Nikola M. Stepanov
GROB BEGA TERZIĆA |
Prije mnogo godina,
taman u zalasku jedne Carevine, u ovom je kraju jorgovan kao ukrasni grm bio nepoznato
drvo. Onima koji su se negdje susretali s mirisom koji je ova biljka, u rano proljeće,
oslobađala iz svojih predivnih cvjetova, bio je samo smrad. Došao je na jedan plemenit
način i osvojio sve živice i počasna mjesta na okućnicama.
U to vrijeme, dok je sjaj moćnih zalazio, u kasabi je živio Muho Terzić,
promućuran čovjek koji se bavio mnogim zanatima i pomalo trgovao. Za kratko vrijeme
stekao je dobre novce i od bega Bušatlije kupio lijepo imanje. S trojicom sinova preselio
je u kamenu kuću koju je podigao na Glavici, a sve njihove i livade uz potok Sapot sada
su bile njegove. Nove komšije, kršćani istočnog i zapadnog zakona, zvali su ga begom
iako on to ni po porijeklu ni po moći nije bio. Njegova dobrota i narav izuzetne
plemenitosti bili su jedini razlozi da mu je ta titula ostala do kraja. Nikakva
različitost između njega i novih komšija, u vjerskom ili običajnom smislu, nije mu
smetala. Naprotiv. |
Livno, Milošnik, zadužbina porodice Bušatlija |
Držao je svoje komšije istinskom braćom, njihovu djecu svojom djecom, a njegovi
sinovi i nevjeste iskazivale su podložnost svim domaćinima istom mjerom kao i svome
babi. Jedni drugima su pomagali, zajedno radili i svetkovali; jednostavno, živjeli su u
nekoj istinskoj idili kao u kakvoj priči. Četvrte ili pete godine po Muhinom dolasku
zadesi stoku neka zarazna bolest. Zvali su je krepa, valjda radi toga što toj bolesti
nije bilo lijeka, pa je stoka masovno krepavala. U kasnu jesen ta bolest odnese šest
velikih volova Muhi Terziću, isto toliko Ostoji Novakoviću, i četiri vola Anti
Vučemilu. Bolest je odnijela i mnogo krava. Kao da je grom poharao svu imovinu, u
domaćinstva se uselio strah. "Šta ćemo sad?" svak je svakoga pitao, a niko
nije nalazio odgovor I u dom Muhe Terzića uselila je tuga.
Naredne godine, na pravoslavnu Badnju večer, Muho je sjedio u toploj sobi, uz
prozor, i zamišljen pušio na dugački čibuk. Gledao je visoki snijeg što je okovao
Glavicu i tek vidljive tragove jednih ili dvojih stopa koje su povezivale kuće. Prtine do
pojilišta na Sapotu nema. Padala je noć, mjesečeva svjetlost igrala se smrznutim
kristalima, bilo je tako hladno da su prozorska okna već do pola zamrzla kada se Muho
uznemirio. Na Ostojinom prozoru, udaljenom tek par koraka od Muhine kuće, titrala je
slabašna svjestlost. Vrata zatvorena, nit ih ko otvara nit zatvara, i ni po čemu se nije
moglo zaključiti da ta kuća sutra svetkuje Božić. Do sada je, u ovaj dan, Ostoja,
priznati domaćin, nešto kao glava zajednice, izlazio iz kuće, tri puta pucao iz puške,
da bi potom uslijedila pucnjava i iz udaljenih kuća. Večeras ni dah vjetra ne remeti
tišinu. Muho još jednom pogleda kroz prozor namršti se i odloži čibuk, pripasa kubure
i izađe pred kuću.
"Čega se bojiš, Ostoja?! Čega?! Bit će i volova i oranja! Ništa ti
neuzorano ostati neće, to ti ja kažem!"
Muho se derao u noć, a prsa izbacivao i nadimao, vitlao kuburama kao da je na
bojnom po ju i prkosi neprijatelju koji mu udara na kućni mir, a podmukao je i nevidljiv,
kukavički mu uzima ono bez čega on ne može ni živjeti, ni ratovati.
