Eno ga, naget nad zelenu Neretvu, Mišo Marić objašnjava smisao svega.

Mišo Marić objašnjava smisao svega... Kakva je ovo čudnovata aluzija na početku teksta koji bi u kontekstu istorijskog (jergovićevskog) analiziranja nama manje ili više bliske prošlosti trebao da nam otvori perspektive i po pitanju nekadašnjeg značenja i položaja grada Mostara kao takvog?

Iznad njega Stari, kao odrezan nokat Božjeg palca, spaja jednu s drugom obalom, pucaju prezrele trešnje, prolaze proljeća, ljeta i jeseni, i mrznu se kaldrme dok bura puše gore od Sarajeva, dalekog grada u kojem je život težak, puno teži nego u Mostaru, i u kojem se ljudi previše zlopate, jer nisu svjesni da nema te muke kojoj bi se čovjek u ovakvim danima i godinama predao.

Iako sam se rodio i živim u Mostaru nikako ne mogu da dokučim šta je gospodina Jergovića natjeralo na misao da je sa ovdašnje perspektive život u Mostaru, pa makar bilo kada u prošlosti, bio povlašteniji ili podnošljiviji nego li u Sarajevu npr. Možda je u pitanju nesuvisla Jergovićeva slutnja prerasla u izvjesnu dozu pasivne zavisti zbog svih onih klimatsko - geografskih prednosti koje su zaista, za razliku od ostalih gradova u našoj deželi, tako lijepo prisutni u centralnom gradu Hercegovine. No takav položaj Mostara nikada, siguran sam jer živim u njemu cijeli svoj dosadašnji život, nije bio razlogom da se na status i vrijednost drugih gradova i regija gleda sa visine kako je to Jergović netačno uobrazio. Jednostavno se o takvim komparativnostima ne razmišlja a kamoli da se o tome vode diskusije.

Stih ”čudna jada od Mostara grada” bio je samo šaljiva doskočica, jer jadno bi bilo pristati uz jad ako si Mostarac i u tebi ključa snaga elemenata, vode, vatre, zemlje i zraka. Sva četiri drukčija su nego na sjeveru u jugu jer su u apsolutnoj harmoniji, razdijeljeni po savršenim četvrtinama, onako kako treba čovjeku da ostane jedan među ljudima.

Još jedan izraz taštine našega istoričara. Zašto skriveni cinizam i sitničavi prezir? Kakvim se emocijama u pisanju vodi sada eto već poznati i priznati Miljenko? Kakvo ga to iskustvo sa nekim od ovdašnjih žitelja (ili žiteljki) goni na određenu zajedljivost spram Mostaraca i popuštanju kod onih niskih poriva koji ne bi trebali biti odgovarajući za nekoga ko se dao na jednom takvom mjestu i kulturno­društvenom položaju uopšte? S druge strane, podvučena rečenica, nadamo se, štamparska je greška a ne leksički domet jednog književnika/istoričara.

Cijela Jugoslavija slušala je u direktnom prenosu kako Rođeni na melodiju Emine pjevaju: ”Aj ši, aj ša, jabaša, ku... puši Vitoša!” Nijedan Bugarin nije ih razumio, iako je rugalica bila namijenjena jedanaestorici njih koji su pokušavali nadigrati Velež, ali im to, naravno, nije uspijevalo.

E, ovaj je tematski procjep tako tektonski udaran da je kadar razoriti svako slovo, riječ ili misao nakon ovog napisanu. Svaku osim jergovićevske, naravno. Sa Mišinih meditacija ispod Starog mosta, budistički savršeno podešenih elemenata hercegovačke prirode, do vulgarnih navijanja navijača Veleža. Ako bi tražili ekvilavent u stvarnim tektonskim poremećajima s početka ovoga reda onda je to potres onoliko jak koliko je dovoljno da sa zemljom sravni naš jadni Mostar, na koga se evo, pored svega, navalila i Jergovićeva opusna čitanka.

Ta utakmica potonula je u zaborav, jer iza nje nije slijedio niz pobjeda koje bi klub odvele u vječnost, ali ta pjesma, otpjevana samo jednom i nikad više, urezala ti se tako duboko u svijest da si petnaest godina kasnije, u nekom sumračnom zagrebačkom klubu, iz sveg glasa zaurlao to ”ku... puši Vitoša” i svi su te gledali, začudeni ili užasnuti, jer si se do prije minutu još dobro držao, nisu te hvatale pive, niti te doticala trava, a sad pjevaš sav ozaren, kao pacifički urođenik, koji na nekoj Olimpijadi tuli svoju, europskom uhu neprihvatljivu himnu.

Uporno pokušavam da sebe zamislim u ulozi koju jednom protjeranom Mostarcu daje Miljenko Jergović. Pazite sad: prošao sam genocidne progone i jedva uspio da se živ dokopam Zagreba ili bilo koje druge usputne stanice na putu ka jednoj od država Zapadne Evrope ili prekookeanske Amerike, Australije, Afrike... Slučajno se zatičem u nekom od zagrebačkih lokala. Pored smrtnih gubitaka u najbližoj porodici, gubitka doma, prijatelja i svega onoga štoje sačinjavalo moj dotadašnji život u kojem niti jednim postupkom pa ni mišlju nisam zaslužio ono što mi se desilo pada mi na pamet nekakva navijačka pjesma koju sam nekad kao pubertetlija pjevao protiv nekog bugarskog tima. Za Jergovića su petnaestak ili dvadeset godina stare navijačke pjesme (a koje to navijačke pjesme bilo gdje u svijetu ne nose određenu dozu provokativnosti i netolerantnosti usmjerenih protiv suparničke ekipe ili njihovih navijača) okosnica gorke sudbine koja je zadesila nevinog čovjeka uništene prošlosti, tragične sadašnjosti i nepostojeće budućnosti.

