Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 164 (75 - nova serija)

Godina XXVIII juli/srpanj 2003.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Anto Gavrić
IME LJUBAVI


Prvi dani našeg braka bili su začinjeni slašću poljupca, ljepotom cvijeća, sjajem sunca. Bez velikih planova, želja, potreba.

Dan je trajao 24 sata, dan koji se prelamao blagim drhtajima moći i sjena tijela. U staroj kući sklad i spokoj nisu remetili jesenji vjetrovi, radoznalost susjeda, niti granate koje su praskale oko trošne kuće koja bi se vjerovatno pretvorila u prah i pepeo da je kojim slučajem na nju pala ubojita naprava.

Harmoniji institucije koja se zove brak a koja je imala temelje emocija i čula nije umanjivao značaj što dvoje žive pod tuđim krovom, što nemaju ništa svoje osim pribora za jelo i nekoliko ručnika. Idilu je prekinuo rat, odnosno rat je već trajao, nego izbjeglištvo koje je uzelo i zadnji dah ljudske prisebnosti, snage i identiteta.

Kada smo se ponovo sreli nakon 72 mjeseci nismo bili isti. Ona je bila žena s djetetom, još mladalačkog izgleda, sjetna, profinjena ali i žena majka sa sjetom medu očima, sa ozbiljnošću na usnama. Ja sam bio ogorčena kula od karata koja se raspada, od besmisla stradavanja, strepnje i straha, ne više sa osobnim životom s kojim sam se davno oprostio, nego sa njima koje sam nosio u srcu preko pisama Crvenog križa i jedne tužne slike, žena s djetetom novorođenčetom u maloj prognaničkoj sobi.

Brak se nastavio sada upola kao institucija a upola kao ljubav. Počele su brige za egzistenciju, koja se sastoji od novca koji se mogao očekivati jedino od zaposlenja koga nije bilo u danima poraća društvenog i privrednog kaosa, i od krova nad glavom.

Bog se pojavio i tada iza oblaka skrivajući svoje blago, providno lice. Našli smo krov nad glavom, naravno opet tuđi, dok se oni ne vrate iz posjete djeci u Austriji a došla je ponuda i za posao od nekih dobrih ljudi. Vjernici kažu: bog nagrađuje dobre i strpljive, one koji drugima ne čine i ne žele zlo. Nevjernici koji su zbilja takvi, možda od boga i dobiju ponešto, ne zbog svoje vjere nego dobrog i naivnog srca.

Dijete je prohodalo, raslo i progovorilo, živo, nestašno koje je gradilo neiskusnim roditeljima novu ljubav, obavezu i brigu.
Dragan Janičić-Pločo: Ilustracija
Dragan Janičić-Pločo: Ilustracija

Sa preseljenjem u grad, sada u stan ali naravno opet tuđi rodilo se drugo dijete, žensko i donijelo novu radost i sjaj u obitelj. Institucija braka preuzela je 3/4 a ljubav je ostala sa 1/4 da pliva u danima novih stremljenja, novih želja i potreba za ljepšim domom, sigurnijom egzistencijom.

Sa novim preseljenjem u svoj napokon stan, rodilo se i treće dijete, žensko, kao nova iskra ljubavi, čežnje, razigranosti. Došle su nove obveze, mirnodopski prohtjevi sa udobnijim, novijim kućnim inventarom, sa ljepšim životom u budućnosti a to su naša djeca. Mi više nismo postojali, ljubav se pretočila u instituciju odgovornosti, straha, strijepnje, planova. Često sam se pitao da li je to samo kod nas, da li smo pogriješili jedno prema drugom, odnosno možda nismo bili jedno za drugo. Skupa smo u jednom domu i nismo hladni niti otuđeni jedni prema drugom, ali smo ipak udaljeni nekim nitima koje nas sada vežu za djecu kao novu neviniju ljubav što izvire iz dubine duše i srca, ta životna priča sa dvosjeklim mačem i dvojnim imenom, širila je svoje otrovne krake kao poratni život do agonije i zlomisli.

Jednog dana ona je ostala ležati u bolnici zbog jake upale bubrega. Ostao sam s djecom, uzeo godišnji odmor i nastojao brinuti o djeci. O dvoje starije briga je bila pristupačnija, pregledati školski uradak, nahraniti, popričati i uz crtani film uputiti na spavanje. S djetetom od 2 godine bilo je teže, osim hranjenja, oblačenja, trebalo je presvući, razgovarati na drugačiji način, okupati, zagrliti i voljeti i onda kad je nestašno i kada gori u vrućici.

Jednom me je mjezimica pitala: ”Tata, kada će doći mama, jesi li ti sada nama mama.”

Srce mi se popelo u grlo i samo sam sa suzama u očima klimnuo glavom i rekao: ”Da kćeri, ja sam vam sada sve.”

U glavi su se rojile tužne misli, tamne slike, a sjeta, strah od neizvjesnosti i odgovornosti, ludila je dušu i tijelo. Kao da sam na svijetu ostao sam zatvoren među četiri zida, bez ičije pomoći, razgovora, savjeta, kao da sam vezan a moram ustati i boriti se goloruk protiv ratnika s buzdovanom, boriti se za sebe i za budućnost što se zove ”djeca”. Tada sam shvatio da ljubav ne prestaje u braku, da se samo preoblikuje u drugu dimenziju, kao život poslije života, a to je institucija ljubavi i odgovornosti.

Shvatio sam da ljubav u obitelji nije jednostrana, čulna, ona je duboka, duhovna jer zahvata cijelu obitelj, i da majka nije lako biti, na njenoj ljubavi stoje kule kraljevske, od sreće, blagostanja, brige i vječito novog života koji rađa svojim tijelom i svojim srcem.

Shvatio sam da nismo pogriješili, da smo bili samo neiskusni u onom što se zove život, a život je ljubav od srca i uma.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Salko M. Pezo: Neretva

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2003 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2003 HarisTucakovic, Sweden