(nastavak iz prošlog broja)

Uopšteno govoreći, franjevački red u Bosni svoje djelovanje započinje 1292. god. mada je njihovo prisustvo tu zabilježeno već 30-ih godina 13. vijeka, da bi tokom 1339/1340. bila osnovana Bosanska vikarija sa sjedištem u Visokom. Rad na osnivanju vikarije je djelo franjevačkog generala fra Geralda Odonisa, no, treba reći da su oni imali jaku podršku od bana Stjepana II Kotromanića. Fra Geraldo je bio Francuz, doktor teoloških nauka sa Sorbone, a prilikom boravka u Bosni on je izgubio svoj pečat koji se i danas čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjesci.

Kroz XIV vijek franjevački red u Bosni je stalno jačao, podizani su novi samostani, ne samo po Bosni nego i po ostalim dijelovima bosanske vikarije - u Dalmaciji, Sloveniji i Bugarskoj. Tako su Dubrovčani 1349. god. dozvolili (iz pragmatičnih, političkih i diplomatskih razloga ) osnivanje franjevačkih samostana u Stonu, pa je taj samostan osnovao bosanski vikar fra Peregrin.

U doba Tvrtka I Kotromanića i širenja Bosne, bosanski franjevci osnivaju 13 novih samostana u oblasti Rudnika (oblast Nikole Altomanovića) i u oblasti Raške i Basarata (oko 1372.god) a 1383. samostan na Korčuli i, čak, u nekim dijelovima južne Italije, pa je Bosanska vikarija krajem 14. vijeka imala 8 kustodija sa preko 50 samostana.

Ovdje je potrebno navesti popis kustodija Bosanske vikarije, nastao 1378. god od fra Bartola Pizanskoga:

15. vijek je i kod bosanskih franjevaca unio mnogo unutrašnjeg raskola, iz razloga raskola Sv. Stolice, kad je sukob između papa i antipapa ostavio i na naše franjevce teške posljedice; no, ubrzo je djelovanjem fra Jakova Marhijskoga (njegove mošti se danas čuvaju u Napulju), franjevački red zbio redove i ponovo započeo sa svojom djelatnošću.

Tad je, nakratko, došlo do sukoba između njih i bosanskog kralja Tvrtka II Kotromanića, koji je završen 1436. kad je, 26 januara, Tvrtko II izdao ukaz o zaštiti Bosanske vikarije.

Bosanski kralj Stjepan Tomaš (1444. - 1461.) je prihvatio katoličanstvo djelovanjem bosanskih franjevaca (pokršten od hvarskog biskupa Tome) ali je to, prije svega, bio rezultat nastupajuće opasnosti od Turaka. Tad izbija sukob između Stjepana Tomaša i hercega Stjepana Kosače (zaštitnik bosanskih bogumila i vazal turskog sultana) u toku kojeg je kralj Tomaš umro, 1461. god. (sahranjen, vjerovatno, u franjevačkoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci); 1463. god. Bosna pada pod Tursko carstvo.

Već krajem maja 1463. god. fra Anđeo Zvizdović (Zvijezdović) je stajao pred sultanom Mehmedom II El-Fatihom, milostivo tražeći zaštitu bosanskih duhovnika.

28. maja 1463. god. Mehmed II je izdao poznatu ”Ahdnamu” (u taboru Milodraž) koja je za bosanske franjevce, ali i za pravoslavne sveštenike, zapravo bila ”magna charta libertatis”, dozvola za slobodno ispovjedanje vjere.

Zbog izuzetnog značaja te naredbe, dajemo njen prevod:

On (t.j. Allah) je pomoć.

Mehmed, sin Murad-Hanov, vazda pobjedonosni!

Zapovijed časnoga, uzvišenoga sultanskog znaka i svijetle tugre osvajača svijeta, jeste slijedeća:

Ja, sultan Mehmed (dajem) na znanje cijelom svijetu da su posjednici ovog carskog fermana, bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovjedam:

Neka niko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve.

Neka mirno stanuju u mom Carstvu. A oni, koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga Carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje visoko Veličanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga Carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemirava, ni njih ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu, da im je dopušteno. Budući da sam spomenutima milostivo dao ovu carsku Zapovijed, kunem se sljedećom velikom zakletvom:

Tako mi Stvoritelja Zemlje i Neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi Sedam Musafa, i tako mi našega velikog Poslanika i tako mi sablje koju pašem, niko neće protivno učiniti ovomu, što je napisano, dok ovi budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj Zapovijedi.

Pisano 28. maja u taboru Milodraž.

(jedan veoma vjeran prepis originalne ”Ahdname” čuva se i danas u Fojničkom samostanu).

