Dr. Hasan Čustović, oftamolog
DOKTOR DRAGUTIN HLUBNA
Sjećanje na velikana |
Prije 15 godina, 27.
juna 1986. godine, Mostar se oprostio od svog velikana, jednog od
najeminentnijih uglednika mostarske i bosanskohercegovačke medicine,
primariusa dr. Dragutina Hlubne.
Rodio se 3. maja 1892.
godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju.
Maturirao je 1912. godine. Studij medicine započeo je u Beču. 1914.
godine je mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i upućen na front u
Galiciju, gdje je zarobljen od strane Rusa. U zarobljeništvu se
dobrovoljno javlja u srpsku vojsku, u kojoj obavlja dužnost
medicinara. Proživio je sve strahote rata na solunskom frontu i u
Albaniji.
Studij medicine
nastavlja u Rimu, a zatim u Beču, gdje je 1923. godine diplomirao.
Disertaciona radnja mu je bila "Etiologija kroničnog uveitisa".
Sa liječničkom diplomom
vraća se u rodni Mostar. Radi kratko vrijeme kao sanitetski oficir
na aerodromu. Ubrzo iz Berna dobiva poziv da dođe na
specijalizaciju, što, kao mladi liječnik, ne propušta.
Oftamologiju
specijalizira na Očnoj klinici u Bernu kod prof. dr. A. Siegrista. U
godišnjem izvještaju Univerzitetske očne klinike iz Berna iz 1926.
godine vidljivo je da se u grupi liječnika kojom rukovodi dr Hlubna
(Oberartz) nalazi i kasnije svjetski čuveni profesor oftamologije
Hans Goldman.
Godine 1929. dr. Hlubna
se vratio u Jugoslaviju sa uvjerenjem prof. A. Siegrista, direktora
Univerzitetske očne klinike u Bernu, čiji prijevod doslovce glasi:
gospodin dr Hlubna je bio više godina moj vjeran, savjestan i
ispravan asistent i to od juna 1922. do marta 1923., radio je kao
dobrovoljni liječnik, a od oktobra 1923. godine do oktobra 1925.
godine kao plaćeni asistent te od oktobra 1925. godine do oktobra
1927. godine kao šef ljekara (Oberartz). Gospodin dr Hlubna pokazao
se za čitavo to vrijeme kao ljubazan, vrijedan i vrlo revnostan
asistent. Dok je bio asistent stekao je mnogo znanja na teoretskom
kao i praktičnom polju okulistike, te ga sa punom savješću mogu
preporučiti za šefa jedne velike očne klinike. Mi smo u Bernu vrlo
nerado otpustili dr Hlubnu. Mi ostajemo i dalje veliki prijatelji i
privrženici, isto kao što smo mu zahvalni za pomoć, koju nam je
uvijek pokazivao. Za budući rad u domovini neka ga prate najbolje
želje. Slične ocjene o stečenom praktičnom i teoretskom znanju, koje
je pokazao na klinici za kirurške bolesti za dr. Hlubnu dao je
prof
dr. F. Quervain, na kojoj je također u Bernu dr. Hlubna proveo dvije
godine.
|
Dr Dragutin Hlubna sa saradnicima i prijateljima
|
I
pored ovako visokih i najvećih ocjena njegova stručnog rada na
klinikama u Švicarskoj dr. Hlubna se 1930. godine vraća u rodni
Mostar, u njegove toliko voljene donje cerničke sokake.
Obavljao je niz dužnosti
u Mostaru. Počeo je da radi kao gradski liječnik, liječnik u
školskoj poliklinici, da bi kasnije prešao na rad na kirurškom
odjeljenju bolnice. Bio je mentor - učitelj u mnogim medicinskim
vještinama, bilo u konzervativnoj medicini, bilo u operativnim
zahvatima, koje je sa velikim iskustvom vrlo vješto izvodio. Radio
je operativne zahvate iz domena opće kirurgije, porodništva,
ginekologije, pa čak nekad iz otologije. 1931. godine dr. Hlubna je
postavljen na dužnost šefa očnog odjeljenja bolnice u Mostaru. Ovu
dužnost je obavljao neprekidno do 1979. godine. Na svoj zahtjev
nastavio je aktivno raditi na očnom odjeljenju sve do maja 1986.
godine. Posljednji operativni zahvat učinio je 4.3.1986. godine.
U oblasti oftalmologije
posebno je spretno obavljao plastične operativne zahvate na očnim
vjeđama, licu i suznim kanalima, a bio je vrlo vješt u operacijama
sive mrene i stanja povišenog očnog tlaka - glaucoma.
Vjerovao je u mlade
snage, bio izrazito naklonjen da prihvati sve konstruktivne
prijedloge mladih saradnika u modernizaciji liječenja. Nije
priznavao "sukob generacija". Nije se nikad pozivao na svoje godine
i svoje iskustvo.
Bio je čovjek širokog
srca, blage naravi, inteligentan, obrazovan i vrlo skroman. Izrazito
pozitivnim primjerom učio je generacije saradnika, a posebno kolege,
o stavovima prema profesiji i ljudima. Svojim Mostarcima je u toku
2. svjetskog rata bio "doktor za sve", pa su mu se u svakom trenutku
mogli obratiti za ljudsku i liječničku pomoć. Mnogobrojna su
priznanja, koja je dobio za svoj pregalački rad. Rodni grad ga je
odlikovao nagradama "14. februar", a 1982. godine je dobio nagradu
ZAVNOBiH-a. Bio je nosilac Albanske spomenice, Ordena rada sa
crvenom zastavom i Ordena rada sa zlatnim vijencem. Sva ova
priznanja prokomentirao je ovim riječima: "Činio sam samo svoju
dužnost, ono što sam smatrao da treba da radim, ono za šta sam se
opredijelio. Nisam smatrao da činim nešto naročito. Nisam mogao
drugačije. Radio sam i radit ću do posljednjeg dana svog života,
uvijek ono što mi nalaže savjest ljekara, što od mene traži moj
narod." |
|