Vukovar je bio i ostao simbolom stradanja i ljudskog mučeništva. Grad je to gdje je zlo urezalo neizbrisive tragove u ljudskim dušama i na materijalnim dobrima. O Vukovaru i njegovoj tragediji ispisani su milioni stranica. I pisat će se dokle god živi sjećanje na vrijeme kad su horde pakla sijale sjeme smrti i uništenja svega što postoji.

U Vukovaru su Europa i svijet izgubili obraz, mir je ustuknuo pred divljaštvom, sloboda je pogažena tenkovima. Nad Vukovarom su i danas nadvijeni oblaci neizvjesnosti. I danas mnogi Vukovarci i Vukovarke čekaju vijesti o sudbini svojih najmilijih. Čekaju i nadaju se, jer nada umire posljednja.

Jedna iz dugog reda onih koji uporno godinama čekaju je i pjesnikinja Jozefina Lada, Vukovarka čiji su otac i suprug nestali u vrijeme kada su divlje horde pustošile grad i odvodile na gubilište izmučene, nevine ljude. Jozefina je bila svjedokinjom stradanja voljenog grada i njegovih najodanijih žitelja. Preživjela je strah, patnje, glad i nesanice. Odupirala se zlu i njegovim surovim tvorcima. Prošla je scile i haribde i donijela u Zagreb neizmjenu bol i tugu. I od toga bola, svekolike muke i tuge u poznim je godinama propjevala. Njezine su pjesme protkane čekanjem, čežnjom i neugasivom nadom. Pa i kada odluta u svijet izvan svoga svijeta, nevidljivi povjetarac njezine tuge zatreperi oko naših čula.

Većinu do sada napisanih pjesama Jozefina Lada posvetila je Vukovaru i golgoti kroz koju je taj nekada prelijepi grad prošao. I svoju prvu knjigu pjesama s naslovom "Platane vukovarske" posvetila je gradu i svojim najmilijima. Na taj se način pridružila brojnim umjetnicima koji su svoja umjetnička djela stvarali pod dojmovima vukovarske tragedije i poklonili gradu-heroju, koji polako i strpljivo liječi ratne rane i vraća negdanji sjaj i toplinu.

Maja Behmen: Pogled na prozor

Knjiga pjesama "Platane vukovarske" kronološki je lirski zapis o događajima prije, za vrijeme i nakon pada Vukovara u agresorske ruke. Pjesnikinja pomno bilježi dramatične trenutke, opisujući ljude, mjesta, toponime i događanja kojima je bila neposrednim svjedokom. Povremeno se vraća u djetinjstvo da bi pojačala prelijepu sliku prirode koju pamtimo iz vremena mira i slobode. U nizu pjesama ona komunicira s Bogom kao simbolom nade i vjere u mogućnost izbavljenja. Kad nemoć postane zbilja, vjerovanje se javlja kao put spasa koga treba strpljivo slijediti.

Poetsku inspiraciju Jozefina Lada ponajčešće nalazi u prirodi. Dunav je njezin drugi svijet, stvaran po scenografiji raja. Uz njegove je obale rasla, dozrijevala, otkrivala ljepotu i radovala se životu. Dunav je svoju moć potvrdio i tijekom rata. Njemu granate i tenkovi nisu mogli ništa. Zato pjesnikinja u pjesmi "Dunav i Vukovar" ističe tu nadnaravnu moć prirode. "Nad Vukovarom, ostalo je cijelo samo Nebo i plavi Dunav".

U vrijeme mržnje i uništenja svega što je lijepo i vrijedno, ljubav je ono što svijetli kao zvijezda koja prkosi tami i zakonima pećine. Ljubav je hrana i voda, kad hrane i vode nema. Ljubav je hrabrost kad nas nadvlada strah, vatra koja grije zaleđene krvne žile. Ljubav je nit koja nas spaja sa onima koje volimo, koji nisu tu i kojih više nema. Ona je most za naše misli što povezuju obale. Ljubav je san i java istovremeno. Glazba koju slušamo, glas koji nas doziva. Ljubav je sve premda se ponekad i sami kao i pjesnikinja pitamo "je li to ljubav ili samo potreba za nečim lijepim".

Želja za životom jača je od svih boli i beznađa. Od svih gubitaka i stradanja. Ona nas održava kad nam je najteže. U noćima bez sna život je kao zrno pijeska koga tražimo u pustinji. To zrno zapravo smo mi izgubljeni u svemiru među drugim zrnima, među zvijezdama. Mi se tražimo nastojeći dokazati da smo živi, da nas netko negdje čeka, da smo važni sebi i drugima.

Pjesnikinja se poezijom pokušava otrgnuti iz kandži podivljale zbilje. Zato ponekad poseže za vedrim slavonskim motivima unoseći u završni dio knjige "lole i bećare", tambure i svirku, šokice i vezenice. Premda taj dio ni tematski niti sadržajno nije sukladan vukovarakoj teškoj zbilji, njegovo se prisustvo čini nužnim, jer bi knjiga sa svojih 240 stranica bila odviše pesimističnom ako bi u njoj bila samo tužna vukovarska sjećanja i žal za izgubljenim bliskim i dragim osobama.

Tematska razuđenost, elegičan pjev, domoljubne note i lirska opservacija dramatičnih vukovarskih ratnih događanja, osnovna su obilježja pjesničkog kazivanja Jozefine Lade, koja će naići na dobar prijem kod čitatelja. Takve su nam knjige dobrodošle kao faktografska lirska grada za nacionalnu povijest, ali i kao svjedočanstvo o vremenu koga treba pamtiti da se nikada više ne ponovi. Autorica zato zaslužuje iskrene pohvale i javni poziv da nastavi pisati i objavljivati pjesme i knjige slične sadržine.