Danilo - Ijad Ijačić
MOSTAR
O početku i karakteristikama razvoja varoši - grada,
kroz dokumenta i sjećanja |
|
”Uski
krivudavi sokačići, stoljetne kuće pokrivene pločama, minareti poput
koplja od kamena, plavo nebo, suptropska flora i mediteransko sunce
- to je Stari Mostar”.
1
Mostar znači köprili-šeher (varoš, grad s mostom). Prema
kazivanju nekih latinskih istoričara, ovdje je postojao most preko
Neretve i to na jakom gvozdenom lancu. Njegovi ostaci su se
dugo mogli vidjeti na stijenama za koje su bili pričvršćeni, a koje
leže u koritu Neretve. Oko ovog mosta sredinom petnaestog
vijeka (oko 1452.) spominje se malo naselje. Tada mu se još nije
znalo ime. Pod imenom Mostar spominje se od 1474. godine.
Pored više izvođenja imena Mostara,
”najvjerovatnije
je dobio ime po ”mostarima”
čuvarima toga mosta, koji su boravili u dvije kule s obje strane
mosta”.2
|
Mostar |
Mostar su razvijali Turci iz vojno taktičkih razloga. Varoš - grad
je postao važna strategijska tačka za dalje osvajanje Hercegovine i
srednje Dalmacije, te u borbama sa Mlecima. Kroz Mostar je prolazio
glavni drum koji veže Bosnu sa Morem. Zbog toga se teritorij varoši
- grada širio iz godine u godinu. Varoš - grad su oko 1468. godine,
poslije zauzeća Blagaja, glavnog grada zemlje Hercegove, osvojile
čete Isa-bega Isakovića. Varoš grad je postao hass (domen)
hercegovačkog paše na teritoriji hercegovačkog sandžaka. Gradom
upravlja pašin vojvoda sa pedeset vojnika. Već 1474. godine, kada se
naselje spominje pod imenom Mostar, njime upravlja subaša,
najvažniji upravni činovnik, a od 1476. godine Mostar je sjedište
vojvode, jer je grad
”postao
ugledan kadiluk sa rangom kadiluka od nekoliko desetina akči”.3
U njemu živi, radi i djeluje veći broj učenjaka, šejhova, imama,
pisaca i pjesnika. Mostar ima mjesnog spahijskog ćehaju,
janičarskog serdara, načelnika grada, gradskog zapovjednika, jednom
riječju niz uglednih ljudi i prvaka.
RAZVITAK VAROŠI-GRADA
Od
dolaska Osmanlija varoš - grad se počeo razvijati iz vojničkih
razloga. Najprije se počeo razvijati dio varoši - grada na lijevoj,
a tek onda na desnoj obali Neretve. Grad se u početku sastojao od
sadašnjih kula na jednoj i drugoj strani mosta. Da bi osigurao i
obezbijedio grad, Sulejman-han je naredio da se varoš zida od čvrsta
kamena i da se opaše čvrstim zidom. Mostar je površinom imao izgled
malenog, ali zato dobro utvrđenog naselja, sa dvije tvrđave. jedna
na lijevoj, a druga na desnoj obali. Između tvrđava izgrađen je
nadaleko čuveni mostarski most. S obje njegove strane nalazile su se
kule. ”Ona
na lijevoj obali zvala se Herceguša, a ona na desnoj Halebinka ili
Ćelovina i obje su imale dobro utvrđene kapije”.4 Tvrđave su bile snabdjevene topovima i drugim raznovrsnim
spravama koje su služile za odbranu mosta, a ukrašavali su ih tri
izbočena bastiona na kojima su se odmarali ugledni ljudi. ”Iako
su postojale dvije tvrđave, grad je imao samo jednog zapovjednika
(dizdara)”.5 Interesantno je da tvrđave nisu nastale u isto vrijeme kad i
Stari most. Na mostu postoji natpis koji to pokazuje, qulle bina
sene - 1087. To znači da su kule - tvrđave napravljene 1676, godine.
U svakoj tvrđavi se nalazilo po 80 dobro naoružanih vojnika. Pored
vojno strateške, kule su imale i drugu namjenu. Lijeva kula služila
je i kao i barutana, a desna tzv. Ćelovina, služila je kao tamnica.
