješnjelih zvijeri
u krdima zemljom vitlaju -
umjesto sjemenjem,
ljudskim tijelima
prostore zasijavaju,
berući plodove
nedužnih lobanja -
njima se
umjesto cvijećem kite -
lavežom zvjerinjim,
smijehom poludjelih
haos izazivaju,
strah rasplamsavaju,
uvjereni da će sve
pod Voždove opanke
podvesti,
nesvjesni da Izida*
prati njihov put -
kao Iksion će završiti
u Tartaru...**
* Izida je najslavnija egipatska božica. Prikazuju je kako traži
svog brate i muža Ozirisa, kojeg je iz carstva mrtvih uskrsnula
svojim dahom, ili kako prati pogrebne obrede; ona štiti mrtve svojim
krilima. I uskršnjuje ih.
** Nakon ubistva očuha kojeg je namamio u zamku, Iksiona su
izbjegavali i ljudi i bogovi. Zevs mu se smilovao, dao mu oprost i
uveo ga u Olimp. Iksion se ondje zaljubio u Heru, Zevsovu ženu i
neprestano je napastovao. Zevs ga je za kaznu privezao, pomoću zmija,
za zapaljeni točak s krilima; leteći zrakom Iksion je završio u
Tartaru, među svim onima koji su uvrijedili bogove. U toj
simboličnoj slici njegovog ponovnog pada sažeti su ujedno duhovna
izopačenost, taština i polna izopačenost...
