Svaki dan me, putem interneta, poznati i više nepoznati ljudi, zasipaju mlazevima informacija, često jalovinom i dangubom, već ih posve površno gledam, u prolazu vršim odbir i brišem. Koji put, nažalost, uklonim ponešto što bi kasnije bilo i od koristi. U namjeri da izbrišem još jedno od tako pristiglih obavještenja, dotakao sam tipku ­briši, i u tom trenu kroz glavu mi protutnjaše misli o imenu sa ponuđene adrese: www.aleksasantic.com. Ko li se sjetio starog poete Alekse Šantića i pjesama koje ne proizvode dolare, zar još ima takvih - neracionalnih savremenika, zapitah se. I veće iznenađenje zateklo me je u autorovom imenu stranice, tridesetogodišnjeg mostarskog ornitologa, Denisa.

Pred oči izranja bijelo gorštačko lice umjetnika, kao kamen na kojem se rodio, ostavljen da se od njega klešu besmrtna djela. Prikazuje mi se i neslućeni ljubimac tog izuzetnog dara, koji je pošao na put da pronađe čega nema - pjesnike u letovima i ptice na drumovima. Nije mogao znati da i to negdje postoji, a pogotovo i da se tako i ne zove. Pomislim, treba razumjeti mržnju svijeta u kojem se živi. I stručnjak za ptice, više nego pjesnik, pošao je u novu pustinju, da izbjegne stare nesreće. Usputno se sjetio da mu je izgorjela kolekcija perja, baš kad je već znao šta treba od nje da načini. Granate su raznosile perine kao oblake, a bio je siguran da će od njih kao stručnjak ornitologije napraviti Ikarova krila i pobjeći iz tamnice i lutati svijetom kao Alkibijad ili Bajron, ali se po svoj prilici nije na vrijeme sjetio mita. Izgnanstvo ga je povelo da traži drugu vrstu čovjeka - pjesnika, zavičajnog barda, koji je ”uvijek išao istom stranom ulice.”

Kod Denisa, kakvog ga poznajem, sve je počinjalo i završavalo sa pticama, budili su ga vrapci ispod strehe susjedne trošne kuće, štiglići iz komšijskih bašta i kaveza, golubovi gaćaši... a u kasne snove ispraćali oni nezaboravni noćni slavuji, koji se natpjevavaju preko Neretvinih obala i zahumskih smreka i kupiništa. Kao dječak zabrinjavao je roditelje i učitelje bježeći preko školskih kapija, gotovo letio pticama u zagrljaj, i da njih nije bilo ne bi naučio ni čitati ni pisati, a ovako, pročitao je sve što je ljudsko pero zabilježilo o bićima koja imaju sposobnost leta. Denis je živio po Neretvinim, Buničkim, Jaseničkim i Bunskim vrbacima, u prisojima Huma, Stoca i Kobilovače, te ilićkim, kosorskim i vranjevićkim proplancima, uvijek je zatican negdje u hercegovačkoj plaveti, gdje ptice vodu piju, gnijezda viju i mladunčad u visove upućuju. Opipao je i pomilovao mnoge bezazlenice koje je neko već prstenovao u Mađarskoj, Francuskoj, Austriji..., ili ih je prvi prstenovao on - primio ili poslao poruku širom planete.

Mostarski ornitolog je pohađao škole i fakultete, ali on je umio da uči i nauči samo o pticama, o njima će kasnije pisati stručne i naučne radove. Njegovo ime je već godinama u adresaru svjetske ornitološke elite. Dok ponirem u Denisovu internet stranicu u ušima mi odzvanjaju njegove riječi:

- Ove golubove treba testirati na ornitozu, bojim se da su prenosioci upale pluća... Vaš papagaj ima psitakozu, morate ga liječiti...

Navikao na ovakve njegove razgovore, nikako ne mogu da ga zamislim u društvu literature, iz koje je dobio više slabih školskih ocjena nego su školski dnevnici imali rubrika za profesorska zapažanja.