Na njenim gornjim spratovima nalazila se stražara. Vojnici su stalno
čuvali stražu, a svaku noć su zatvarali gradsku kapiju. Grad se u
početku sastojao od sadašnjih kula, s jedne i s druge strane mosta.
O ovim kulama postoji više pretpostavki. Ima mišljenja da su one
stare koliko i most i da su sagrađene sa ciljem da svojim pritiskom
na obale Neretve čuvaju most od rušenja. Kula na lijevoj obali
Neretve sagrađena je zidovima debelim 3,25 m. Narod je ovu kulu
kasnije nazvao Herceguša. Za kulu sa desne strane Mosta pouzdano se
ne zna ko ju je sagradio. Jedni njenu gradnju pripisuju kapetanu
Halebiji, pa i nosi naziv Halebinka, a drugi njen naziv je
Ćelovina.
Njena gradnja se pripisuje Mustafa-paši Mostarcu koga su još zvali
Ćelić. Prema tome, kula bi mogla biti sagrađena 1714. godine kada je
Ćelić bio bosanski namjesnik. Bez obzira što se kulama pripisuju
različite godine gradnje, ostaje činjenica da su imale skoro istu
namjenu. Kule sa mostom čine jedan skladan arhitektonsko -
urbanistički ambijent. Varoš - grad Mostar se dijeli na deset
mahala. Šest mahala je na lijevoj, a četiri na desnoj obali Neretve.
Na lijevoj su Carina, Brankovac, Donja mahala, koja se još službeno
nazivala i Sinan pašinom, Grad, Bjelušine i Luka. Na desnoj obali
Neretve su Ričina, Cernica, Zahum i Prethum.
Međutim, ”u
jednom sidžilu (protokolu) mostarskog suda iz 1632. godine, od ovih
deset mahala pominju se samo četiri: Luka, Bjelušine, Cernica i
Zahum." 6
Značajno je naglasiti da su te
mahale svoje nazive dobijale po imenima graditelja pojedinih
mostarskih džamija, oko kojih su se i formirale. Do 1636. godine,
Mostar je imao 24 mahale. Za te mahale Evlija Čelebija
kaže:
”Ova
varoš ima 53 mahale sa 3040 tvrdozidanih, kamenim pločama i
ćeremitom pokrivenih kuća”.7
Međutim, Mostar je u to vrijeme mogao imati oko 35 mahala. ”Sigurnih,
pa ni približnih statističkih podataka o stanovništvu Mostara iz
turskog vremena nema. Ali po prostoru što ga je varoš - grad
imao krajem 17. vijeka mogao bi brojati oko 12 hiljada stanovnika”.8
Mostar je bio duga i uzana, ali zaista privlačna varoš - grad.
Na
jugoistočnoj strani varoši - grada prostire se polje, danas Bišće
polje, sve do grada Blagaja.
STARI MOSTARSKI MOST
U
jednom luku, smjelo raspet nad hirovitom Neretvom, Stari most u
Mostaru spada po svome arhitetktonskom i istorijskom značenju u red
spomenika evropskog, pa i svjetskog značaja i vrijednosti. Nisu
rijetki slučajevi poređenja ove građevine, nastale u usponu
Otomanske carevine, sa drugim arhitektonskim ostvarenjima. Zato neki
kažu: ”Što
je za Pariz Notre Dame, za Carigrad Aja Sofija, to je za Mostar
Stari most”.
9
Most predstavlja posebnu atrakciju grada. Njemu se dive svi oni koji
ga ugledaju onako vješto ukomponavana u jedan cjelovit pejzaž.
Francuski putopisac Poullet na svom putu kroz Dubrovnik i
Bosnu
1658. godine, prolazioje kroz Mostar i zapisao:
”Nisam
tu opazio ništa naročitog, izuzev jednog vrlo starog svoda, koji
služi ćuprijom preko malene rijeke zvane Neretva, čija je gradnja
bez sumnje smionija i imponzantnija od mosta Rialta u Mlecima premda
je potonji na glasu kao pravo čudo”.
10 Zaista tako nešto vješto izvedeno, da sve zajedno
prije liči na jednu veliku stijenu, nego na građevinu koju je čovjek
gradio za svoje potrebe, teško je naći.
