Anto Gavrić
IME LJUBAVI |
|
|
Prvi dani našeg braka bili su začinjeni slašću poljupca, ljepotom
cvijeća, sjajem sunca. Bez velikih planova, želja, potreba.
Dan je trajao 24 sata, dan koji se prelamao blagim drhtajima moći i
sjena tijela. U staroj kući sklad i spokoj nisu remetili jesenji
vjetrovi, radoznalost susjeda, niti granate koje su praskale oko
trošne kuće koja bi se vjerovatno pretvorila u prah i pepeo da je
kojim slučajem na nju pala ubojita naprava.
Harmoniji institucije koja se zove brak a koja je imala temelje
emocija i čula nije umanjivao značaj što dvoje žive pod tuđim krovom,
što nemaju ništa svoje osim pribora za jelo i nekoliko ručnika.
Idilu je prekinuo rat, odnosno rat je već trajao, nego izbjeglištvo
koje je uzelo i zadnji dah ljudske prisebnosti, snage i identiteta.
Kada smo se ponovo sreli nakon 72 mjeseci nismo bili isti. Ona je
bila žena s djetetom, još mladalačkog izgleda, sjetna, profinjena
ali i žena majka sa sjetom medu očima, sa ozbiljnošću na usnama. Ja
sam bio ogorčena kula od karata koja se raspada, od besmisla
stradavanja, strepnje i straha, ne više sa osobnim životom s kojim
sam se davno oprostio, nego sa njima koje sam nosio u srcu preko
pisama Crvenog križa i jedne tužne slike, žena s djetetom
novorođenčetom u maloj prognaničkoj sobi.
Brak se nastavio sada upola kao institucija a upola kao ljubav.
Počele su brige za egzistenciju, koja se sastoji od novca koji se
mogao očekivati jedino od zaposlenja koga nije bilo u danima poraća
društvenog i privrednog kaosa, i od krova nad glavom.
Bog se pojavio i tada iza oblaka skrivajući svoje blago, providno
lice. Našli smo krov nad glavom, naravno opet tuđi, dok se oni ne
vrate iz posjete djeci u Austriji a došla je ponuda i za posao od
nekih dobrih ljudi. Vjernici kažu: bog nagrađuje dobre i strpljive,
one koji drugima ne čine i ne žele zlo. Nevjernici koji su zbilja
takvi, možda od boga i dobiju ponešto, ne zbog svoje vjere nego
dobrog i naivnog srca.
Dijete je prohodalo, raslo i progovorilo, živo, nestašno koje je
gradilo neiskusnim roditeljima novu ljubav, obavezu i brigu.
|
Dragan Janičić-Pločo: Ilustracija |
Sa preseljenjem u grad, sada u stan ali naravno opet tuđi rodilo se
drugo dijete, žensko i donijelo novu radost i sjaj u obitelj.
Institucija braka preuzela je 3/4 a ljubav je ostala sa 1/4 da pliva
u danima novih stremljenja, novih želja i potreba za ljepšim domom,
sigurnijom egzistencijom.
Sa novim preseljenjem u svoj napokon stan, rodilo se i treće dijete,
žensko, kao nova iskra ljubavi, čežnje, razigranosti. Došle su nove
obveze, mirnodopski prohtjevi sa udobnijim, novijim kućnim
inventarom, sa ljepšim životom u budućnosti a to su naša djeca. Mi
više nismo postojali, ljubav se pretočila u instituciju odgovornosti,
straha, strijepnje, planova. Često sam se pitao da li je to samo kod
nas, da li smo pogriješili jedno prema drugom, odnosno možda nismo
bili jedno za drugo. Skupa smo u jednom domu i nismo hladni niti
otuđeni jedni prema drugom, ali smo ipak udaljeni nekim nitima koje
nas sada vežu za djecu kao novu neviniju ljubav što izvire iz dubine
duše i srca, ta životna priča sa dvosjeklim mačem i dvojnim imenom,
širila je svoje otrovne krake kao poratni život do agonije i
zlomisli.
Jednog dana ona je ostala ležati u bolnici zbog jake upale bubrega.
Ostao sam s djecom, uzeo godišnji odmor i nastojao brinuti o djeci.
O dvoje starije briga je bila pristupačnija, pregledati školski
uradak, nahraniti, popričati i uz crtani film uputiti na spavanje. S
djetetom od 2 godine bilo je teže, osim hranjenja, oblačenja,
trebalo je presvući, razgovarati na drugačiji način, okupati,
zagrliti i voljeti i onda kad je nestašno i kada gori u vrućici.
Jednom me je mjezimica pitala: ”Tata, kada će doći mama, jesi li ti
sada nama mama.”
Srce mi se popelo u grlo i samo sam sa suzama u očima klimnuo glavom
i rekao: ”Da kćeri, ja sam vam sada sve.”
U glavi su se rojile tužne misli, tamne slike, a sjeta, strah od
neizvjesnosti i odgovornosti, ludila je dušu i tijelo. Kao da sam na
svijetu ostao sam zatvoren među četiri zida, bez ičije pomoći,
razgovora, savjeta, kao da sam vezan a moram ustati i boriti se
goloruk protiv ratnika s buzdovanom, boriti se za sebe i za
budućnost što se zove ”djeca”. Tada sam shvatio da ljubav ne
prestaje u braku, da se samo preoblikuje u drugu dimenziju, kao
život poslije života, a to je institucija ljubavi i odgovornosti.
Shvatio sam da ljubav u obitelji nije jednostrana, čulna, ona je
duboka, duhovna jer zahvata cijelu obitelj, i da majka nije lako
biti, na njenoj ljubavi stoje kule kraljevske, od sreće, blagostanja,
brige i vječito novog života koji rađa svojim tijelom i svojim srcem.
Shvatio sam da nismo pogriješili, da smo bili samo neiskusni u onom
što se zove život, a život je ljubav od srca i uma. |
|
|