Kad sam otvorio ”www.aleksasantic.com” dočekalo me je tehničko savršenstvo, a prikupljeni pjesnikovi radovi su najkompletniji do sada igdje viđeni. Na ovo djelo uložena su velika znanja, kojima je prethodio ogroman trud, to potvrđuju i mnogi posjetioci stranice, koji autoru ne štede riječi hvale i zahvale. A ja ću, nakon što sam stranicu pažljivo upoznao, shvatiti da Denis nije ni kao izgnanik mogao da zaboravi lepet krila, osjetivši u ratnom vihoru, da i riječi imaju mekoću perja i da lete u jatima, naravno, padaju pogođene od istih zlotvora, i nebo se nad plavom rijekom ubrzo crveni kao ptica Red Cardinal. I onaj koji je pošao iz svoje zavičajne pitomine da juri drumovima svijeta ptice zvane ”Roadrunner”, baš pravu kopnenu pticu (Geococcydž californianas), iz porodice kukavica, koja trči od Kalifornije do Meksika i na istok do Teksasa, moći će da razumije i čovjeka na drumovima, koji postaje prirodnjak kad misli da je u pobuni protiv svih i vraća se u krilo jeseni, gdje je: ”Samo šum žalosni robinje Neretve.”

Obrušavanje Denisove životne ornitološke kule započelo je pomračivanjem mostarskog horizonta, preletom raketa i granata, koje su u izbjeglištvo potjerale sva meka srca, i ptice - neselice. Svjetlost i prozračnost juga, išarani ptičijim razvigorima, Denisov su smisao života, koji će smijeniti bezočna londonska magluština, nevid i ptičiji jad. Iz svjetlosti najjužnijeg juga, razmostaren i razptičen, postaje prognanik i naseljenik najdimnijeg ovocivilizacijskog staništa.

Denis je prve izbjegličke londonske dane provodio pod dejstvom depresija i lanca šokova. Po jutarnjim buđenjima, godinama je svikao da se pozdravi sa nebeskim prozračnim svodom i mostarskom plaveti, da ušmrče ptičijeg poja, pa tek onda da počne da se umiva i oddanjuje. I u Londonu, ubogaljeni izgnanik i građanin sa periferije, zaboravi se i prekorači balkonski prag, ali umjesto plaveti i cvrkuta dočekuje neprovidni beskraj mrkih blizina, uz koga je stanovnik juga začudan: ”A sad tude, u zakutku / međ’ zidinam’'mračnog dvora / niti znadeš kad je veče / ni kad sunce budi zora.” Osvrće se kao tek ubačena ptica u kavezu: ”Ja gledam nebesa koja mene znaju / nebesa što nikad sunca mi ne daju / nebesa što dušu sad mi dave...” Tužan je prognanik kao soko: ”Široko krilo kad mu vihor lomi / pa krvca teče iz dubokih rana.”

Rat je užasan pratilac ornitolovog roda, ispred granata, mržnje i inata, morao je izbjeći nekud. U sred Temzinog smoga Mostaranina tuga šiba: ”Ja ne mogu ovdje, ovdje led me bije /ovdje nema sunca što me tako grije /Sunca, milog sunca, sunca moga raja. / Moga zavičaja” Od bogatog i srećnog južnjaka postao je fukara hladnog sjevera, baulja gonjen oblacima smoga: ”Oblače, amo! Primi me na krila / i sa mnom se doli spusti u letu; / hoću da siđem na staru planetu / gdje mi je negda postojbina bila.”

Izgnaničke tlapnje o povratku su duboke: dom, kućni prag i rodna gruda. San se ne dokučuje, buđenja su lažna u nezaboravljenom predratnom krevetu: ”Ko tica mi duša leti / i daleko tamo gubi. / Da izgrli, da izljubi / nebo, sunce, šarne duge.” Izgnaničko buđenje bolno istrajava, sa pticama razgovara i očajava: ”A ja, / slušajući zorine slavuje / samo ćutim / stojim.” Izmiješani su san i java: ”K’o ranjen galeb tako padam ja / i val me valu daje i razbija... / Ja tonem evo... /moje tice zbogom!”

