Anto Zirdum
PRVI DOBAR ZNAK
Fenomenologija globalne
svakodnevnice |
|
Često mi prijatelji i kolege pripomenu kaka im je neki stari čovjek
rekao: ”Dijete, zapamti, doći će vrijeme kada će svega biti samo
para neće”. Sve se češće sjećaju tog proročanstva mudrih staraca
u koje nisu htjeli vjerovati. No, po svemu sudeći proročanstvo se
ispunilo. U našem okruženju besparica postaje opća pojava. Novca
nemaju ni oni najbogatiji, oni koji su se u ratno-poratnom vrtlogu
brzo obogatili, zakapitalili i uplovili u sigurnu, oku sirotinje
sklonjenu, luku za jahte malobrojnih. Svakome pametnom je bilo jasno
da će se to dogoditi jer krize, kolapsi, recesije se i onako
periodično događaju, a kod nas, i slijepcu je bilo jasno da puno
više uvozimo nego izvozimo, da imamo potrošnju veću nego mnogo
razvijenije ekonomije, da naprosto ne stvaramo novu vrijednost, da
se zadužujemo itd.
Bilo je jasno pametnim ljudima ali pametni ne drže kapital; već
su ga u tom ratno-poratnom ambijentu preuzeli priprosti, pohlepni,
drski, pustolovni, hazarderski otimači, a kada su oni iskoristili
okolnosti i dočepali se kapitala; (dovoljno je bilo prošvercati
jedan kamion pića ili cigareta pa da se netko preko noći obogati);
onda je on njih preuzeo svojom vulgarnom logikom zvanom brza
oplodnja, veliki koeficijent obrta, laka zarada i sl. a to je logika
kojom se sredstvo otkida kontroli i postaje cilj sam za sebe. A ta
logika u uvjetima nikakvoga morala, slabe zakonske regulative i
korumpiranog aparata prisile nužno je morala dovesti do toga da se
svi (domaći kapitalisti), hoće baviti trgovinom, odnosno uvozom roba
iz Hong Konga, (Italije, Mađarske itd. a za te robe
izvezli su samo novac jer naši trgovci ništa ne znaju prodati tamo
gdje postoji stvarna trgovina, a ne dilanje kao kod nas, i na kraju
svega ima (robe) ali novaca nema. Nema narod (kupci), nemaju ni naši
nazovi trgovci, fiktivni bogataši koji su jedni drugima toliko dužni
da unutarnji dug višestruko prevazilazi vanjski. |
Miralem Brkić: Lomljenje
vertikale, crtež-tuš |
Nažalost, malo tko od tih trgovaca shvaća da imaju odgovornost za
cjelinu oko sebe i da su oni ti od kojih se očekuje da pokrenu
proizvodnju i dvosmjernu trgovinu (pune kamione u oba smjera), i još
uvijek misle da su oni pobrali svu pamet i da su Bogom dani da od
sirotinje pokupe novac i odnesu ga vani, te čekaju neko čudo.
A to ”čudo”, tu iluziju da se može dalje opstojati, pružit će im
tzv. strani kapital i to onaj najbezdušniji mogući - bankarski
kapital. On je svoju šansu vidio upravo u gladi za novcem (našoj
besparici) te nam je pružio slamku spasa, novac za visoke kamate.
Kredite su uzeli i građani i trgovci, no malo je utopljenika spasila
slamka. Bez dobra konopca ili vještih plivača malo ih se spasilo.
Slamka je obična iluzija, posljednja nada prije utapanja.
Kad voda dođe do grla, (a to se u pravilu događa šeste godine
poslije svakoga rata), onda se počnemo pitati tko nas je gurnuo u
vodu, dobijemo želju da se počnemo racionalnije ponašati. No, i u
vodi do ustiju ima onih koji misle da će potapanjem oko sebe oni
isplivati, te umjesto mogućega organiziranoga spašavanja potiču kaos
s primišlju da će oni biti ti lukavci koji će na kraju ostati. Ne
shvaćaju da moral nije neko etičko ili religijsko pitanje već i
ekonomsko i ekološko pitanje i da bogatstvo naprosto ne vrijedi kada
je čovjek sam, a nemoguće je da opstoji kao nagomilano blago kada su
oko jednog bogatoga svi siromasi.
A ako je ovo gruba slika naše ekonomske stvarnosti i ako već duboko
u genima imamo ukorijenjenu naviku da više trošimo nego što zaradimo
(recidiv socijalizma) onda je svakomu pametnomu jasno da će
definitivno morati doći do loma iluzija i promjene mentaliteta i
ponašanja. A to nazivaju tranzicijska drama koja će za mnoge biti i
tragedija. Neki će umrijeti od gladi, neki će poludjeti, neki će se
ubiti, neki će završiti u zatvoru; ali moramo jednom doći do
ambijenta u kojemu će rad i istinska (poštena i odgovorna)
poduzetnost doći na svoje i bitno determinirati sve ostale tokove i
tijekove životnoga djelovanja u ovom našem BH okruženju.
Ako bi htio biti optimističan, a svakako treba i u najkritičnije
osvrte unijeti ozračja nade, onda ću parafrazirati nečiju ružnu
misao o tome da kod nas NE MOŽE BITI BOLJE DOK NE BUDE GORE,
koja zapravo sugerira to da mi kasno postajemo svjesni koliko nam je
loše, a poznato je da se raja (kmetovi, proleteri i ostale potlačene
klase) ne buni kada joj je loše već kad postane svjesna da joj je
loše.
Što je ovdje optimistično? Pa činjenica da napokon (pomalo)
postajemo svjesni da gore ne može biti i da više ne vjerujemo onima
koji nam govore da može. A to je doista prvi dobar znak. |
|
|