1469. god. je došlo do otcjepljenja samostana Dalmacije (formirana Dalmatinska vikarija) a 1481. Dubrovnika. 1514. god. Bosanska vikarija je podjeljena u 2 dijela :

Bosna Srebrena (obuhvatala samostane bos. vikarije pod osmanskom vlašću) i

Bosna Hrvatska (samostani Jajačke banovine, Hrvatske, Slovenije, te Beograda i okolice, Srbije i Dalmacije - dakle, ono što je bilo van vlasti Turaka). Sultan Sulejman El-Kanuni (1520-1566) je svojom reformom potvrdio bosanskim franjevcima ranije slobode; no, ratovi tokom 17. i 18. vijeka su potpuno smanjili i broj franjevačkih samostana i broj redovnika u njima, tako da je početkom 1708. god. u Bosni Srebrenoj svega 24 samostana.

Da su vlasti Bosanskog pašaluka stavljale pod zaštitu franjevačke duhovnike svjedoče i brojni dokumenti iz tog doba; tako npr. iz Sidžila kutubhane Careve džamije u Sarajevu doznajemo:

- 2. safera 1115. (5. juna 1703.god.) kadija Jusuf Asim-efendija na molbu fra Marijana i fra Ivana izdaje dozvolu za popravak crkve i manastira u Kraljevoj Sutjesci (4. sidžil).

- 21. muharema 1181. (8. juna 1767.god.) sarajevski kadija Abdul Mumin Hulussi- efendija odobrava ponovnu izgradnju crkve i manastira u Kreševu, što su izgorjele u požaru 1765.god.

- 21. zilkadeta 1183. (4. marta 1769.god.) Sulejman, ćehaja bosanskog valije izdaje visočkim i fojničkim fratrima teskeru da za svoju obranu, protiv hajdučkih četa, mogu nositi uza se po dvije puške (sidžil br. 11.).

- 15. zilkadeta 1198. (19. septembra 1784.) sultan Abdulhamid I upućuje ferman bosanskom valiji Alipaši kojim fojničkim, kreševskim i sutješkim fratrima potvrđuje sve ranije privilegije, vjerske slobode i oprost od poreza, te nalaže valiji da ih u tome štiti. ( prepis fermana u 24. sidžilu).

- 15. zilkadeta 1245. (26. aprila 1830.) sultan Mahmud upućuje ferman bosanskom valiji Ali Namik-paši Moraliji kojim izdaje dozvolu za popravak vremenom oštećenih samostana u Fojnici, Kreševu i Sutjesci. (prepis fermana u 68. sidžilu).

Na ovom mjestu treba pomenuti djelatnost bosanskih franjevaca za razvoj gradskog kulturnog i prosvjetnog duha Bosne. S tim u vezi, s pravom se može reći, da su franjevci svojom misionarskom djelatnošću u Bosni širili katoličanstvo, ali, isto tako i obrazovanje - oni su u samostanima otvarali osnovne škole (čitanje, pisanje, kršćanski nauk na latinskom jeziku), humaniorne škole (gramatika, retorika, matematika, astronomija) i visoke škole ili bogoslovske zavode (pravo, bogoslovija, medicina, filozofija, slikarstvo).

Obrazovni je proces omogućio mnogim bistrim bosanskim mladićima da iskoriste svoj prirodni talenat i iskažu se kao poznati javni i kulturni radnici itd.

Mnoga djela pisana na latinskom jeziku, a od II polovine XIV vijeka na ”samostanskoj bosančici” i danas krase arhive franjevačkih samostana po Bosni i Hercegovini.

Navodim ovdje samo neke sjajne primjere:

Bogoslovija: fra Bartol Alvernijski, bosanski vikar od 1367. do 1407. god., napisao jedan poznati teološki trakt na latinskom jeziku, zatim korčulanski ”Misal”, pisan gotičkim krasopisom, od nepoznatog autora.

Historija: fra Blaž Zalkanin, bosanski vikar od 1420. do 1426; napisao poznata ”Djelovanja bosanskih vikara”, tu je i poznati ”Ljetopis” Nikole Lašvanina...

Retorika: Jakov Marhijski je sastavljao visokoumne crkvene govore, kao i fra Juraj Dragišić, porijeklom iz Srebrenice (umro 1520.godine); najveći domet je ostvario fra Matija Divković, koji je 1611. godine u Veneciji objavio poznate ”Beside” (o kršćanskom nauku), a u 18. vijeku djeluje Filip Lastrić, utemeljitelj moderne bosanske historiografije.

Slikarstvo: franjevačke samostane u BiH i danas krase divne slike: slike bosanske kraljice Katarine (žena Stjepana Tomaša), ili kralja Stjepana Tomaševića koje su nastale u Kraljevoj Sutjesci a danas su u Zagrebu; slika fra A. Zvizdovića u Fojnici; slika ”Raspeće” u Kraljevoj Sutjesci od majstora fra Stjepana Pravojlovića, nastala 1597. godine (na bezu); poznate slike nastale od franjevaca u Rami (danas su u Sinju), ili slika Majke Božje u Olovu...

