Čedo Kisić
PJESNIK MEDITERANA
Skica za portret Predraga Matvejevića |
Predrag
Matvejević je, zacijelo, jedan od najpoznatijih i najprisutnijih pisaca hrvatske,
bosanskohercegovačke, a može se reći i južnoslavenskih književnosti u evropskoj, pa i
svjetskoj kulturnoj javnosti. To može potvrditi impresivan broj prikaza njegovih djela,
posebno ”Mediteranskog
brevijara”,
u uglednim evropskim listovima i časopisima.
Rođen je u Mostaru 1932. godine. Studirao je na Filozofskom
fakultetu u Sarajevu i na Sveučilištu u Zagrebu.
Doktorirao je na Sorboni 1967. godine. Profesor francuske književnosti
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do 1989. godine, kada odlazi u Pariz
za profesora komparativne književnosti na Novoj Sorboni u Parizu.
Od 1994. profesor je slavistike na Univerzitetu Sapienza u Rimu.
Enciklopedija ”Krležijana” daje najsažetiji prikaz njegove spisateljske
djelatnosti i angažmana, navodeći da je pisao eseje o francuskim piscima, bavio se
poetikom angažirane književnosti, istraživao kompleks mediteranizma u
kulturnoj baštini Evrope, analizirao intelektualna strujanja u
savremenoj kulturi, sudjelovao u mnogim književnim i političkim polemikama sedamdesetih
i osamdesetih godina, ustajao u odbranu progonjenih ličnosti ne samo umjetnosti,
zalažući se za odbacivanje ideološkog dogmatizma i za slobodu intelektualnog
stvaralaštva. Bio je predsjednik Hrvatskog centra PEN-a, potpredjsednik
je Međunarodne federacije PEN-a, predsjednik Internacionalne fondacije ”Laboratio Mediterraneo” i dr.
Njegova najvažnija djela su: ”Sart” (1965.), ”Razgovori s Miroslavom Krležom” (1969.), ”La Poesie de
circonstance” (1971.), ”Prema novom kulturnom stvaralaštvu” (1975.), ”Književnost i njena
društvena funkcija” (1977.), ”Te vjetrenjače” (1977.), ”Pour une poetique de l'evenement”, ”Jugoslavenstvo danas” (1982.), ”Otvorena pisma” (1985.), ”Mediteranski brevijar” (1987.), ”Epistolario dell'altra
Europa” (1992.), ”Le Monde-ex” (1996.), ”La Mediterranee et l'Europe” (1998.) i
dr.
|
Predrag Matvejević |
Veliku pažnju Matvejević je posvetio proučavanju Krležina
djela. Kako se navodi u ”Krležijani” , Matvejević je još 1967.
objavio u listu ”Le Monde” esej ”Miroslav Krleža - un classique vivant” (Miroslav
Krleža - živi klasik), a njegovi ”Razgovori sa Miroslavom Krležom”, objavljeni
u više izdanja, smatraju se, po ocjeni uglednih znanstvenika, najvažnijim
dokumentacijskim djelom o Krleži zbog bogatstva tema koje sadrži i zbog
neosporne autentičnosti autoriziranih Krležinih odgovora.
No, najveću književnu slavu u svijetu Matvejeviću je donijelo zaista
sjajno djelo ”Mediteranski brevijar”, preveden na dvadeset jezika, za koji je dobio
brojne nagrade: Evropsku nagradu za esej, nagradu za najbolju
stranu knjigu objavljenu u Francuskoj 1993. godine, nagradu Malaparte,
nagradu za najbolju stranu knjigu objavljenu u Italiji, nagradu Boccaccio,
nagradu ”Marinita” u Rimu i druge.
U uglednim evropskim listovima i časopisima same pohvale i komplimenti ovoj
knjizi, ”Istočnom epistolaru”, ”Le Monde-ex” i drugim njegovim djelima. O ”Brevijaru...” je napisano
više prikaza u svijetu, nego i o jednoj knjizi s južnoslavenskih prostora, uključujući
i djela naših najvećih pisaca.
Navodim, za ilustraciju, samo nekoliko ocjena iz objavljenih prikaza ”Mediteranskog
brevijara” i drugih djela:
”Genijalna,
blistava, neočekivana knjiga” (Magris);
”Evo
knjige kojoj bi se toliko radovao slavni historičar Mediterana Braudel i
pjesnik svih mora Saint-John Persev;
”Matvejevićeva
knjiga je novi kompozitni žanr - nauka, poezija, geografija, historija, mudrost...” (Bertil
Galland);
”Poslije
čitanja ove lijepe Matvejevićeve knjige čovjek osjeti da se vraća
svojim prvim ljubavima, svojoj majci, svome Sredozemnom moru”; ("Les
Temps Modernes");
”Pitanje
žanra je ovdje sekundarno. To je visoka literatura”. (Ismail Kadare);
”Što je
u književnosti učinila Marguerite Yourcenar za historiju, to je učinio
Matvejević za geografiju”;
”Mediteranski
brevijar” uzrastao je do Evanđelja, Evanđelja ljudskog
pomirenja”;
”Ovaj hrvatski
pisac podario nam je čudesnu odiseju medu sirenama... To je knjiga koja ne
sliči ni na jednu drugu-”;
”U toj
nadahnutoj knjizi miješaju se žanrovi, erudicija i imaginacija, arhivski dokumenti i
lična sjećanja, fantazija, fenomenologija i filologija, tehnički vokabular i barokne
enumeracije...”; ”Ovaj Brevijar jednog dana će biti čitan
kao moderna replika Servantesovom Don Kihotu” ("Le Monde Diplomatique");
”Erudit,
angažirani svjedok, pjesnik - to je Matvejević. Njegova memorija je
enciklopedijska, borhesovska... Njegov Le monde-ex je veliko humano i
književno svjedočanstvo sa dubokim kosmopolitskim osjećanjem kome je strano nacionalno
zatvaranje”;
”On je
prvi napisao roman o dekompoziciji totalitarizma...”;
”Čitajte
ponovo njegovo remek-djelo, za koje je dobio u Parizu nagradu za najbolju
stranu knjigu u 1993., Mediteranski brevijar, inventar vjetrova, brodova,
zaliva, rijeka... U knjizi svojih pisama, stvarnih ili fiktivnih, ovaj Južni
Slaven poduzeo je da analizira, u svom Epistolaru iz Druge
Evrope", teško nasljeđe SSSR-a i Istočne Evrope.
