Jusa Nikšić
POČITELJ JE
I PROŠLOST I SADAŠNJOST |
Uvijek se
Počitelju prilazilo oprezno i s radoznalošću, respektom i strahopoštovanjem, bez
obzira s kakvim namjerama: bez obzira da li ste osvajač ili običan putnik, historičar
ili avanturist, prodavač svile i kašmira sa istoka ili učena glava sa zapada, uvijek
ćete pred tim kamenim draguljem ostati zbunjeni i nesigurni. Svaka učenost i nadmenost
pred Počiteljem padaju u vodu, pa i slikari za koje se misli da su na svome platnu u
stanju da sve pomire doživljavaju istovremeno i svoje uznesenje i svoju nemoć. Ali opet,
niko iz Počitelja ne ode ljut ni ponižen, bez obzira da li ste ratnik ili kovač, slikar
ili urbanist. Bez obzira.
Jednostavno, u Počitelju ste uhvaćeni hao muha u paukovu mrežu.
Vi ste zarobljenik neobične ljepote i ništa uiše. Vi ste opčinjeni. I ako ste se
toliko racionalizirali i uklopili u trku s vremenom pa isplanirali sve u minutu i sekundu,
iz Počitelja morate kasniti. Iz Počitelja odlazite sa
smanjenim tonom nadmenosti i samouvjerenosti, ali bogatiji za jedno šire saznanje.
Zadržati se u Počitelju jedan dan ne znači ništa, zadržati se
tri dana znači još manje. Ko nije imao sreću kao što je imaju slikari naši i iz
cijelog svijeta provodeći nekoliko dana i noći u intimnim prostorima slikarske
kolonije, taj i ne može iz Počitelja ponijeti sa sobom bilo
šla drugo osim šoka. Taj šok je vrlo primjetan i kod slikara. Prvih dana možete ih
primjetiti kako jure kao opareni između zidina počiteljskih tražeći svoj ugao da bi se
sudarili sa univerzalnom harmonijom prirodne ljepote i graditeljske mudrosti.
Počitelj je nemoguće dijeliti na njegovo sada i njegovo nekada, to je
nešto što ima svevremensku dimenziju. On se nije mnogo promijenio, osim što ga
je novonapravljeni asfaltni put odvojio od njegove organske i pupčane veze, od Neretve.
Time je njegova istorija, vezana za sve ono što mu je ta Neretva
donosila i odnosila, dobrim dijelom oštećena. Nema više onih počiteljskih
tabija i takozvane vodene kule koje su izrastale iz vode i koje
su imale višestruk značaj za ovaj grad. |
 |
Prirodni položaj Počitelja, jedinstven u ovom dijelu svijeta,
davao mu je i određene namjene - društvene, istorijske, strateške. Postavljen
amfiteatralno opasan i zaštićen odbrambenim bedemima, djeluje kao svijet za sebe. I
danas, hodeći njegovim kaldrmisanim sokacima između tvrdih i visokih zidova, imate
osjećaj sigurnosti. I stvarno je tako. Za vrijeme vojni njegovi žitelji, vojnici i
komora komotno su se kretali bez bojazni da budu otkriveni i ugroženi. I sve je tu
prošlost i sve je sadašnjost. Počitelj je pun zvuka i u trenutku podneva sve postaje
muzika, i ne znate kojem vremenu pripadate. Vojnike su zamijenili turisti, a žitelje
umjetnici i ugostitelji.
Počitelj je jedinstvo kamena i zvuka, svjetlosti i vode.
Izgrađen u tri posebna dijela, međusobno povezana i usklađena, predstavlja primjer
funkcionalnosti urbanističkog smisla i ugođaja svakom oku. U donjem dijelu, iza gradskih
utvrda sa kojih i sada pospano i simbolično zijevaju topovske cijevi, nalazio se poslovni
centar - čaršija. Malo naviše, u drugom dijelu grada, nalazio se administrativni dio sa
medresom (za koju se zna da je imala bogatu biblioteku) vrlo skladnih proporcija i ugodnih
enterijera, a iznad toga u trećem dijelu grada nanizane su kuće kao stambeni dio.
Gradska cjelina završava se |
|
gornjim dijelom
vojno-strateškog karaktera sa dominantnim kulama. U stambenom dijelu nalazila se još
jedna čaršija sa malim magazama i kafanicama.
U samom središtu Počitelja smještena je Šišman
Ibrahim pašina džamija raskošna zbog svoje monumentalnosti i jednostavnosti.
