Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt


Broj 152-153 (63-64 - nova serija)

Godina XXVII juli-avgust/srpanj-kolovoz 2002.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Anto Zirdum
PRVI DOBAR ZNAK
Fenomenologija globalne svakodnevnice


Često mi prijatelji i kolege pripomenu kaka im je neki stari čovjek rekao: ”Dijete, zapamti, doći će vrijeme kada će svega biti samo para neće”. Sve se češće sjećaju tog proročanstva mudrih staraca u koje nisu htjeli vjerovati. No, po svemu sudeći proročanstvo se ispunilo. U našem okruženju besparica postaje opća pojava. Novca nemaju ni oni najbogatiji, oni koji su se u ratno-poratnom vrtlogu brzo obogatili, zakapitalili i uplovili u sigurnu, oku sirotinje sklonjenu, luku za jahte malobrojnih. Svakome pametnom je bilo jasno da će se to dogoditi jer krize, kolapsi, recesije se i onako periodično događaju, a kod nas, i slijepcu je bilo jasno da puno više uvozimo nego izvozimo, da imamo potrošnju veću nego mnogo razvijenije ekonomije, da naprosto ne stvaramo novu vrijednost, da se zadužujemo itd.

Bilo je jasno pametnim ljudima ali pametni ne drže kapital; već su ga u  tom ratno-poratnom ambijentu preuzeli priprosti, pohlepni, drski, pustolovni, hazarderski otimači, a kada su oni iskoristili okolnosti i dočepali se kapitala; (dovoljno je bilo prošvercati jedan kamion pića ili cigareta pa da se netko preko noći obogati); onda je on njih preuzeo svojom vulgarnom logikom zvanom brza oplodnja, veliki koeficijent obrta, laka zarada i sl. a to je logika kojom se sredstvo otkida kontroli i postaje cilj sam za sebe. A ta logika u uvjetima nikakvoga morala, slabe zakonske regulative i korumpiranog aparata prisile nužno je morala dovesti do toga da se svi (domaći kapitalisti), hoće baviti trgovinom, odnosno uvozom roba iz Hong Konga, (Italije, Mađarske itd. a za te robe izvezli su samo novac jer naši trgovci ništa ne znaju prodati tamo gdje postoji stvarna trgovina, a ne dilanje kao kod nas, i na kraju svega ima (robe) ali novaca nema. Nema narod (kupci), nemaju ni naši nazovi trgovci, fiktivni bogataši koji su jedni drugima toliko dužni da unutarnji dug višestruko prevazilazi vanjski.


Miralem Brkic: Lomljenje vertikale, crtez-tus
Miralem Brkić: Lomljenje vertikale, crtež-tuš

Nažalost, malo tko od tih trgovaca shvaća da imaju odgovornost za cjelinu oko sebe i da su oni ti od kojih se očekuje da pokrenu proizvodnju i dvosmjernu trgovinu (pune kamione u oba smjera), i još uvijek misle da su oni pobrali svu pamet i da su Bogom dani da od sirotinje pokupe novac i odnesu ga vani, te čekaju neko čudo.

A to ”čudo”, tu iluziju da se može dalje opstojati, pružit će im tzv. strani kapital i to onaj najbezdušniji mogući - bankarski kapital. On je svoju šansu vidio upravo u gladi za novcem (našoj besparici) te nam je pružio slamku spasa, novac za visoke kamate. Kredite su uzeli i građani i trgovci, no malo je utopljenika spasila slamka. Bez dobra konopca ili vještih plivača malo ih se spasilo. Slamka je obična iluzija, posljednja nada prije utapanja.

Kad voda dođe do grla, (a to se u pravilu događa šeste godine poslije svakoga rata), onda se počnemo pitati tko nas je gurnuo u vodu, dobijemo želju da se počnemo racionalnije ponašati. No, i u vodi do ustiju ima onih koji misle da će potapanjem oko sebe oni isplivati, te umjesto mogućega organiziranoga spašavanja potiču kaos s primišlju da će oni biti ti lukavci koji će na kraju ostati. Ne shvaćaju da moral nije neko etičko ili religijsko pitanje već i ekonomsko i ekološko pitanje i da bogatstvo naprosto ne vrijedi kada je čovjek sam, a nemoguće je da opstoji kao nagomilano blago kada su oko jednog bogatoga svi siromasi.

A ako je ovo gruba slika naše ekonomske stvarnosti i ako već duboko u genima imamo ukorijenjenu naviku da više trošimo nego što zaradimo (recidiv socijalizma) onda je svakomu pametnomu jasno da će definitivno morati doći do loma iluzija i promjene mentaliteta i ponašanja. A to nazivaju tranzicijska drama koja će za mnoge biti i tragedija. Neki će umrijeti od gladi, neki će poludjeti, neki će se ubiti, neki će završiti u zatvoru; ali moramo jednom doći do ambijenta u kojemu će rad i istinska (poštena i odgovorna) poduzetnost doći na svoje i bitno determinirati sve ostale tokove i tijekove životnoga djelovanja u ovom našem BH okruženju.

Ako bi htio biti optimističan, a svakako treba i u najkritičnije osvrte unijeti ozračja nade, onda ću parafrazirati nečiju ružnu misao o tome da kod nas NE MOŽE BITI BOLJE DOK NE BUDE GORE, koja zapravo sugerira to da mi kasno postajemo svjesni koliko nam je loše, a poznato je da se raja (kmetovi, proleteri i ostale potlačene klase) ne buni kada joj je loše već kad postane svjesna da joj je loše.

Što je ovdje optimistično? Pa činjenica da napokon (pomalo) postajemo svjesni da gore ne može biti i da više ne vjerujemo onima koji nam govore da može. A to je doista prvi dobar znak.

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Emir Dragulj: Crvena avlija

Home · Arhiva · Novi broj · Traži/Search · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2002 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2002 HarisTucakovic, Sweden