Prof. dr. Bogdan Mesinger
SREBRENICA
U ZEMLJU
UKOPANA - U SRCE UKOVANA
Srebrenica Nesima Tahirovića
(nastavak iz prošlog broja) |
|
|
|
UMJETNOST - RAT - ČOVJEK
KUNST - KRIEG - MENSCH
Tahirović je osjetio: prvi metak koji je u Bosni ispaljen, u cijelu
je Bosnu ispaljen. Nije ju samo pogodio. Probio ju je. I raskolio. A
raskidanje jedne zemlje širilo se.
Izašlo iz njenih granica. Osvajalo prostor i rascijepilo ga. I
zahvatilo i samo vrijeme. Raskol je, kao sve kataklizme, zaprijetio
da će postati nepovratnim. Kao da je samo kozmičko vrijeme bilo
izglobljeno iz svojih ležišta.
Sama se čovječnost raskolila. A kada se čovječnost raskoli - čovjek
je kao čovjek, kao kozmičko i etičko biće, suočen s iščeznućem. Ovaj
prvi metak zatekao je umjetnika na gostovanju izvan njegove zemlje,
u Njemačkoj, kod prijatelja i mecene Ewalda Heina.
U zadivljujućem vizionarskom nadahnuću nastaje, gotovo furiozno,
golemi ciklus od sedamdeset djela. Već te, krvave, 1992. godine bio
je izložen u Ratingenu, u Njemačkoj. Pakao o kojem je
djelo govorilo imao je jezgrovit afroistički naziv, kratak kao
signal; Kunst - Krieg - Mensch! I podnaslov: Kunstwerke des
bosnischen Malers Nesim Tahirović über die Katastrophe seines
Volkes. Umjetnička djela bosanskog slikara Nesima Tahirovića o
katastrofi njegovog naroda. |
|
Već i verbalna
tematizacija ovoga opusa, odnosno nazivi djela, rječita je: Die
Barbaren kommen! (Barbari dolaze!) naziv je slike 228.
Višeznačni trokutni simbol ljudske glave (asocira i na obelisk i na
nadgrobni monument, konotira i inteligenciju i smrt, ponos i
uspomenu, krovno značenje čovjeka i sklad) središnjica je
iracionaliziranog prostora u kojemu figure dramatičnom dinamikom
spoznaju svoj smisao i svoju sudbinu u tragičnom raskoraku...
Slojevito komponiranje simbola ili interno ikoničko označavanje
simbola u Tahirovićevoj ikonografiji - koja je stvorila
specifičan sustav ikonograma - bilo je u ovom trianglu, simbolu
čovjeka, ustalilo cvijet koji zrači. Sada se na njegovom mjestu,
unutar trokuta, javlja ljudski profil užasa: simplifikacija lica, s
razjapljenim ustima i u užasu izbezumljenih očiju, uznemirujuće
crvenog inkarnata... Ekspresivna deformacija lika (mimetična
interpretacija lica uvijek mu je bila strana, jer je u opreci s
univerzalizmom njegove humanističke poruke) potpuno je nov element u
sustavu njegovih ikonograma. Strahovita tenzija potrebe za
neposrednošću, čak osjećanje urgentnosti potrebe da umjetnost
progovori prodorno jasno, pokrenula je unutarnju transformaciju
njegova izraza.
Eksperimentalni montažni oblici njegovih kompozicija postupno
nestaju u njegovom djelu još tokom stvaranja ovoga opusa. Pripada im
tek prvih četrnaest slika. Dinamika ostaje od tada isključivo
unutarnja i ne stvaraju je više izbačene poluge kompozicije koja
njima sugerira koordinate vanjskog prostora ili gibanje u njemu.
Prva slika klasičnog, pravougaonog oblika nosi i prvi opominjući
naziv: Sila prijeti životu! (Gewalt bedroht das Leben - Bild
214).
Nadahnuto i proročanski Tahirović stavlja kataklizmu svoga
naroda u biblijske (podjednako i kur'anske i hebrejske) relacije,
čime kataklizmu stavlja u kozmičke okvire - jer vjerske legende
podrazumijevaju kozmičke okvire svekolikog postojanja, pa i
ljudskog.
Naslovi djela - ili riječi poruke - to jasno sugeriraju: Čovjek
nosi svoj križ (Der Mensch tragt sein Kreutz, Bild 218),
Mrtvački ples (Totentanz, Bild 221), Čovječe, što činiš?
