Često mi prijatelji i kolege pripomenu kaka im je neki stari čovjek rekao: ”Dijete, zapamti, doći će vrijeme kada će svega biti samo para neće”. Sve se češće sjećaju tog proročanstva mudrih staraca u koje nisu htjeli vjerovati. No, po svemu sudeći proročanstvo se ispunilo. U našem okruženju besparica postaje opća pojava. Novca nemaju ni oni najbogatiji, oni koji su se u ratno-poratnom vrtlogu brzo obogatili, zakapitalili i uplovili u sigurnu, oku sirotinje sklonjenu, luku za jahte malobrojnih. Svakome pametnom je bilo jasno da će se to dogoditi jer krize, kolapsi, recesije se i onako periodično događaju, a kod nas, i slijepcu je bilo jasno da puno više uvozimo nego izvozimo, da imamo potrošnju veću nego mnogo razvijenije ekonomije, da naprosto ne stvaramo novu vrijednost, da se zadužujemo itd.

Bilo je jasno pametnim ljudima ali pametni ne drže kapital; već su ga u  tom ratno-poratnom ambijentu preuzeli priprosti, pohlepni, drski, pustolovni, hazarderski otimači, a kada su oni iskoristili okolnosti i dočepali se kapitala; (dovoljno je bilo prošvercati jedan kamion pića ili cigareta pa da se netko preko noći obogati); onda je on njih preuzeo svojom vulgarnom logikom zvanom brza oplodnja, veliki koeficijent obrta, laka zarada i sl. a to je logika kojom se sredstvo otkida kontroli i postaje cilj sam za sebe. A ta logika u uvjetima nikakvoga morala, slabe zakonske regulative i korumpiranog aparata prisile nužno je morala dovesti do toga da se svi (domaći kapitalisti), hoće baviti trgovinom, odnosno uvozom roba iz Hong Konga, (Italije, Mađarske itd. a za te robe izvezli su samo novac jer naši trgovci ništa ne znaju prodati tamo gdje postoji stvarna trgovina, a ne dilanje kao kod nas, i na kraju svega ima (robe) ali novaca nema. Nema narod (kupci), nemaju ni naši nazovi trgovci, fiktivni bogataši koji su jedni drugima toliko dužni da unutarnji dug višestruko prevazilazi vanjski.