Džafer Obradović
HERCEGOVINA
OAZA TOLERANCIJE |
Na čitavoj
zemaljskoj kugli nema čudnije zemlje od Hercegovine. Pogrešno je i predrasudno svako
jednostrano i kruto određenje ove zemlje, jer što god se o njoj doslovno i izravno
kazalo samo je djelić istine i samo jedan od njezinih bezbrojnih pojavnih izraza.
Zato je postupak takozvanog ”prenesenog znanja” jedini pravi način govorenja o
Hercegovini i zato su nam pri njezinom opisivanju prijeko potrebne sve
poznate stilske figure, od metafore i alegorije do kontrasta i hiperbole. Budući da
riječ čudo, obimom i znanjem, obuhvata sve te stilističke i metodološke akrobacije, to
smo je i upotrijebili za njezino najcjelishodnije određenje.
”O zemljo, postala si za mene i suviše okrugla!” - jadikovao
je Nietzscheov Zaratrustra (u čijem znaku i povodu i nastaju ovi
zapisi), što bi trebalo da znači kako ovom nesretnom osobenjaku zemlja bijaše postala
odveć poznata, prosta i dosadna. A kako neće kad nikad u životu nije ni vidio
Hercegovinu, a kamoli da je živio u njezinom čudesnom okrilju!? Jer da jest ne
bi zacijelo tako govorio, nego bi se svako jutro iznova čudio novim otkrićima o zemlji
koja je smisao svoga postojanja izgradila na upečatljivosti bezbrojnih suprotnosti i koja
od pamtivijeka traje zahvaljujući njima. Koja je to zemlja tvrđa i odbojnija od Hercegovine!?
A koja opet ima tako mehho srce i zavodljivu privlačnost!? Koja je zemlja toliko nesretna
i nevoljna, a koja opet tako ponosna i samodopadljiva!? Koju zemlju sunce tako nemilosrdno
i ustrajno prži, a u kojoj opet ledeni vjetrovi taho olujno puhaju!? Koja je zemlja tako
suha i žedna, a koju, s druge strane, povodnji i bujice toliko rastaču!? Koja je zemlja
poput Hercegovine tako posna, škrta i siromašna, a koja opet tako
plodna, dobrostiva i blagodarna!? |
Enisa Šator - Begovina |
Ovu osobenu i osebujnu zemlju nikada drugi nisu uspijevali razumjeti. Ona je bila
razumljiva, te stoga i draga i nezamjenjiva, samo onima koje je rađala i odgajala. Isto
tako, nikada je drugi nisu naseljavali, nego je ona druge naseljavala (”Čitav
svijet naseli, a sebe ne raseli” - govorilo se još od davnina), niti su je
drugi hranili. Ona je hranila druge, i materijalno i duhovno. Obilje sunca i ono malo
dragocjene vode, škrta ali dobrohotna zemlja i vrijedne ruke stvarali su dovoljno hrane,
a ako je nekad nečega i manjkalo, namirivano je onim čega je bilo napretek. Ili su ljudi
iz različitih dijelova Hercegovine vršili razmjenu onoga što im je preticalo za ono
čega im je nedostajalo. Sir i meso iz Bileće, Gacka i Nevesinja
razmjenjivani su za povrće i voće iz Čapljine, Stoca i Mostara; duhan
i vino iz ravničarshih krajeva mijenjani su za vunu i drvo iz ”gornjašhih” krajeva;
riba iz Neretve se trampila za salo divlje mačke sa Hrguda
itd. Svakom ozbiljnom domaćinu bili su poznati putevi i pravila tog trgovačkog
kolopleta. Ljudima se vjerovalo na riječ, pa ako bi neki ”gornjaš” s Vlahovića
stjerao u Dubrave konja na prodaju, a mušterija u tom trenutku
oskudijevala parama, nije se pravio problem; dat će kad bude imao, važno je da se ljudi
međusobno razumiju i ispomažu, a jedan konj manje ili više nije bio greda.
Ali se ne pamti da je neko nekome ostao dužan i da je neko pogazio zadatu riječ.
Ponekad je bilo dovoljno da neki Huso pošalje sahiju izvjesnom Jovi
na Dabar, da mu treba takav i takav konj, a već za dva-tri dana bi se
pred Husinom kućom začuo promukli Jovin glas: ”Oj, Uso, doćero sam ti konja. Ma, šta
konja!? Vilu sam ti doćero!” Pogodba bi se, uz kahvu ili rakiju, brzo sklapala, a
ukoliko Huso ne bi posjedovao ugovoreni iznos para u gotovini, Jovo bi pristajao i na neko
drugo platežno sredstvo, naprimjer Husina starog i ohronulog Mrkova, kojeg bi potom malo
potkuvetio sočnom dabarskom travom i onda ga prodao Talijanima u meso.
