Budi me srebro ranog jutra.
Nikada dovoljno spremni
Na njegov bljesak.
Dišemo glasno
Dočekujemo oštre poteze odlaganja.

Upravo rasuti teret daje svemu noce oblike;
Crvena magla
Sa stablima i prvim automobilima
Kotrlja se ulicom.

Iz prevelikog zrcala
Na sredini ormara
Izvlači se
Mrak.
Posljednji susret
U pregibu
Zavjese
Sličan je, ipak, običnoj sjeni:
Trenutak patetetične kolebljivosti.
I već oboje
Nijemo dogovaraju zamjenu.

Stisnut u, jedino preostali, tamni kut sobe
Gasi se ubrzano
Dio izmijenjene nježnosti od sinoć.

Zadržavam vrisak u grudima,
U grlu.
U ušima već tuče.
Ustajem
Otvaram prozor
I pristajem
Na još jedan
Dan.