1844. godine franjevci Hercegovine su ušli u sukob sa bosanskim franjevcima, zbog njihove težnje da se otcijepe od Bosanske vikarije, a predvodnik te struje bio je biskup fra Rafo Barišić. Unutar tog sukoba bio je i interes hercegovačkog paše, Ali­paše Rizvanbegovića (1832.-1850.) da Hercegovinu potpuno odvoji od Bosanskog pašaluka. U tom smislu Ali-paša je podupirao biskupa Barišića i 10. januara 1846. franjevci Hercegovine se potpuno odvajaju i dobivaju dozvolu izgradnje samostana na Širokom Brijegu. Kao uslugu za to franjevci su Ali-paši poklonili zlatni sahat, 20 kesa novca (oko 2000 kruna) i svu silu poklona u živežnim namirnicama.

Rezultat tih sukoba je potpuno odvajanje Hercegovine 1846. godine, a u ljeto iste godine Rafo Barišić postaje hercegovački vikar, sa sjedištem u Mostaru, gdje je stolovao do svoje smrti 1863. god. Do danas je Hercegovina ostala odijeljena od Bosanska vikarije (nažalost, upravo tu i leži jedan od bitnih uzroka potpuno različitog odnosa hercegovačkih franjevaca prema BiH, od bosanskih franjevaca).

Ovdje treba istaći ulogu franjevačkih samostana u čuvanju dragocjene arhivske građe. Kao primjer može se navesti orijentalna zbirka Provincijalata hercegovačkih franjevaca u Mostaru. Ta se zbirka dijeli na:

- Službena akta (dokumenta) - nastali u periodu 1844.-1878. (73 komada)

- Dokumenti i rukopisi koje je kupio fra Dominik Mandić (provincijal od 1928. do 1934.) koji je i najvrijedniji dio zbirke. Mandić je te rukopise kupovao preko mostarskog antikvara Ahmeda Gubeljića od mnogih muslimanskih porodica Mostara, Počitelja, Ljubuškog, Trebinja i Nevesinja. Od tih dokumenata (2500 komada) vrlo su vrijedni:

- fermani (26 originala ili kopija)

- bujrultije (21 komad, njima se određuju ubirači desetine u mostarskom kadiluku, daju naredbe dizdaru mostarske tvrđave itd.)

- berati (61 komad, govore o postavljenju vjerskih službenika, posadi tvrđava u Mostaru, Stocu, Blagaju, Norinu itd.)

- vakufname (6 komada i to: Ćejvan-ćehajina iz 1544., hadži Ahmeda iz 1620., hadži Hasana Sevrije iz 1621., hadži Osmanova iz 1746., Muhamed-age Bakamovića iz 1838. i Ahmed-age Kotle iz 1864.).

U zbirci je i popis posade mostarske tvrđave sa imenima 565 vojnika, njihova mjesta, raspored itd.

Također, vrijedne su kadijske odluke (92), muraseli (poslanice) kadija upućene samostanima u Kreševu i Kraljevoj Sutjesci (u njima ih se moli da liječe neke osobe oboljele od šizofrenije itd.). Tu su i 3 trgovačka deftera iz II polovine 19. v. koji daju dragocjene podatke o privredi; tu je i sidžil (protokol) blagajskog kadije (1728-1732) i veći broj raznih drugih dokumenata.

Svi ti rukopisi su pisani arapskim, turskim, perzijskim jezikom, arebicom ili hercegovačkom ”begovicom”. Među tim rukopisima su i mnoge lirske pjesme, a tu je i prepis komentara jednog hadiskog djela od mostarskog pjesnika Zijaije - taj je rukopis iz 1576. - to je najstariji rukopis nastao iz ruku jednoga Mostarca!). Tu je, također, i jedan komentar iz logike od mostarskog muftije i učenjaka, Mustafe Ejubovića - Šejh Juje, iz 1688.god. Naravno da nije moguće u jednom ovako kratkom tekstu dati ni približan opis izuzetno bogatog fundusa naših franjevačkih duhovnika; za nadati se je da je šira čitalačka javnost mogla iz ovih redaka upoznati i ovaj, veoma bitni segment kulturne baštine Bosne i Hercegovine.

(kraj)

Literatura:

1. Badurina Anđelko: ”Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja”, Zagreb, 1990. god. str. 28. - 49.
2. Jelenić Julijan: ”Kultura i bosanski franjevci” (1 svezak), Sarajevo, 1912. god.
3. Pirenne Henri: ”Povijest Evrope - od seobe naroda do XVI stoljeća”, Zagreb, 1956. god., str. 141. - 167.
4. ANUBiH: ”Društvo i privreda srednjevjekovne bosanske države”. Sarajevo, 1987.god., str. 317. - 229.
5. Opšta enciklopedija La Rousse, Tom 3, Beograd, 1973. god., str. 336. - 346.
6. Hasandedić Hivzija ”Orijentalna zbirka Provincijalata Hercegovačkih franjevaca u Mostaru”, ”Hercegovina”, br. 5., Mostar, 1986. god. str. 226. - 228.
7. Iz. sidžila kutubhane Careve džamije u Sarajevu: ”Turski dokumenti za povijest bosanskih katolika” (prevod šejh Sejfudina Kemure), Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH (separat), Sarajevo, 1909.god. str. 559. - 576.