"Samo se Boga boj, Ostoja, i njega slavi kako ti dolikuje!" još jednom
zagalami Muho i, po starom pravoslavnom običaju, tri puta opali iz svojih kubura. Isto
učiniše i njegovi sinovi. Još je neko vrijeme stajao na kućnom pragu; hladnoća je od
bruta i toplih izdisaja pravila izmaglicu, a jeku od pucnjave upijala je dolina. Potom se
Muho vrati u sobu i sjede uz prozor. Za kratko vrijeme i ispred Ostojine kuće odjeknuše
tri pucnja i sve se smiri. Dok je Muho pripaljivao čibuk po drugi put i potkupljao noge u
debelim vunenim čarapama, a sinovi se zabavili nekim svojim poslom, odjekne još poneki
pucanj. Nije to bilo kao prijašnjih godina kada su svi domaćini pravoslavnog zakona
čekali tri pucnja ispred Ostojine kuće, pa bi i oni zaprangijali u istih mah, a sva se
ta pucnjava slijegala u jedan jedinstven plotun koji se još dugo orio dolinom. Muho ipak
razvuče lice u osmijeh i zadovoljan, duboko, iz dna pluća, potegne omamljujući duhanski
dim. |
Olaf Jordan - Stari
Bosanac |
Prije proljeća, negdje na kraju veljače, kad je sunce već odskočilo i dani
postali dulji, Muho je osedlao konja i zaputio se na kraj Bosne, u Posavinu.
"Da pođe i neko od nas?" govorili su mu sinovi. "Star si i sam.
Svakakvog mileta se nakotilo, a mi bi mogli biti od pomoći."
"Ne treba!" odgovarao je Muho. "Dželepdžije mogu platiti, ta nisam
na "dvoru izgorio". A i znam sa svakakvim ljudima. Ako...? Ne dao Bog...!
Komšije su vam na prvom redu, to upamtite. Ostalo znate."
Poslije petnaestak dana, na Glavici je izbilo veselje. Neko je dojavio da se Muho
spušta s Jelovače i goni šest velikih volova. Oni koji tu novost nisu čuli, dozivali
su.
"E, hej! Šta je to gore?!"
"Muho goni volove!" odzvanjali su glasovi u nedjeljno jutro. "Neka,
Bog mu zdravlje dao! I volovima i njemu!"
Sve se sjatilo na uzak prostor izmedu kuća. Stariji su zadovoljni motali duhan i
pričali lagane priče, a nekakva se radost i olakšanje prelijevala sa starijih i na
djecu, tako da su ona odraslija krenula u susret Muhi i volovima iako je on bio daleko
još pola dana hoda. Posebno zadovoljni bili su njegovi sinovi. Najmlađi, Ibrahim,
poskakivao je i podvriskivao, uzimao poneki kamen sa zida i bacao ga niz Glavicu,
zadovollno odhukujući. Iz avlije ga je pratila mlada žena, što nije bilo uobičajeno;
njihala je raskošnim dimijama i samo rukama, bez glasa, dozivala ga. Ko srna plaha
Glamočka, uzjogunjene i vrele krvi, nije ga ostavljala na miru. Ibrahim je pogledom
odgovarao na njezino mahanje, ali ga taj put nije uspjela dozvati. Ostali su ih gledali
neupadljivo, gurkali su jedni druge, namigivali i čekali.
Muho je došao pred večer. Hladnoća, dugo jahanje i godine tako su ukočile
Muhino tijelo da su ga sinovi skinuli s konja. Umoran i zadovoljan sjeo je na uzak zid i
zapalio. Ostoja je sjeo do njega, izvadio plosku rakije i nageo.
"Potegni, beže, okrijepi se. Baš si i zaslužio", nudio je Ostoja
rakiju, otirući grljak gruborn šakom.
Sjedili su sami. Ostali su bili uz volove, mjerkali ih i pitali se, koliko li koji
vrijedi. Njih dvojica su tiho razgovarali. Ostoja je zapitkivao o putu, o krajevima tamo
daleko, o ljudima i njivama, o životu tih ljudi koji imaju toliko volova, a Muho je sve
hvalio. I put i njive, i bogate ljude i lijepe krajeve, i velike kasabe koje je u strahu
zaobilazio. Na kraju je samo odmahnuo rukom.
"Nema, moj Ostoja, boljih ljudi i ljepšeg kraja. Ni boljih njiva, ni pitkije
vode od ove na Glavici. Ja takvih vidio nisam."
U proljeće, Muho je opremio volove i rala i zadužio sinove da prvi dan oru Ostoji
Novakoviću, kao najstarijem rodu na Glavici, drugi dan Anti Vučemilu, pa sebi. I sve
tako.
Četvrti dan, Ibrahim je ponovo orao Ostoji, a Muho se spremio u kasabu. Usput je
svratio na njivu, da vidi snagu volova. Zagazio je konjem na oranicu i stao. Sačekao je
da se Ibrahim okrene, pa kada su volovi došli do konja, upita ga:
"Sine, šta to radiš?!"
"Ništa, babo, orem! "
"Dobro..., oreš. Ali, plitko oreš! "
"Pa, malo sam digo plug. Prije ću uzorati. "
"Crn ti obraz, sine, šta to radiš! Crn ti obraz, da crnji ne može biti!