Mostarska vidovština i komšijska stara streha zamagljuju: ”U strehi se krova gnezde miši slepi / u prozoru svijeh, resklimana, gnjila / k’o u mrtve tice vise oba krila / a po njemu pauk svoje mreže lepi.” Od baruta i granata naše ptice bježe sve dalje: ”Pobegoše ptice... / bašta osta sama”, da bi doseljavale neke strane: ”O crne tice iz crnog jata / kako li ste gladne... ”

Tek povremeno izgnanika razgali i uogrne sančić: ”Pupoljci nam sa svih strana / svoje glave dižu / a mirisi raznog cvijeća / u grudi nam stižu. / Ljubičica krasna, mila / širi laste svoje / a slavujak kod nje stao / umiljato poje. / Čelica nam laka, hitra / oko cvijeća l’jeće / proljeće je milo došlo / mirovati neće. / Doletjela hitra lasta / kroz zrak se vijuga / ponosito stao slavuj / gleda je iz luga.” Tek u sanku zasijaju smijalice, kad grlo guta pljuvačku tanku, tijelo okrene na drugi bok, a bilo osluškuje: ”Tihi vjetrić grane kreće /po livadi rosa pala / sa istoka mila zora / zrakom nas obasjala. / Sva priroda pozdravlja je / raduje se njenom baju / a hvalu joj male tice / sa umilnom pjesmom daju. / Šareni leptir popaja se / sa ljubice sjajne rose /a čelice hitre, lake / u košnicu meda nose. / Carić mali na grančici /od veselja sve skakuće / jer krilca mu ona mala / obasjat’ će sunca luče.”

Sanak je prevario pticu malu: ”Tako tiče nebu prhne / kad jutarnji zračak plane /pa pjevajuć slatku radost / gladnom kopcu u kljun pane.” Ornitolog iz kreveta skače: ”Noćne tice slute / eto bure stiže / na bedeme stare / val se s valom diže.”. Bunovni zanesenjak juga doziva: ”Oj tičice moja što te goni tama / u bolima tvojim ti nijesi sama / i ja sam ti drug. / Sa pjesmicom tvojom, što je tuga kreće / kroz oblačni krug. / Moja duša bludi i sa suzom slijeće / na moguli dana što se vratit neće.” Neispavan: ”K’o sputan or’o, usred crne jave / on mračan ćuti, oborene glave.”

Gorštak kaljen na jugu, nakon nekoliko mjeseci otimanja, za realnost prihvatiće sjever, Mostar i ptice ne može mijenjati ni za što. Godinama je proučavao i prikupljao građu o hercegovačkim pticama, i taman je pred rat bio dozrio do nezaobilaznih obilaženja naučnih i muzejskih institucija, nastaviće to ovdje, London je kao bogom dan za tu potrebu, odlučuje i na tren se smiruje: ”Što ste stale / tice male? / Gdje je ona pjesma vrla? / Il’ su sada / srca mlada / u grudi nam obamrla.” Kao da je uzvraćen zov: ”Što me zoveš; tico mila / iz prisjenka noći tije? / Šta na zlatnoj mjesečini / tvoja slatka pjesma zbori? / Jesi li mi doletila / sa poljana pitomije’.” Izgnaničke misli razvedravaju: ”S ticama one lepršaće lako / i moliti se, i čekati tako / na zlatno jutro otadžbine moje.” I još jednom se potvrđuje, da rad izbavljuje: ”K’o galeb laki diže se i brodi / pa pjeva suncu, nebu i slobodi.” Prikuplja građu pretražujući mostarske plaveti: ”Golubi moji, šušteći k’o svila / srebrena svoja razvijaju krila”, već i pjesmu naslućuje: ”Negdje ševa pjeva / poljem punim rose.”

Izgnanik je zanesen stvaranjem: ”Zlatno gnijezdo u mom srcu vije.” Rve se sa prvim stranicama rukopisa: ”Gdje gnijezdo svoje krstaš or’o vije / i sa vihorima bije se i tuče.” Prebrodio je zamke, u punom je zamahu, vratile su se smijalice i nadanja: ”Bijela jata ­ golubovi / u zlatni se gube sjaj.”

Čovjek koji je jednom napravio vrijedno djelo, praviće i načiniće nova, bez obzira kakvih sve dopadao nevolja, pa i Denis, bez uslova za najprostiji život on opet mnogo radi na istraživanju ornitologijskih fenomena - neposustale ljubavi.

Kako listovi rukopisa narastaju tako se uspravlja i unesrećenik: ”Prepelice, stani, razvijaj krila / u mome bi dvoru tako srećna bila.” Odaziva se ptica: ”Ja sam jošte tiče koje kuša krila / da ga vinu tamo u stanove vila.” Ganut je Mostaranin: ”I moj duh bez mira / ko tica s’ grana, uvija se / leti put dalekih strana, u zavičaj mio. /Al’ ja, smoren putnik / utjehe ne steko’ / domovino draga / kako si daleko.”