Njena vitka munara kao da podupire nebo. Pored munare stoji usamljeno drvo - ciparis.
Namećući se nostalgično čovjekovom oku djeluje kao "njegovo visočanstvo"
nad šipkovim i smokvinim rastinjem. Donesen iz Libana u XV stoljeću
ostade tu i saživi se sa sudbinom ljudi i događaja. Ispod džamijskih zidina kao znak
bogatstva i moći stoji konak Gavran Kapetanovića, južno i malo naniže
dominira sahat kula postavljena tako da je svakoj kući na očima. Od urbanih i gradskih
značajnosti tu su još i hamam i han. I tu se čovjek Počitelju
mora diviti. Han (danas restauriran za potrebe ovog vremena) u to vrijeme je bio
koncipiran nešto savremenije od ostalih i bio je u neku ruku prelaznog ugostiteljskog
karaktera. Naime, poznato je da su putnici, trgovci i karavane svraćali na konak u
hanove. U tadašnjim uslovima ljudi bi noćili u neposrednoj blizini konja. I ovaj
počiteljski han bio je sličan, ali je mogao pružiti konak za manji broj trgovaca u
posebnim odajama u takozvanom kafei-odžaku. Inače, u hanu je svaki putnik mogao da
naloži sebi vatru zimi (na unutrašnjim zidovima napravljeni su kamini).
Kroz Počitelj prolaze dva puta, jedan kroz južnu a drugi kroz
sjevernu kapiju. Oba ta puta sastaju se podno džamijskih zidina da bi se opet rastali i
prošli kroz mahalu. Gradske kapije postavljene su pod određenim uglom da bi bile
bezbjednije od topova.
Šta je to što Počitelj ima, a što ni jedan grad na svijetu nema? To je
pravo na vidik.
Sav okrenut Neretvi, prirodi na njenoj zapadnoj strani, Počitelj
je pružao svojim žiteljima i putnicima namjernicima osjećanje prave intimne sreće i
užitka. Svaka kuća imala je pogled na čitav grad, na život na sve ono što se u njemu
događalo. Svaki prozor upijao je svaki šum Neretve, svaki trak zalaska
sunca. Skladno uklapanje velikih i malih kuća po vertikali i horizontali govori o
humanoj želji graditelja da niko nikom ne smeta, da svako ima svoj dio prava na vidik.
Svaka od kuća imala je glavni ulaz ali i kapidžik koji je vodio u vrt, a kroz njih su
žene održavale svakodnevne veze sa komšijama. Ali kroz te kapidžike moglo se i
pobjeći u situaciji kada je to bilo neizbježno. Tako su i gornje gradske zidine imale
svoj tajni izlaz. Svakako je zanimljivo da je na tom kamenu svaka kuća imala i svoj
životni prostor. Iza svake kuće bila je bašta puna šeboja i ruža, a više glave se
nadvijala loza sa plemenitim sortama grožđa.
Snabdijevanje vodom riješeno je sa dvije-tri javne česme postavljene u dobro
zaštićenom prostoru, a pojedine kuće kao što je Muminagića ili kako
je više poznata "Ploveći čardak" snabdijevala se vodom iz
vlastite čatrnje preko instaliranih cijevi od pečene zemlje i drveta. Na istom principu
snabdijevala se i džamija. Hamam i han dobijali su vodu u donjem dijelu grada sa Neretve
pomoću specijalnog čekrka.
U Počitelju takvom kakav jeste ne bi mogao život da se održi da
mu nije onih plodnih površina zemljišta poredanih uvijek uzorno obrađenih uzvodno i
nizvodno. Klima je dobroćudna, a hercegovačka zemlja i topla je i
plemenita i trebalo ju je obrađivati i štititi. Prirodni položaj nudio je bezbjednost
ali i nizvodno i uzvodno nalazila su se mala utvrđenja kojih više nema.
Ili ih je Neretva svojim izlijevanjima vremenom zatrpavala ili su ih
ljudi srušili tako kako su dolazila sigurnija vremena. Danas, nema više Kapića
kule koja se nalazila na južnim prilazima gradu. Po stilu kula je pripadala
romanskom, slična kulama iz tog perioda u neposrednoj blizini Dubrovnika.
Iako različita u stilu, uklapala se u kompletan ansambl i danas bi predstavljala jednu od
najvećih počiteljskih znamenitosti (na slikama austrougarskog životopisca, objavljenim
u časopisu "Nada" 15. aprila 1897. godine).