Most je sagrađen 1566. godine na molbu mještana malog trgovačkog
naselja lociranog uz obale nikad mirne Neretve.
”Gradio
ga je neimar Sinan, sin Abdulmennan-agin veli E. Čelebija, a po
naredbi Sulejmanhana”.
11
”Istina
je da je most sagrađen iz vlastitih sredstava sultana Sulejmana
zvanog Zakonodavac, ali nije tačno da mu je graditelj bio neimar
Sinan. Postoji dokument iz 1568. godine iz koga se vidi da je most
djelo Hajrudina Sinanovog učenika”.12
Legenda kaže da Hajrudin kada je most bio završen, nije imao
hrabrosti da posmatra skidanje skela sa mosta. Napustio je grad i
čekao da telal objavi vijest o tome, a od te vijesti zavisilo je da
li će Hajrudin postati slavan i bogat ili će biti pogubljen. Kada su
skele uklonjene nad Neretvom se pojavio kameni polumjesec čudesnog
izgleda i ljepote.
Kao što se vidi graditelj mu je bio prvorazredni majstor, a ne
nekakav stolar, kako kaže Ćatib Ćelebija (Hadži Kalfa), a još manje
neimar Rade iz narodne pjesme: |
|
”Mila braćo čuda
golemoga!
Kad se gradi kamena ćuprija,
U Mostaru na vodi Neretvi,
U cara je ni kralja nejma,
Majstor joj je neimare Rade...” |
|
Prvi put ovaj most spominje turski geograf 17. vijeka Hadži Kalfa.
On kaže da u Mostaru ima most sazidan 974 (1566.) godine, na jedan
svod. U jednoj bilježnici iz 1735. godine, koja se nalazi u Zagrebu
(JAZU - odio istočnih rukopisa broj 1184) neki softa (učenik)
Karadžoz-begove medrese u Mostaru piše na turskom jeziku:
”Most
tvrđave Mostara bi započet 965 godine, početkom mjeseca muharema,
pod nadzorom Karadžoz-bega, a po nalogu Hajdara zapovjednika
Hercegovine.”13
Isto tako, u jednoj kanun-nami u knjižnici Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, broj 553 na strani 96, ima ista bilješka. Taj datum
odgovara 1557. godini i bez sumnje je datum početka gradnje mosta.
Gradnja mosta trajala je devet godine. Potpuno je završen 1566.
godine. Govorilo se da su na sredini svoda ispisane ove riječi:
”Kudreti
kemeri”,
što u prevodu znači
”svod božije moći”.
Ove riječi su i tarih (datum) gradnje ćuprije.”14
Da je most završen 1566. godine, utvrđeno je i na osnovu table
uklesane u lijevoj nozi Starog mosta sa sjeverne strane, koja na
turskom jeziku glasi:
”Džisri
bina sene 974-”
što znači gradnja mosta 1566. godine.
”Most
izgleda kao luk duge koji se diže do Kumove slame i pruža s jedne
litice na drugu. Ispod sredine mosta teče rijeka”
... Neka se zna da sam
ja Evlija Čelebija do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali
tako visokog mosta nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu
stijenu, koje se dižu do neba. Dužina mosta od jedne do druge
kapije, koje leže na oba kraja mosta, iznosi ravnih 100 koraka, a
širok je petnaest stopa”.15
Istina je da je raspon mosta u luku 29,4 m, širina 43 m, a visina od
Ijetnjeg vodostaja Neretve 21 m. Ova veličanstvena građevina
iz turskog perioda inspirisala je još u prvim godinama svoga
postojanja pjesnika Derviš-pašu Bajezidagića, rođenog
Mostarca, koji na turskom jeziku pjeva pjesmu u čast Mostara. |
|
”S dvije kule
velika ćuprija,
Pružila se preko r'jeke čarne,
Te sa svojim velebnijem lukom,
Pričinja se poput duge šarne.” |
|
U vrijeme turske uprave Stari most u Mostaru imao je svoga
nadzornika. Sačuvano je nekoliko dokumenata o toj službi. Najvažniji
je ferman sultana Mehmeda IV sina Ibrahimova, od
zadnjeg dana safera 1059. (4. III 1649), koji se čuva u
Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Sadržaj fermana glasi:
”Mehmed
koji je bio prije timardefterdar, predložen je od strane
temišvarskog defterdara Bektaša da mu se podijeti mjesto
nazira na
sultan Sulejmanovom mostu u Mostaru, koje je ostalo
upražnjeno iza
Hasana. Vjegova dužnost počinje od 26. safera 1059. godine sa
plaćom od 27 akči dnevno".