I u ostalim oblicima ”robne razmjene” Hercegovci su se slično
ponašali. Uvijek je ”višak proizvoda” nalazio put do krajnjeg korisnika, a tržište
nudilo sve ono što je ljudima trebalo. Nisu ga ograničavale nikakve regionalne,
političke ili nacionalne barijere, pa bi se u tom smislu moglo reći kako je Hercegovina
još odavno imala razvijenu tržišnu privredu. Doduše, siromašnu i uglavnom naturalnu,
ali na posve zdravim i ”transparentnim” osnovama. |
Mirsad Bijedić - Moj djed Hercegovac, pastel, 2001. |
Pogrešno je uvjerenje o Hercegovini kao nekakvom predziđu ili krajini,
a pogotovo kao o zaostaloj, sirotinjskoj provinciji ovisnoj od nekih tobožnjih metropola,
gdje ljudi ništa drugo i ne rade nego izviruju iza svojih trošnih plotova, smjerajući
kaho da pobjegnu u veliki i bogati bijeli svijet. Naprotiv, ovo je oduvijek bila
oaza razvijenog društvenog života, kulturne, vjerske i nacionalne tolerancije.
Osobenost hercegovačkog mentaliteta, kojeg obilježavaju otvorenost i
pronicljivost duha, privrženost starim uzorima i nazorima, iskričavost i dobrodušni
humor, ali i škrtost osjećanja i proračunatost postupanja, ponajprije dolazi od
raznolikosti životnih iskušenja, vezanosti uz zemlju i isprepletenost puteva ljudskih
sudbina. Pojavna izražajnost hercegovačkog duhovnog mozaika pojednostavljeno se smatrala
”koloritom”, a zapravo se radilo, i još se uvijek radi, o samom njegovom suštinskom
određenju.
Sva perfidna, nasilnička i zlonamjerna nastojanja da se poremeti i razbije ovaj
osobeni hercegovački životni mozaik redovno su doživljavala neuspjeh. Bilo je prilika,
pogotovo u ratnim kalvarijama, kada se činilo kako je ideja o zajedničkom životu i
dobrosusjedstvu konačno poražena, ali je ona uvijek iznova oživljavala i nastavljala
trajati u nekom drugom obliku. Ni posljednji rat je nije iskorijenio, mada zlo i
mržnja, kojima su je njezini protivnici "počastili", nikada ranije nisu bili
tako izdašni.
Nabrajati i objašnjavati razloge opstojnosti, ustrajnosti i neuništivosti ideje
zajedničkog života u Hercegovini, zahtijevalo bi znatno ozbiljnije
razmatranje i promišljanje nego što je to ovom prilikom moguće. Međutim, najbitnijim i
nadjelotvornijim razlogom s pravom se može smatrati onaj, uvjetno rečeno, ”geoantropološki”,
tj. onaj koji njezinu trajnu opstojnost i žilavost vidi u iskonskoj upućenosti
ovdašnjeg čovjeka na rodnu grudu. Čini se da je taj razlog mnogo važniji i
djelotvorniji od onoga ”geoetničkog”,.tj. onoga po kojem su
vrijednosti etnosa ispred osobnih ljudskih vrijednosti. Rađajući se i živeći na
tvrdoj, suhoj i posnoj zemlji, ali i čudesno lijepoj i zavodljivoj, ovdašnji ljudi su od
iskona bili upućeni na zajednički napor tegobnog opstanka, a to nije bilo moguće
ukoliko su se nacionalno, kulturno ili vjerski razdvajali. Kad god su ih drugi, podvalama
i lažnim dušebrižništvom, na to uspijevali nagovoriti, sve im je polazilo naopako i
sunovratno, a zemlja na kojoj su i od koje su živjeli uzvraćala im je još većom
škrtošću i odbojnošću umjesto dobrohotnošću i plodnošću. Odjednom bi se
uzjogunila i podivljala pa bi, umjesto slatkim i blagodarnim, rađala gorkim i zlokobnim
plodovima.
Za razliku od ravničarskog, dubokog i plodnog tla (podzolasto i antropogeno tlo), hercegovačko
je tlo rastresito, porozno i pretežno krševito (karbonatno i crvenično tlo) i
odlikuje se siromaštvom humusa. Ali se to siromaštvo nadoknađuje blagotvornim obiljem
sunca, pod čijom toplotom čak i iz kamena klija život. Dakako, ako ima dovoljno vode da
taj život održava. A ovdje vode nikad nema dovoljno; šuplje tlo i žarko sunce upijaju
svaku dragocjenu kap, pa kad bi i svakog dana padala kiša, opet bi je bilo malo. Hercegovci,
međutim, manjak vode nadoknađuju viškom privrženosti, pažnje i ljubavi prema svojoj
zemlji hraniteljici.