Ali nisu te mogli zaustaviti, ne ove večeri, jer te je nosila tvoja pjesma i jer te je veselila čudna misao: Svi ljudi su postali Bugari! Nekad ih je bilo samo jedanaest i bili su pravi, a danas ih je tko zna koliko i uopće nisu svjesni da su Bugari. Mogao si zapjevati bilo gdje, na svakoj tački zemaljske kugle, u Sarajevu, Torontu, Tuzli i Sofiji. I nitko te ne bi razumio. Skoro nitko. I svi bi bili Bugari. Skoro svi.

Ja bih, za razliku od toga kako je ”mostarsku” psihu nama predočio naš sveznajući spisatelj, u kontekstu kakvog nam ga pisac sam nameće, časnoj bugarskoj naciji sada nadodao samo jednog čovjeka, a taj je, glavom i bradom, cijenjeni i sveprisutni Miljenko Jergović. Ili, moj Bože, kako neuspjela i neukusna metafora!

Ta pjesma je, prvi put otpjevana, sadržavala samu bit mostarskog smisla za humor. Rođenima nije bilo važno što ih ne razumiju oni na čiji se račun zajebavaju. Bilo im je svejedno što bugarski igrači ne odgovaraju na provokacije publike i što nisu ni svjesni da ih itko provocira. Rođeni su zabavljali sami sebe, divili se vlastitoj genijalnosti i smijali se svojim vicevima, ne bez ponosa što ih drugi ne razumiju. Objašnjavanje viceva uvijek ponižava objašnjivača, a vic s Vitošom bio je, povrh svega, i vic s melodijom Emine, svete mostarske pjesme koju ni bezbroj loših i svetogrdnih izvedbi nije učinio manje potresnom. Teško bi ijednom Bugarinu na svijetu, osim, možda, Cvetanu Todorovu, čovjek objasnio sve slojeve jedne banalne rugalice.

NO COMENT!

Kada je poginuo Dragan Mance, jedan od najboljih Partizanovih igrača u našoj živoj povijesti, Rođeni su na melodiju banalnog beogradskog pop-hita pjevali: ”Dunavom leševi plove, da li se ijedan zove Mance, Manceeeee!” Igračima Partizana podsjekle su se noge od užasa, a ni tebi nije bilo drago što tako nešto čuješ. Vremena nisu bila za takvu vrstu okrutnosti, ili si vjerovao da nisu, a navijači Veleža prekoračili su granicu za koju nismo ni znali da postoji, sve dok na kraju naše povijesti nije definitivno pala. Sjetio si se te rugalice u nekom kasnonoćnom nogometnom razgovoru, veselo si je otpjevao i svi su te shvatili. I svi su, kao i ti, previše godina stariji, mislili kako je u pitanju jako dobar fol. Vidiš, takvim su nas vremena učinila.

Ovim je pasusom Jergović nama otkrio još jednu istorijsku činjenicu: prijeratno navijanje Veležovih navijača bio je jedan od glavnih uzroka rata. Mučno, separatističko, iritirajuće navijanje koje je jednog generala Perišića proganjalo u snu sve dok nije ispalio prve granata na tribine stadiona pod Bijelim Brijegom odakle su opasno skandirali Veležovi navijači i tako još jednom pokazali svoje neslaganje sa miroljubljivim i konstruktivnim politikama čiji su vrli predstavnici i onda i sada sa svih strana (brda!) samo čekali da uđu u grad Mostar i među njegove žitelje, pa i navijače Veleža, uvedu pozitivne standarde i načela življenja Mostarcima tako strane. Ili, moj Bože, kako još jedna neukusna i neuspjela metafora!

Starog više nema, niti je nade da će nas Bog opet darivati svojim noktom. Vjerojatno će biti popravljeno ono što je ljudskim rukama pokvareno, jer naše zlo, kao ni sve drugo naše, nije od solidnog materijala, ali doživljaj svijeta ostaje nepopravljiv. Zauvijek je iščezao sklad elemenata nad gradom Mostarom, čiji je koreografski smisao naviještao Fudbalski klub Velež i njegovi Rođeni.

Sada, medutim, Jergović protivrječi samome sebi. Kao da sklad elemenata još malo prije njemu nije poslužio da od Hercegovca stvori jednog među ljudima, a Fudbalski klub Velež i njegovi Rođeni kako to da su odjednom postali koreografska okosnica pomenutog sklada elemenata!? Ili se koreografski smisao odnosio ne isčeznuće toga sklada? Ne znam šta je pisac htio da kaže posljednjom rečenicom, no očit je nedostatak misaone određenosti u vidu konačne poruke, a sve vidljivo kroz moguće dvosmisleno ili trosmisleno određenje u rečenici.

Gospodine Jergoviću, da posljednjega rata nije bilo Velež bi se možda i dokopao neke od europskih titula, a Mostar bi zakoračio stazama još većeg prosperiteta u kulturmom, ekonomskom, turističkom i svakom drugom pravcu, ali Vi zasigurno, u književno - novinarskom smislu, ne bi bili ono što ste sada: tugaljivo - cinični, prepredeni, ali i precijenjeni pisac, za mene, itekako sumnjivih vrijednosti.

Ali, sve što jeste sudbinski je predodređeno, i Vi Jergoviću, jednostavno, na ovaj ili onaj način, morate proletjeti kroz svojih pet minuta. A one će itekako proći.

Živi bili pa vidjeli!