”Neimarski
ukus, preciznost i eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu
građevinu nije pokazao nijedan neimar do tada. Otkako je sazidan
ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki
dostojanstvenici da ga vide... U rijeci ima stijena velikih kao
kupola kupatila, njih rijeka valja uz veliku buku.”16
U Mostaru obale Neretve i sada obiluju velikim brojem
ovih stijena tzv. pećina.
BOGOMOLJE
Mostar se dijelio na mahale koje su dobijale imena po imenima
graditelja pojedinih džamija.
”Tu ima
45 muslimanskih bogomolja”.17
Koliko je poznato za turske uprave u Mostaru se sagradilo 36
džamija, a do 1660. godine ih se sagradilo 35”.18
U blizini Starog mosta je Koski Mehmed-pašina džamija,
slična mnogobrojnim carskim bogomoljama. U bilješkama se kaže da je
Mehmed Koska iz Mostara i da je on podigao tu džamiju.
Nad njenim vratima se čita natpis:
”Mehmed-paša je
za božiju ljubav sagradio ovu džamiju da bude na ovom mjestu. Sveti
duh reče joj hronostih:
”Hram
božiji i boravište dobrih ljudi”.
Godine 1027. (1618.).
Jedna od poznatih džamija je i Sinan-pašina koja se nalazila
nekih 200-300 metara od Starog mosta uz lijevu obalu
Neretve. Ona se još nazivala i Atik džamija, a uz nju je
bio i Sinan-pašin hamam. Imenom
Atik se obično naziva prva ili najstarija džamija. Nije onda
isključeno daje tako bilo i ovdje u Mostaru. Prema kazanju
sagrađena je 878 (1473.) godine, što bi značilo pet do šest godina
poslije zauzeća Mostara.
Međutim, najvjerovatnije je da je Atik džamiju sagradio
humski vojvoda Sinan-beg, koji je na toj časti bio 1474-75
godine.19 Sve do njenog rušenja 1949. godine na
njoj se mogao pročitati natpis iz kojeg se vidi da je sagrađena 913
(1507/8) godine.
Dakle, 40 godina poslije zauzeća Mostara. Iz toga bi se moglo
zaključiti da je Mostar za to vrijeme bio bez džamija, što je
skoro nevjerovatno. Tačno je da je 913. godine hercegovački sandžak
- beg bio Sinan-beg Borovinić (1504.- 1506.)20
pa je on možda tu građevinu obnovio i proširio. Jer, samo na taj
način se daju objasniti te različite godine, ona na natpisu i ona
kod E. Čelebije. Kasnije je jedan od ovih Sinana
postao paša pa se i džamija i hamam prozvaše Sinan-pašinom.
Pored te stare i Koska-pašine džamije ističe se i Hadži
Mehmed-begova. Za nju E. Čelebija kaže:
”To
je veoma prostrana, umjetnički izgrađena i svijetla džamija. Na
bijelom mramoru više njenih vrata čita se natpis:
”Ova
uzvišena i časna džamija podignuta je za vlade najvećeg sultana
Sulejman-hana Gazije, da Bog uveliča njegove pobjede - dobrotvor
i osnivač zadužbine njegova ekselencija El-Hadži Mehmed-beg
čestiti državnik, tvorac reda na svijetu, brat velikog vezira. Ovoje
napisano 965. (1557.) godine”21
Ovaj Hadži Mehmed-beg u Mostaru je dobro poznat pod
imenom
Karadžoz-beg. Pored nabrojanih bilo je i drugih džamija.
U varoši - gradu ima nekoliko medresa. Najpoznatija je Roznamedži
Ibrahim efendijina.
Što se tiče javnih kupatila, spominju se samo dva. Jedno na jednoj,
a drugo na drugoj strani varoši - grada. Pored ovih bilo je i 127
kućnih kupatila kako kaže E. Čelebija.
Budući da je smješten na vrlo pogodnom mjestu, Mostar se
počeo vrlo brzo razvijati, kako društveno tako i ekonomski.
