Dobivši nedavno za "Pjesme napisane u dvorcu Batthyanny" prestižnu Planjaxovu nagradu za stihozbirku godine, Kemal Mahmutefendić je, objavljivanjem novog djela - aforističke knjige "Čovjekoliki ljudi", produžio svoju stvaralačku vertikalu.

Ovo je druga knjiga aforizama u Mahmutefendićevom književnom opusu koji broji 23 djela, žanrovski polivalentna, sa neujednačenim kreativnim dometima, ali i takvim stvaralačkim bljescima koji su ga svrstali u pisca iz antologija i lektire.

Prethodna aforistička knjiga, nekonvencionalnog naslova "Život bez gaća", prolog je u ovu drugu, u kojoj ironijskim skalpelom secira čovjekolike ljude, gorkohumorno, refleksivno i prevrednujuće progovorivši o licu i naličju života, koji je, po aforističaru, "kamata za rođenje".

U osnovi poetike ove knjige leglo je aforističko pitanje: "Kako sankcionisati verbalni delikt šutnje?" Otud i ova knjiga, kao zapitanost nad "vunenim vremenima" koja proizvode "bogatstvo nesreće". Uprkos svemu, "ako nisi svaki dan drukčiji, nema te" - izriče Mahmutefendić sebi i drugima ovaj "recept" za nadvladavanje nedogađanja, egzistencijalnog sivila.

Autor knjige počesto misli u formi paradoksa. Tako aforizam "I šuteći pravio je gramatičke greške" u "srodstvu" je sa mišlju da "Ima ih koji su preopširni i samo jednu riječ kad progovore". Istovremeno, aforističar prevrednuje stereotip o "vrlini šutnje", koja može biti znak neumijeća govorenja i promišljanja. I set aforizama, koji su parodirajuće intervencije unutar semantički istanjenih jezičkih formula, na fonu su takvog aforističarevog diskursa. U takav aforistički krug spada i ovaj aforizam: "U ćutanju je zlato. Što li će toliki sa tolikim bogatstvom?" Aforističar zapravo poziva ćutologe da izađu iz "konfekcijsko­parazitskog postojanja" (K. Prohić), iz "tvrđave šutnje" i krenu u avanturu odvažnosti izricanja stavova.

Leksičku škrtost a asocijativno preobilje aforizma Mahmutefendiću su postali i "jedinica mjere" u ljubavi: "Volim te aforistički - kratko, a pamtljivo".

Jednom broju aforizama Mahmutefendić je posudio svoj usud pisca-slobodnjaka, koji mu je "izdiktirao" sljedeći "savjet": "Nikako ne dozvoli da ti se posvađaju džep i glava". Protiv tog nasrtanja beznađa na čovjekov život aforističar nudi "recept za vječnost": "Svaki dan ti je posljednji. I sat. I tren". Ovaj aforizam, kojeg je potpisao pjesnik u Mahmutefendiću, kazuje da nema odgađanja života, da nam se valja opirati diktaturi ništavila, makar nas ugrožavala "studen vlastitog postojanja".

I mada u jednom aforizmu "sanja o vremenu u kome bi svaki satirični aforizam postao besmislen", Mahmutefendić će po svemu sudeći i dalje ispisivati aforizme o "nazadnjacima koji napreduju", "bijedi kao najjačoj stranci", "podzemlju koje stiče nadzemaljsku moć", o onima čije su "moždane vijuge ubitačno prave".

Napisavši ovu knjigu u svojoj "okrugloj" 60-oj godini, Mahmutefendić je, eto, opominjuće progovorio o "čovjekolikim ljudima", izbjegavajući vickavost i uveseljavanje naroda čitateljskog, a sve zarad moralnog uspravljanja, očovječenja, ne bivajući odveć optimističan.