(Mensch, was machst Du?, Bild 234), Kršćanin i Musliman
sjedinjeni (Christ und Moslem vereint, I. und IL, Bild 237 und
238), Ptice, te Životinje Noeve arke (Arche Noah der Vogel,
der Tiere, Bild 243 und 244) i na kraju: Kosmische Tragödie!
(Bild 267).
Ne samo tragedija Tahirovićeve zemlje Bosne, nego i jedna viša i,
dakako, konačna i univerzalna filozofija i etika humanosti misao je
koja se uspinje kroz ovaj opus. Sjedinjenost u vjeri i čovječnosti
sveobuhvatni je smisao ovog krika izrečenog umjetničkim vizijama.
Odvojen od zemlje, Tahirović - prognani beskućnik - jasnije
je vidio i uputio poruku svijetu.
SAMO PRED SMRĆU UMJETNOST SAZRIJEVA
Samo suočena sa smrću umjetnost dosiže najdublje mogućnosti svoga
izraza. I ako se oslobodimo stereotipnih modela mišljenja unutar
kategorije takozvanih stilova, poetika programa i utjecaja, te djelu
i izrazu potražimo vlastito korijenje koje se krije u autohtonoj
ekspresiji, uočit ćemo da pored stilova i neke sudbinske kategorije
imaju sebi svojstven izraz. I to je izraz čovjekova doživljaja,
univerzalan kao što je univerzalan krik. Ili muk.
U opusu Umjetnost - rat - čovjek javio se, prvi puta kod
Tahirovića, profil čovjeka. Izbezumljen, užasnut profil,
deformiran stravom koju doživljava. Javlja se najprije upisan u
simbolični trokut i razbija ga iznutra. A kasnije će se izdvojiti
kao samostalan ikonogram.
Mnoge će gledaoce asocirati na ljudske profile užasa koje smo već
vidjeli u Picassovoj Guernici. No to nije utjecaj. U
Tahirovićevom djelu pratimo postupno nastajanje ovog profila -
znaka.
Psihološka stanja užasa i boli uvijek su progovarala fizičkom
deformacijom ljudskog lika. Ne samo u umjetnosti. I u životu.
Umjetnik čita užas sa živog lica, a ne iz umjetničke literature.
Picasso i Tahirović reagirali su na blizak način jer je užas koji
su doživjeli bio u osnovi isti.
Vrtlog i kaos masovne, nasilne i neljudske smrti progovorio je u
Picassovoj slici nadrealističkim kaosom. No nije li sama smrt,
masovna i totalna, i nadrazumski i nadrealni doživljaj i iskustvo?
Sama smrt protkiva kroz kulturu u kojoj se zbila i natapa se tom
kulturom. Možda se to najfascinantnije očituje u magičnoj ekspresiji
svjetlosnih odraza Tahirovićevih u metalu iskovanih
kompozicija. A magija je posredovanje između čovjeka i onog što je
osjetilu nedostupno.
Poput smrti.
Fluidni odbljesci svjetla - srebrenastog, krvavo crvenog i poput
mlade trave zelenog inkarnata - u našoj podsvijesti stvaraju
odbljeske asocijacija. A Tahirović magičar svjetlosnih
odsjaja - ekspresijom svjetla čini da djela, fizička do krajnosti
svojom materijalnošću, stvaraju produhovljeno ozračje - poput nade.
Ili poput vječnosti.
SREBRENICA I SREBRENIČKI CIKLUS
Tri godine kasnije dogodila se Srebrenica.
Gotovo uporedo s lavinom tragedije koja se obrušavala na Bosnu -
zavičaj Čovjeka - da bi kulminirala Srebrenicom, uzdizao
se umjetnički kreščendo Nesima Tahirovića, da bi se sažeo u
Srebreničkom ciklusu.
Govoreći o životu koji je razaran - govorio je o smrti. Govorio je
simbolima smrti. Govoreći o smrti - progovorio je o životu koji je
satrt.
Smrt je konačno produhovljenje čovjeka. Sama je zemlja postala ne
samo počivalište, nego hram čovjeku posvećen.
To se više nije moglo reći pojedinim slikama. Sveobuhvatnost smrti i
sveobuhvatnost i u smrti produženog života mogao je iskazati samo
djelom koje je cjelovito i sveobuhvatno. Poput njegove zemlje - koja
je u prožimanju vjera i kultura, te u svojoj prirodnosti, postala
sveobuhvatnom. Poput zagrljaja.
U umjetničkom oblikovanju ništa nije tako - čak i fizički -
sveobuhvatno, poput kompozicije triptihona.