Ostaju neobjašnjene gvozdene halke koje i danas postoje na
vanjskim bedemima gornjeg dijela grada iznad visokih i nepristupačnih kamenih litica, sa
sjeverne strane grada. Neki tvrde, kao jedna stara ali još vitalna žena iz Počiteljskog
polja, da je tu bila visoka voda i da su se za halke vezale lađe. Druga priča
govori o tome kako su te halke služile u vrijeme opsada sa jugoistoka, kao mogućnost
spuštanja i penjanja pri snabdijevanju hranom iz polja.
Prvi put Počitelj se spominje 1444. godine. Narednih dvadesetak
godina počinje se užurbano utvrđivati, a 1481. godine pada u ruke Turaka.
Od druge polovine XVI stoljeća postaje važno strateško mjesto. Od XVIII stoljeća do
1835. godine u njemu je sjedište kapetanije.
Časopis "Nada" koji je izlazio u Sarajevu
bilježi 15. aprila 1897. godine: "Jedva da bi koji drugi grad, u kolu naše tako
mješovite i originalne arhitehture u Hercegbosni, svojom izraženom
karakteristikom mogao da nadmaši Počitelj u Hercegovini.
Poseban je to tip grada u krši hercegovočkoj. Putujući iz Metkovića
u Mostar, pošto prođeš Čapljinu i veliko joj
duhansko složište, pak kršni defile kraj Dretelja, iznenadiće te
naglom pojavom slikovita gomila huća, što se diže i penje preko Neretve
u dubokoj i strmoj koritastoj dragi. To ti je Počitelj, to ti je hercegovački
gradić, što te izravno podsjeća na koje mjestance ko da bi bio u Siriji
ili gdje drugdje na istoku...
...A nije ovo kamenito mjestance bez svoje povjesnice. Godine 1466. naziva ga Matija
Korvin da je ’Eccellentissimum castrum’, pa povjerava dubrovčanima
da njegovom vojvodi Ivanu Huntokomu pribave živeža, pošto da je u
korist dubrovčana ako uzdrže ovu tvrđavu, u kojoj su onda sjedili
smjeli gusari. Još nekoliko godina prije toga, gradila se iste brige i zauzimanja tvrda ćuprija
preko Neretve (možda ona stara mostarska), radnju nadzire neki Janoš
Razgodny, a Dubrovnik šalje u to graditelja Poskoja
i daje novca i gradu. Uopće je ova tvrđava dobivala mnogo pomoći iz Ugarske
i od Dubrovčana, tako da na primjer, prima godine 1467. Počiteljski
vojvoda Pavle Sandalj (mjeseca decembra) po dva dukata na glavu za 32 pješaka,
te baruta, strelica i hrane.
Osmanlijskom provalom ostao je taj gradić i nadalje kao tvrđava.
Poslije postavi se tamo i kajmekam (zastupnik vezira - namjesnik).
Danaske pak imade u mjestancu kotarska ispostava, a sjedište Kotara joj jeste u Stocu..."
Prilaziti Počitelju danas znači prilaziti iz ovog našeg vremena
kome je svojstveno priznavanje onog što u kulturi predstavlja stvarne vrijednosti, što
govori, na autentičan način o mukotrpnoj istoriji naroda ove zemlje, što ostaje ne samo
kao spomenik već i kao stalna obaveza da razmišljamo o vremenima i ljudima, da u onome
što se ukrštalo na ovim prostorima i što je nekada bilo kamen spoticanja nađemo i
nalazimo ono što je bilo zajedničko bitisanje i upućenost ljudi i naroda jednih na
druge, njegujući progresivno i stvaralačko, oslobađajući ga svake mitomanije i
mitologizacije.
To je gledanje u našu prošlost i naš mentalitet, u našu baštinu kao i naše
trajanje. To je uspravan znak opstojnosti naših kultura, izuzimajući sve ono što je
ograničavalo nastojanje i nastajanje autohtonih vrijednosti.
Počitelj je cjelovit likovni biljeg ljudskog samoodržanja, on je stih
izražen u kamenu. U isto vrijeme on je ponos onih što nisu bili podložni
ograničavanju u stvaralačkoj imaginaciji niti uskogrudo gledali na istorijske tokove i
kulturna dobra.
Počitelj je i prošlost i sadašnjost. |
|