Mostar postaje centar trgovine i zanatstva, a od 1552. godine
sjedište je
hercegovačkog sandžak bega.
”Grad
ima 350 tvrdo zidanih dućana. Tabhane (radionice za štavljenje kože)
kao što je ona na suprotnoj strani varoši, nema nigdje. Njena zgrada
je kao tvrđava. Na istoj strani ima 20 korisnih i malih dućana.”22
ĆARŠIJA I PAZAR
Stara se mostarska ćaršija prostirala na obje strane
Neretve. Ćaršija na lijevoj strani zauzimala je prostor od
Mosta do skoro
Sinan-pašine džamije, a dijelila se na: Gornju ćaršiju
na
Velikoj tepi, Donju ćaršiju na Maloj tepi, oko
Koskine džamije i
Kujundžiluk. O izgradnji Priječke ćaršije, a tako se
nazivala ona ćaršija na drugoj, desnoj strani Neretve nema
tačnih podataka. Tu se spominju tabaci i kazazi i njihove ćaršije.
Brzi razvoj mostarske ćaršije zapaža se u izgradnji dućana između
1550.- 1570. godine. Spominju se više dobrotvora, koji su izgradili
151 dućan.
”Ćejvan
Kethoda je sagradio 67 dućana, Nasuh-aga Vučjaković 26, a
najveći dobrotvor Mostara, mostarski Gazi Husrev-beg,
poznat pod imenom
Karadžoz-beg sagradio je 58 dućana.”23
|
Vojmir Borovina:
Kujundžiluk, gvaš/papir |
Za vrijeme osmanske vlasti razvijaju se oni zanati koji su po
najviše udovoljavali vojnim potrebama. Mostar je po broju zanata
(obrta) stajao odmah iza Sarajeva. U njemu se razvilo oko 30 raznih
zanata. Naročito se ističu tabaci i kazazi. Tabaci su bili najjači
esnaf u Mostaru u drugoj polovini 16. vijeka kada je dobrotvor
Mostara Karadžoz- beg sagradio 16 tabačkih dućana. Specijalitet
mostarskih tabaka bio je kajsar, koji se izvozio čak u
Istanbul.
Pored ovoga ističe se kazaški zanat. Kazazi su izrađivali dugmeta,
gajtan i različite predmete za ukras muške i ženske odjeće te
konjske opreme. Njihov specijalitet bile su plave kite za fesove. I
kazazi su imali svoj esnaf. Za esnafe i prodaju robe, Mostar je imao
posebne odredbe. Roba se mogla prodavati u dućanima.
Pored ovih zanata u Mostaru rade sarači, čizmadžije, postuledžije,
mutabdžije, ćebedžije, terzije i dr. Zanatlije istih zanata bile su
udružene u esnafe. Nije poznato koliko su esnafi brojali članova,
jer nema sačuvanih popisa o tome. Zna se da su imali statute i svoju
upravu koja se zvala londža.
MOSTARSKE POSEBNOSTI
Mostar je bio specifičan i po tome što se u gradu susreću ljudi
rumena lica, a žene pokrivene feredžom. Tu je i čekrk za vodu
koji
se do tada nigdje nije vidio. Tu je i sahat-kula čiji se zvuk čuje
”iz
daljine na tri sata hoda. U ćaršiji gdje su kazazi nalazi se jedna
četverougaona sahat-kula”24
čiji se zvuk čuje iz daljine na tri sata hoda. Tačno je da je
Mostar imao svoju sahat-kulu, a ko je i kada sagradio nije
poznato; iako se prvi sahčija Ahmedbaša spominje u svom radu
već 80-tih godina 16. vijeka.
Još
oko 1631. godine nekoj Fatimi kaduni, dobrotvorki, narodna pjesma
pripisala je sahat-kulu. |
|
”Zaklela se kaduna
Fatima
Da će gradit sahat u Mostaru
Da se čuje po svemu Mostaru
Po Mostaru i oko Mostara”... |
|
Na suprotnoj strani varoši, tamo gdje je tabhana ima 19 vodenica,
koje zaslužuju da se vide.25 Za Neretvu Mostarci kažu da je
prokleta, jer na njoj nema mlinova. To je sasvim sigurno. Međutim,
Radobolja je bogata mlinovima i stupama. Mostar je 1664. godine imao
mlinove oko tabhane, dakle na Radobolji. Ono što je prolaznike
naročito impresioniralo jesu naročita vrsta vitlova (čekrka) za
vodu. Priča se da su na tri mjesta postojale takve naprave za
vađenje vode iz Neretve. Zato postoji vjerovatnoća da se jedna
naprava nalazila u južnom dijelu grada, koji se sve do danas naziva
Čekrk.