Sama kompozicija triptihona već je, na izvjestan način, posvećena
svojom sakralnom tradicijom. No ovoj tragediji nije potreban hram,
jer je cijela zemlja, smrću posvećena, postala hram.
Srebreničkom triptihonu, koji je u jezgri Tahirovićeva
Srebreničkog ciklusa - ili opusa - pridružila su se dva ciklusa
slika kao što se višeglasje zbora pridružuje središnjoj molitvi.
Središnji je motiv Smrt nevinih. Srebrenica. |
|
Okružuju je, kao ikone
(a cijeli kompleks i jeste ikonografija) dva ciklusa koji zbore o
Životu. I u smrti i iza smrti.
Ova je ikonografija izrasla iz onog procesa formalne kristalizacije
koji smo zapazili već u prethodnom opusu - Kunst - Krieg - Mensch.
Na izvjestan način cjelokupni put Tahirovićev vodio je ka
ovoj kristalizaciji ikoničkih oblika.
Jedan je podciklus u opusu kvadratnog oblika. To su ikone
produhovljenja čovjeka. Duhovi, nematerijalni poput leptira, uzdižu
se.
Drugi je sferičnog, kružnog oblika. Sugerira spiritualno zbivanje u
iracionalnom, i asocijativno kozmičkom prostoru.
Dobivamo dojam da se raskriljenost središnjega triptihona nastavila
i produžila ovim ikoničkim podciklusima.
Ovakva struktura opusa jedinstvena je u svekolikoj umjetnosti - i
domaćoj i svjetskoj. Samonikla je. Determinirana je jedino
Tahirovićevim dugogodišnjim traganjem - koje je i
eksperimentalno i otkrivačko - za oblikom koji ne bi bio "okvir",
nego samo zbivanje. Slika je događanje i dinamika, a dinamiku ne
možete uokviriti, osim, naravno, ako je naslikate. No Tahirović
ne slika događaj. Njegova slika - objekt je samo događanje događaja.
Događaj je stvoren slikom, a ne naslikan.
A onda se, pred neiskazivom dramatikom masovnog smaknuća,
istraživanje povuklo. Ustuknulo je. No već je stvorilo svoju
unutarnju ikonografsku poetiku - od uobličenja djela do njegovog
ikoničkog idioma dinamičnih i poliasocijativnih plastičnih simbola.
RUKA SMRTI
I razvilo je Srebrenički opus kao ironički zagrljaj. Veliki
je triptihon u središtu, a na njegovim krilnim panoima pogubljeni, u
nadrealističkoj halucinaciji, niču iz zemlje, okrenuti ka središnjem
panou.
A na njemu - imaginarne dveri kroz koje se duše mučenika uzdižu ka
zagonetnim simbolima neba, iznad cvjetne i zelene jabuke zemlje.
Srebrnasti prostor u kojemu se zbiva uspon iz smrti u vječnost
podjednako je imaginaran i fascinirajući.
To je prostor koji sugerira posvećenje pogubljenih.
Sa bočnih panoa triptihona izbijaju, iz samog podnožja kompozicije
(ispod njega je samo stvarno tlo po kojem sami gazimo, te i slika
izrasta iz tla i mi smo u njoj, unutar nje!) izbezumljene, unakažene
glave, nijemih rastvorenih usta, golemih očiju, sa sjemenjem i
cvijećem koje se začinje u mrtvim obrazima. Ili su to suze? Ili
rane? Ili nešto nedokučivo našoj asocijaciji i prepoznavanju, jer se
zbiva po logici i neumitnosti smrti koja nam, poput svih grobova,
ostaje nedokučivom?
A vjerovatno je sve to pomalo, i niti sam umjetnik ne bi nam mogao
odgovoriti. Jer - kada kuje svoje vizije, nesavjestan je koliko i
svjestan, a uz njegovu ruku kuje, istim zamasima, i jedna nevidljiva
ruka.
Ruka smrti.
Ruke mrtvih uzdižu se iz zemlje kao krikovi. Prokletstva? Molbe?
Posezanja za metkom presječenim životom? Za pticom nedosanjana sna
koja iznad njih uzlijeće ka lebdećem cvijetu, zvijezdi, mjesecu koji
niti sam sije i nikada neće svoj uštap doživjeti...?
Uzbuđen promatrač, u recepciji ovih vizija, vjerojatno neće niti
moći u kaosu usporednih, komplementarnih asocijacija, naći
decidirano objašnjenje. Kaos smrti prenosi se u doživljaj - i nije
bitno izravno i jasno ikoničko objašnjenje (ono bi bilo i besmisleno
i nemušto), nego ovaj kaos pitanja i pomisli koji se isprepliće sa
govorom ekspresivnih Tahirovićevih ikonograma smrti.