Dvije godine danonoćnog rada oplodilo se naučnim djelom vrijednim šire pažnje; ”Sjajan krstaš or’o s Dunava i Save / tu na staro gnezdo spusti se i pade.” Rasptičenik je opet ponosan, uzdario je svom kraju, podiže čelo: ”O putnici ždrali laki / od kuda vas vodi put? / Vidjeste li mjesta mila / gdje no rađa limun žut”, ustremljuje pogled i kažiprst: ”Labudsku pjesmu, bono srce, daj / i pozdravi njome moj ubogi kraj.”

Kad bi pisci i istraživači, u početku rada na svojim djelima, znali koliko će biti teško objaviti buduće radove, većina od njih nikad ništa ne bi ni stvorili. Denis je to shvatio čim je zatvorio rukopis, i počeo da se interesuje kod izdavača. Noći je probdjeo sa mislima o objavljivanju knjige, a stalno mu se činilo da ga nadlijeću vragolani: ”Negdje slavuj pjevaše sa grane / pa ga slušah sve do zore rane.”

Opet će na raspoloženje zasjesti londonski nevid, kroz koji se mogu samo zamišljati ptice: ”Sa kupine slavuj jecao je čedno / uz žalosni odjek oproštajnih zvona.”, a onda onaj neprolazni žal umjetnika, istraživača i ljubavnika: ”Kako je nekad sladak život bio! / ja sam ga žedan punom čašom pio / a sad mi teče sa gorčinom mnogom.”

Gorštački duh se dosjetio da se djelo može objaviti i putem internacionalne kompjuterske mreže, i u osamama tražiće način da ideju ostvari: ”Kao malo oko tvoje / sitnih zvijezda gori plam. / U gradini tiho poje / pod ružicom slavuj sam.” Pribavio je literaturu pravljenje web site, i još jednom će se uhvatiti u koštac sa mrakom. I sam se iznenadio brzinom ovladavanja početnim informatičkim znanjima, a kad je osjetio blizinu cilja, ushićen zapjevušiće: ”A k’o tica kada prhne / iz krletka, mračnih žica / i moja se duša uzvi / za oblačkom put zv’jezda.” Na putu do pravljenja internet stranice oprobaće se na manjim tekstovima, odlučio je, i dohvatio jednu knjigu pjesama, koja je već godinama tu pored njega, koju supruga povremeno dočitava, ako ju je i on uzimao više puta, pokušavao njom da ”ubije” vrijeme, ali u tome nije uspijevao, stihovi ga nisu mogli ponijeti, gotovo da i nije znao šta je pročitao. Uzeo je knjigu i počeo da prepisuje na ekran tekst, sa stranice na kojoj se rastvorila knjiga:

”Ostajte ovdje... / Sunce tuđeg neba / neće vas grijati ko što ovo grije. / Grki su tamo zalogaji hljeba / gdje svoga nema i gdje brata nije...”

Zastao je, prvi put ga je ganula neka pjesma, zamislio se, jer pjesnik je bolovao i njegove rane. Okrenuo je nekolike stranice: ”Ja čujem daleko kako slavuj plače / uz žalosni odjek oproštajnih zvona.” Zamislio se i nad stihom: ”I patnika sirotana / koga gone sa svih strana.” Počeo je da citira strofe: ”Skrhane lađe plutaju, a svrh te / studene hridi golubova mojih / srebrno perje raščupano stoji...” ”O moja studena okna / gavran je lomio krila...” ”Slušam potok što s’ vijuga / pa šumeći dolu para; / slušam slavlja što iz luga / sa pjesmom mu odgovara.”

Denis je bacio pogled na korice knjige i prvi put pročitao autorovo ime, mostarsko ­ Aleksa Šantić!?

Zamislio se!

Zaljubljenik mostarskih plaveti je osjetio onu pernatu mekoću riječi i njihov let u jatu. Postaće zarobljenik Šantićevih stihova, koji najednom imaju i krila i liče na ptice u letu, oni će nadomjestiti žal za veleškom vedrinom i ptičijom visinom.

U razgovorima sa prijateljima Denis se više ne služi ornitološkim izrazima, on priča Šantićevim pjevanjima.

Nemiran duh će duboko zaorati po njivama velikog pjesnika, iznjedriće novo veliko djelo - www.aleksasantic.com, koje će ga uznijeti na ptičije visine: ”I tičici kad pjevuši / vijući se lakim letom.”