Život je natjerao Mostarce da se na sve moguće načine snalaze da bi
što lakše došli do vode. Njihova nastojanja u rješavanju ovog
problema nisu bila uzaludna. Izgrađen je vodovod. To je izazvalo
veliko oduševljenje i divljenje Mostaraca. Evlija Čelebija o tome
priča: ”Preko
mosta Ibrahim-efendija, roznamedžija sultana Murata hana IV prevodi
vodu mjedenim ćuncima iz Tabačke ćaršije na zapadnoj strani mosta u
onu lijevu gdje se nalazi ćaršija i pazar. Dalje je razvodi po
hamamima, džamijama i medresama. Jednom riječju to je most iznad i
ispod koga teče voda”.
Na osnovu ove bilješke i nekih istorijskih podataka, koje pruža
sidžil (protokol) mostarskog suda iz 1633. (1041/42) godine, H.
Kreševljaković smatra da je Mostar dobio vodovod između 1633. i
1644. godine. U Orijentalnom institutu u bilježnici br. 636/52 2a na
rubu lista stoji na turskom jeziku hronostih (datum) koji rješava
pitanje početka gradnje vodovoda. Faksimil glasi:
”Početak
gradnje česama u Mostaru. Jedan tajanstveni glas iznenada povika:
”Radobolja
Mostar preporodi”!
iz toga se zaključuje da je prvi vodovod uzet iz Radobolje. Brojčana
vrijednost slova odgovara 1039. godini, a to znači 1629./30.”26 Prema tome, ova bi se godina mogla smatrati kao godina kada je
Mostar dobio vodovod. Izgradnjom vodovoda Mostar se preporodi. Po
ulicama se grade česme, a pred džamijama šadrvani. Jedna od česama
je Ahmed-efendijina, koja se nalazila u ćaršiji prema velikom hanu.
Na njoj se čita natpis:
”Dobrotvor
ove zadužbine Ahmed-efendija tražeći, nađe bistru vodu. Zatim
pažljivo promisli i reče joj hronostih -
”Tekuća
voda”.
Za Mostar je interesantan opis njegovih žitelja. Oni su
u licu
rumeni. Starci oko glave zavijaju saruke, a momci oblače kalpake,
čakšire i čohanu odjeću. Žene oblače lijepe pokrivače, feredže i
tako šetaju”.
Žene su vrlo lijepe, ali se ne smiju gledati na ulici, jer su tako
zaštićene da im se ne može niti struk razabrati”.27
U
Mostaru je klima blaga, a zima prijatna. Stanovništvo govori jasnim
turskim jezikom, ali poznaju i latinski.
Mostar, a naročito onaj dio uz Radobolju uvijek je bio
bogat
baštama. Također se ističe da je jedan nar (šipak) bio veličine
ljudske glave, a da pastrma iznosi 2 do 3 oke. Tu je klima blaga, pa
zbog toga ima svakovrsna voća koga Mostarci darežljivo šalju drugim
gradovima. Mostarski specijaliteti su grožde, smokve, kajsije i dr.
Tako je sačuvana tradicija o mostarskom vinu tzv. Žilavka.
Mostar je poznat po darežljivošću, plemenitosti, humanosti i
hrabrosti. Kada su tu hrabrost iskazali 1760. godine, pobjedom nad
bosanskim vezirom Mehmed-pašom Kukavicom, Mostar više nije zavisio
od vezira u Travniku.
”Rijetka
su naselja sa tako lijepim geografskim položajem kao što je Mostar.
Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad
napredniji i ljepši od Mostara.”28
Kroz bašte protiču žive vode, na ovoj strani gdje je tabhana. Istina
je da su tada bašte na zapadnoj strani varoši, oko Radobolje, bile
bogate kanalima, ne samo za napajanje zemlje nego i za potrebe
domaćinstava. Zbog toga se pazilo na čistoću ovih kanala, pa je
stanovništvu ova voda služila i za piće. Činjenica da Mostar leži na
Neretvi i Radobolji bili su preduslovi da se grad počeo brzo
razvijati. Najprije se razvio onaj dio što se prostire na lijevoj
obali Neretve. Njegov maleni prostor postao je vremenom smetnja
daljem razvoju, pa se od početka 16. vijeka grad počeo razvijati i
na desnoj obali, a naročito od vremena kada bi podignut
veličanstveni luk kamenog zdanca preko Neretve. Sredinom 17. vijeka
Mostar je u svom ekonomskom, urbanističkom i društvenom razvitku
među prvim gradovima bosanskog pašaluka. To je grad u usponu snage i
moći. Početkom 18. vijeka u grad se doseljavalo brojno hrišćansko
stanovništvo iz manjih hercegovačkih naselja, koje se pretežno
bavilo zanatima i trgovinom. Tada je Mostar postao i sjedište
pravoslavne mitropolije, koja je prenešena iz manastira Duži.
Mostar je slika jednog od rijetkih spomenika orijentalno-turskog
naziranja, pogleda i shvatanja ekonomskog, društvenog,
urbanističkog, historijskog i ljudskog stvaralaštva u određenom
historijskom periodu.
Bilješka o autoru: Danilo - Ijad Ijačić je rođen u gradu na
Neretvi južno od Mostara. Osnovnu školu, Nižu i Višu gimnaziju
pohađao je u rodnom Mostaru. Učiteljsku školu završio je u Mostaru.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radio je u
srednjoj školi i republičkim organima uprave Socijalističke
Republike Bosne i Hercegovine. Bio je priznati sportista tzv.
saveznog razreda. Sada živi u Sarajevu sa uspomenama.
Literatura
1. Ing. Arch. J. Neiderhart, Stari most u Mostaru, Naše starine I
1953. godine.
2. H. Kreševljaković, Esnafi i obrti u BiH II Mostar, Zbornik za
narodni život i običaje Juž. Slovena, knjiga 35; 1951.
3. H. Šabanović, Putopis E. Čelebije II, str. 242, Sarajevo 1957.
4. H. Kreševljaković, I. H. Kapidžić, Stari hercegovački gradovi,
Naše starine II, 1954.
5. H. Šabanović, Putopis II, str. 242.
6. Manuscripta Turcica u arh. Zem. Muzeja u Sarajevu br. 964.
7. H. Šabanović, Putopis II str. 244.
8. H. Kreševljaković, Esnafi II.
9. Ing. Arch. J. Neiderhart, Stari most u Mostaru, Naše starine I
1953.
10. V. Jelavić, Doživljaji Francuza Poulleta na putu kroz Dubrovnik
i Bosnu, god. 1658, G. Z. M. str. 23, 1908.
11. H. Šabanović, Putopis II, str. 243.
12. Dokumenat se nalazi u Monografiji o Mimaru Sinanu, koji je donio
moderni turski istoričar Ahmet Refik n djelu "Mimar Sinan; Istanbul
1931".
13. A. Nametak, Mostarski Stari most.
14. M. Hilmi Muhibić, Stara ćuprija u Mostaru, G. Z. M. 1889.
15. H. Šabanović, Putopis II str. 243.
16. H. Šabanović, Putopis II
17. E. Čelebija, Putopis
18. H. Kreševljaković, Esnafi II, H. Nametak, Mostarske džamije i
njihovi vakufi, Novi behar V 1936/37.
19. H. Kreševljaković, Esnafi II.
20. Ć. Truhelka, Tursko-slovjanski spomenici Dubrovačke arhive,
Sarajevo 1911.
21. H. Šabanović, Putopis II.
22. H. Šabanović, Putopis II.
23. H. Kreševljaković, Esnafi II.
24. H. Šabanović, Putopis II.
25. H. Šabanović, Putopis II.
26. M. A. Mujić, Stari mostarski vodovod, Naše starine III 1956.
27. V. Jelavić, Doživljaji Francuza Poulleta na putu kroz Dubrovnik
i Bosnu, god. 1658. G. Z. M. XX 1908.
28. H. Šabanović, Putopis II. |
|
|