Matvejević je podario francuskom jeziku jednu novu riječ ’Democrature’; (Le nouveau quotidien de Lausanne);
”Ova
epistolarna književnost upisuje se u veliku slavensku tradiciju, na
primjer, Gogoljevih pisama za spas Rusije”;
”Veliki
poznavalac kultura ovdje je politički mislilac rijetke sigurnosti i lucidnosti” (Pierre
Caldero, Le journal de Tanger) itd.
Pridružimo ovoj zaista impresivnoj panorami pohvale stranih autora Matvejevićevu
djelu jednu misao čovjeka sa ovih prostora - pjesnika Jure Kaštelana:
”Svaka rečenica ’Mediteranskog
brevijara’ neodoljivo raspiruje žeravice naših znatiželja,
analogija doživljaja, znanja i saznanja. Snaga teksta je u tome što nas prenosi u
izvantekstualni realitet, mitski, povijesno stvarni i nadstvarni.”
Navodim fragment iz ove, zaista, lijepe i zanimljive knjige svuda čitane s
radošću i divljenjem, koji će nas podsjetiti na naša ljetovanja na Jadranu, na drage
prijatelje s mora i njihov tako osoben, vedar, zagonetan, bogat rječnik
dalmatinizama.
”O stanovnicima obale teže
je govoriti nego i o čemu drugom. Oni sami o sebi govore na različite načine: među
sobom ili pred drugima. Nije moguće pobrojiti na ovome mjestu sve stvari iz svakodnevice
s kojima žive, potrepštine i namirnice koje koriste, predmete, pomagala ili pribore
kojima se služe, te napose riječi i nazive koje rabe na samom Jadranu;
pogotovu na cijelom Mediteranu: morska sol i maslinovo ulje, suha smokva
i slana srdela, vino, bevanda i kvasina, damižana što je zamijenila amforu, guštirna
ili gustijerna, kamenica, barilo i konoba, konopi, vrše, kašete i palangari, škrinje i
bauli, kajić, marinada, kukumar i balancana, gradele i pedale, pogača, pašta, šalša,
buzara, brudet i bujabes, fritula i lešada, marenda, makaroni i makaronska literatura...
dardini, manji i veći, gitara i serenata, fjaka i dolčefarnjente, lancun, šugaman,
kamara, sjesta i fešta, dišpet i beštima, razni meštri mešetari, čičeroni i
šarlatani, kalafati ili šuperači, gospari i šjori odovud ili odonud...
Ovdje su navedeni samo dalmatinizmi s manje ili više italomletačkih
primjesa. Oni se ne mogu prevesti, niti to treba pokušavati”.
Prelijepe stranice napisao je Matvejević o Mediteranu,
i nije čudo što je njegov ”Brevijar” tako primljen i slavljen u svijetu. Na jednom
mjestu, govoreći o narodima na mediteranskim obalama, on kaže:
”Teško je, možda
najteže, govoriti o narodu kojem pripadamo. Nemoguće je udovoljiti svemu što se u
takvim prilikama očekuje. Oni koji previše hvale svoje gube u očima drugih. Malo se zna
o Južnim Slavenima na Mediteranu, ni njihovi susjedi na Jadranu ne znaju dovoljno...
Naša se kultura stvarala u izravnoj vezi s mediteranskim kulturama, kao ’treća
komponenta’ među njima: medu protuslovljima zapadnim i istočnim,
južnim i sjevernim, primorskim i kontinentalnim, balkanskim, evropskim i drugim, našim
vlastitim. I sami se pitamo, kao i drugi, što smo zapravo svatko napose i svi zajedno:
narodi na rubu kontinenta, stanovnici Balkana, Slaveni na Jadranu, prva zemlja Trećeg
svijeta u Evropi, ili pak prva evropska zemlja u Trećem svijetu. Mogli bismo biti i jedno
i drugo. Mediteran ne određuje takve pripadnosti.”
Nije potrebno uvjeravati u potrebu poklanjanja pažnje i svestranijeg proučavanja
i osvjetljavanja Matvejevićeva bogatog i raznovrsnog djela, njegovih
književnih i publicističkih ostvarenja, rada na prestižnim univerzitetima, široke i
razgranate društvene aktivnosti i plodnog humanističkog angažmana, posebno njegova
izuzetno značajnog doprinosa Bosni i Hercegovini, Mostaru i Sarajevu,
što će, nadamo se, biti učinjeno na predloženom simpoziju u povodu njegova 70-og
rođendana.
(Iz riječi u Kamernom teatru u Sarajevu, 1. septembra 2000. godine) |
|
