Božidar Popović
GMAZOLOGIJA
(ko šta jami u jami) |
|
|
|
Gledamo ovih dana na televiziji fantastične storije o izumrlim (da
li izumrlim) džinovskim prepotopskim stvorenjima znanim
dinosaurusima i reptilima. O stvorenjima dugim četrdesetak metara i
teškim toliko tona koja su, da bi preživjela, rušila kao od šale
ogromnom snagom džinovska stabla, uništavala cijele prašume i
međusobno se tamanila.
A sve to odnekud asocijativno podsjeća i na Volterovu sjajnu
persiflažu "Mikromegas", u kojoj on lucidno govori o
Saturnjaninu i Jupitercu koji su nekim čudom šetajući se
vasionom dospjeli nekako na Zemlju, gdje su morali zanoćiti, a
Sredozemno im je more u koje su pali dospijevalo jedva do
koljena, odnosno do nožnih članaka. Pa su se čudili gdje su se to
našli i da takva grudvica materije uopšte može i da postoji u
beskraju. A onda su teškom mukom i uz pomoć dijamanta istrgnutog iz
svoje ogrlice, koji im je poslužio kao mikroskop, primijetili kako
se tu i nešto migolji, a to su zapravo bili stanovnici Zemlje,
Liliputanci i još od njih sitniji, ustvari uvaženi članovi
Francuske akademije nauka, čiji je brod bio havarisan od silnih
talasa što ih je proizveo dolazak gostiju. I ti su sićušni, jedva
vidljivi domoroci dizali silnu galamu što su je došljaci jedna mogli
da čuju, pa je Saturnjanin uz pomoć trube što ju je načinio
odrezavši malo svoga nokta i prislonivši je na svoje uho, zapitao:
- A ko ste vi?
- Mi smo članovi Francuske Akademije nauka! odgovorili su mu
oni derući se na sav glas, raspomamljeni, duboko uvrijeđeni i
uvaženi Akademici koji su se upravo bili našli tih dana na
Sredozemnom moru da bi tu pomno ispitivali neke prirodne
fenomene. A to se učinilo onima koji su ih jedva mogli više da
naslute a manje da čuju, vide i shvate apsolutno irelevantno, te i
nemajući dalje ikakvog interesa da s njima kontaktiraju sačekali
jutro i odmaglili put svojih veleplaneta. |
Nijaz Omerović: Studija |
A kada je, pak, riječ o naprijed spomenutim iščezlim sa Zemlje
gmazovima i reptilima što su u pradavnom vremenu suvereno tu
vladali, postavlja se onda i pitanje njihovog čudnog nestanka, te ko
ih je takve ogromne i silno natučene snagom mogao i kako uništiti?
Da li možda neka nadmoćnija sila, stvorenja koja posjeduju mnogo
više kvazi stvaralačke energije? Neki možda gmazovi, ili reptili što
povazdan lete, paraju vasionom praveći posvemašnju buku, te
raspolažu energijom što se ne mjeri tonama već megatonama; sposobni
da u nekom trenutku neshvatljive svoje šenlučke prirode totalnom
eksplozijom bespovratno razore sopstvenu planetu u rekordnom roku od
samo šesnaest minuta - kako su to kompjutorski precizno izračunali
"visoki stručnjaci".
Kakvi, dakle, vražji dinosaurusi i iščezli reptili što smo ih
gledali u spomenutim majstorski snimljenim televizijskim storijama,
nisu li oni u poređenju s njihovim sljedbenicima i nasljednicima
samo Pigmejci koji im nisu ni do koljena i nožnih članaka;
oni što neshvatljivom, nezaustavljivom i neobuzdanom silom, te
besprimjernim bijesom i inatom čine uporno sve da zauvijek sliste
svoj svijet koji kao da im je postao suvišan, nepotreban pa mu treba
što prije prerezati žilu kucavicu da više ne egzistira i ne
proizvodi život; nikom više na korist već na suhu štetu?
I nije li prema tome savremeni, aktuelni dinosaurus ipak još
kojekako živ, prisutan a samo još niše izrastao u noni,
superiorniji, bestijalniji oblih, te, uz ostalo, i nadahnut
podmuklijim instinktom uništavanja i suicida?
Te i šta je to što tako užurbano, nezaustavljivo i mazohistički
džiklja i nadire iz doskora, mislilo se, neuništive a danas sve
manje postojeće amazonske, afričke, australijske i svih drugih šuma
i prašuma što ih kataklizmički zahvata i uništava duh negacije
izrastao do svekolikog "ljudskog" bjesnila i bezumlja?
Gmazovi-orijaši što umjesto razuma posjeduju samo instinkt
sveuništenja umjesto onoga za što rekoše Isaija, Hošea i Bečener,
starozavjetni mudraci i proroci, da "samo u skladu s prirodom čovjek
može postići svoj mir i spas na Zemlji". |
|
|