Za simboliku ikonograma ne postoji nikakav nenapisani, a mogući
rječnik značenja. Kao i sama tragedija, kao i sama smrt, ovi
ikonogrami djeluju izravno - na naše uzbuđenje, na našu maštu, na
asocijativnost... Otiskuju se u nama kao san koji se zbio, nestvaran
- a istinit. I uz to, nose u sebi vrlo snažno očekivanje.
Jer Smrt nije konačnica. Ona se zbiva i dalje, kao što se ovo djelo
zbilo iza nje i nastavlja se u našem doživljaju.
To produžavanje smrti, taj posmrtni život smrti koja traje u nama,
te čežnja mrtvih za životom koja se u nama obnavlja i kroz nas i
kroz naše doživljavanje Srebrenice i ovoga ciklusa -
nastavlja mučno trajati i žeđati, te su i naša vlastita tijela žeđ
mrtvih za uskraćenim životima - to je konačan i potpun smisao, ili
točnije, osmišljenje Srebreničkog ciklusa Nesima Tahirovića.
PRATEĆA IKONOGRAFIJA SREBRENIČKOG CIKLUSA
Dva popratna niza ikona - jedan je kvadratnih oblika i monotematski,
drugi je sferičnih oblika i složenih kompozicija - donose
dramatičnosti središnjeg triptihona smrti djelomičnu (i uvjetnu)
katarzu. Upravo onako kako vjera donosi čovjeku katarzu nakon što je
bio svjedokom smrti, koja uvijek i samog svjedoka duboko u njegovu
srcu propali i zauvijek žigoše. Srebrenica je u srce ukovana.
Smrt od tada živi u njegovom tijelu, ali se i rastvara u njegovoj
vjeri i preobražava u život. Produženi, obnovljeni ili preobraženi -
svejedno.
Upravo su arabeskni likovi anđeoskih vizija koje uzlijeću na
monotematskim ikonama vjera u čovjekovu duhovnost - bliski uzajamno
(kao ljudi pred smrću), a opet svaka sa svojom posebnošću - poput
ljudi u životu. I oni su i bliski - i različiti.
Sferične su kompozicije Srebreničkog ciklusa složenije i
svojom ikonografskom strukturom i svojim humanim porukama. Uzajamna
bliskost samo prividno različitih ljudi može se iščitati u
suodnosima simbola. Križ je iznad kolijevke (koja asocira i na
trpezu i na postelju), a ona je cvijećem posuta, s polumjesecom koji
jedan cvijet grli. Na drugoj kompoziciji raskriljene ruke izrastaju
iz križa (koji je i smrt i vjera, i muka i nada), i s cvjetovima na
otvorenim dlanovima teže dohvatiti (zagrliti, zaštititi...)
polumjesec s cvijetom - što je karakteristična, također mnogoznačna,
Tahirovićeva ikonografska supstitucija ... Zatim vidimo
arabesknu figuru čovjeka koji, raskriljen, samim svojim tijelom križ
u prostor upisuje... A i prostor je arabeska ljepote i dobrote.
KONAČNOST JE U BESKONAČNOST ZAGLEDANA
Kulturološka sinteza Tahirovićeva opusa nije samo umjetnička,
nego u svojoj dubini stvara, inherentnu, unutrašnju, humanu
filozofiju moguće buduće kulture. I ne samo kulture umjetničkog
izraza, nego kulture duha, mišljenja i osjećanja.
Senzibilna arabesknost njegovih kompozicija održava ih na fluidnoj
raskrsnici između apstraktnog znaka i figurativnog denotata. Tako im
je značenje i univerzalno i pojedinačno. Konkretno - i opće.
Sjedinjujući na taj način u svom izrazu tradiciju i senzibilitet
Istoka s recepcijskom neposrednošću Zapada, a prepoznavajući u
dubini toga sjedinjenja istovjetne vrijednosti tragičnim usudom
razdvojenih kultura, Tahirović je stvorio mnogo više od vlastitoga
izraza i Srebreničkoga ciklusa kojim ga je, zasada, okrunio.
On je stvorio viziju duhovnog sjedinjenja i uzajamnog prepoznavanja
razdvojenih kultura u bitnim, dubinskim vrijednostima čovječnosti.
Kao što je Srebrenička tragedija obilježila suvremeni svijet,
tako ova vizija može obilježiti svijet sutrašnji.
Ako ga od smrti zaštitimo ljubavlju. |
|
|