Dodaj mi taj otik!" Kada mu sin dade otik, Muho zamahne i udari sina posred leda.
Onda se okrene na drugi kraj njive gdje mu je stajala nevjesta.
"Vidim ja, sine, zašto ćeš ti brže uzorati. I drugi imaju žene, i mlade,
ali niko radi njih ne prlja obraz. Aja, sine, ako ti iko dođe glave ona će. Poslušaj me
dobro! Kada ti babo ode, kaurin će ti useliti u kulu, da znaš!"
Sljedeće godine bude u Hercegovini nekakav ustanak protiv Carstva. Podigne vlast
Muhina sva tri sina. S njima pođe i Ostojin Mitar dragovoljno, kako li. Pošli su ko u
svatove, a ni jedan se vratio nije. Ukopani su negdje kod Nevesinja. Poslije kuge, prije
četrdeset godina, teža se nesreća nije pamtila. Muho je sve zapustio. Najdulji put bio
mu je od kuće do glavice, odakle je satima gledao Sapot kako zamiče uz njive, pa se
livadama razlijeva praveći baru. Kao i svi koji izgube smisao i samu želju za životom,
kada ih pritisne bol i izgube svaku nadu, i on je predosjećao kraj. Naredio je
nevjestama, a Ostoju pozvao za svjedoka, da, kada umre, bude pokopan na Luki, između puta
i Sapota. Iste godine, u jesen, sahranili su ga po želji.
Prva je kuću napustila Glamočka. Vratila se u Glamoč i udala za nekog trgovca.
Ostale dvije nevjeste dale su da se izrade dva velika i lijepa nišana na Muhinom grobu.
Kako i gdje su one završile, ne zna se.
Kažu da je Koviljka, udovica Ostojina sina Mitra, kada od Muhinih nikoga više
nije bilo, odnekud donijela grm jorgovana i zasadila ga na Muhin grob. Iz toga je grma,
tokom godina, iznikao pravi šumarak koji je sakrio Muhine nišane.
Da li zbog plitkog oranja ili iz sasvim drugih razloga begove crne slutnje
obistinile su se i u kulu na Glavici uselio je kaurin. Od tada dograđivana je,
pregrađivana i dijeljena. Nastanjivali su je stanovnici svih vjera. Posljednji su je
koristili nasljednici Ostoje Novakovića.
Skoro sto godina poslije, novom kugom koju je pokrenuo čovjek, u ognju i krvi
nestalo je i njegovo bratstvo. Sada je ta kula pusta. Samo moćni temelji i niski ostaci
kamenih zidova uraslih u grmove jorgovana, koje je neko, ko zna kad, u blizini zasadio,
svjedočit će, još neko vrijeme, o postojanju obraza, onoga obraza iz Ibrahimovog
plitkog oranja, a davao je ljepotu i punoću, od Boga propisanog, ljudskog zajedništva.
Muhine nišane su, mnogo godina poslije, kada je nestalo i Ostojino bratstvo,
obijesni mladići krivili i obijali kamenom o kamen. Jedan od njih, onaj na uzglavlju,
visok dva metra od zemlje, odolijevao je dugo. I on je jednog dana, onako nakrivljen,
prionuo uza zemlju. Pao je posred Muhina groba. Opalo lišće iz tog jorgovanovog
šumarka, kamena težina i rastresita zemlja, prekrile su ga i složile uza same kosti
bega Terzića. Njegovim kostima zasigurno to nije smetalo. Zemlja zemlji, prah na prah.
Ali je duša dobroga bega Terzića obavila svoju misiju.
Sada, gotovo da i nema kuće u ovom kraju ispred koje ne cvjeta barem jedan grm
bijelog jorgovana. On se u rano proljeće, taman u vrijeme oranja, modar u pupanju, a
nevino bijel u punom cvatu, leluja po svim živicama. Oko škole i crkve posebno. Nikomu
se više njegov miris ne čini smradom. Svi oni potječu sa groba bega Terzića. Samo na
tom grobu više ne cvjeta ništa. I posljednji, najmanji, ožiljeni grm iz tog rasadnika
plemenitosti, odnesen je. I potok Sapot, onaj iz kojega su se napajali volovi i beg
rashladivao noge, često presušuje.
Danas, uza sami put, ispod Luka, čije granice omeđuje potok, stoji mala travnata
površina. Jedan čudan kvadrat zemlje koja se ne ore. Da je tu, osim bezvezne i bezazlene
tratine, i nešto drugo, tragova nema. Nikakvih. |
|