I tako, po načelu: nikad dva dobra sastaviti, oni se varakaju i sa zemljom
i sa nebom. A najviše sa samima sobom. Po potrebi uskaču tamo gdje je u
određenom trenutku najpotrebnije, zalažući pri tome sve svoje: snagu, pamet, umijeće,
a ponekad i život, i to samo zato da bi se održao ovaj mukotrpno stvoreni i zato krhki i
osjetljivi lanac opstanka. Kad je tlo sveosve posno i neplodno, oni u vrećama, na
traljama ili u sepetima donose zemlju sa nešto izdašnijih mjesta, kad zafali sunca i
toplote, prekrivaju zemlju gunjevima, dekama i najlonima; kad ustreba vode, kopaju bunare
i čatrnje, burilima i bidonima je donose sa oplićalih rječica ili je kanalima i
motorima za navodnjavanje dovode do žedne zemlje.
Jedino čega nikad ne usfali je njihov trud, muka, briga i ljubav - beskrajna
ljubav za zemlju mučenicu. Ljubav sve nadoknađuje: i škrtost prirode, i štetu
od žege i suše, od povodnja i krupe, i pošast od štetočina, i neimaštinu, i zlu
sudbinu. Ljubav prema zemlji ovdje je osnovni uvjet opstanka, ali i ključ za
razumijevanje ove čudne zemlje i još čudnijih ljudi. Kad nje ponestane, a to se dešava
kad zluradi i pogani ljudi umiješaju svoje nečasne prste u osobenu hercegovačhu
životnu tkanicu i kad se ovdašnji izrodi, neradnici i vagabundi pohase i izopače te
zalude pošten i vrijedan svijet, sve se naprečac ruši. Lanac života puca, zemlja
podivlja, sunce još jače užeže, a vode još manje dotiče. Tada Hercegovci
žive od bjelosvjetske milostinje ili lutaju svijetom poput izgubljenih jarebica
kamenjarki, a njihovu rodnu grudu pustoše i skrnave hulje i razbojnici poput gladnih
ljetnih skakavaca. |
Stari Konjic |
Borojevići nisu baš centar svijeta, ali su oduvijek bili i
centar i srce Hercegovine. U njima se ogledaju i prelamaju sva bitna
obilježja ove čudesne zemlje, kako ona prirodna, klimatska i hidrološka, tako i
duhovna, običajna i povijesno-kulturološka. Sve ono što je na neki način
karakteristično za bilo koji dio Hercegovine, od Trebinja do
Hlivna, prisutno je i ovdje, ponekad kao prikrivena naznaka ili nagovještaj, a
češće u svome punom značenju. Ovaj princip važi za bezmalo sve stvari i životne
pojave, pa tako i za plodove zemlje o kojima je ovdje riječ. A pod plodovima zemlje se
podrazumijeva sve ono što, uz ljudski trud ili makar pažnju i Božiji blagoslov, zemlja
daje ljudima za uzdarje i što je neophodan uvjet njihovog opstanka. Dakle, prije svega
hrana, ali ne samo ona doslovno materijalna, nego i osjetilna i duševna. Jer Borojevčani
su oduvijek znali da čovjeku nije dovoljno samo se dobro najesti i napiti, nego da je za
život potrebno i nešto više, ljepše i uzvišenije, nešto što će, osim stomaku,
prijati i čulima i duši: neki miris, šumor, pejsaž.. A sve je to nudila ova naoko
škrta i posna zemlja. Doduše, njezini darovi za dušu bili su mnogo izdašniji od onih
za stomak, ali čovjek zanevolju i od njih može preživjeti. Makar i prividno i makar za
utjehu.
Zaista, plodovima neophodnim za golo održanje života hercegovačka zemlja je
najoskudnija. To se posebno odnosi na žito, najvažniji sastojak ljudske
ishrane, kojem se ovdje uvijek pridavalo uzvišeno značenje. Žito je bilo zakletva i
obilježje blagostanja, a bogatstvo, ugled i moć ljudi dugo su se vremena mjerili
količinom žita koje su posjedovali. Ono je bilo i predmet iznimnog poštovanja, pa su se
nedolično odnošenje prema žitu ili hljebu, ili njihovo nipodaštavanje i svetogrđe
smatrali jednim od najtežih grijehova. Opsovati ih, gaziti nogama ili ih bacati na
neprikladna mjesta značilo je izazivati zgražavanje, osudu i prezir okoline. Drznicima
su se mogle oprostiti uvrede na račun ljudi ili vlasti, ali ne i nepoštivanje ili
vrijeđanje svetosti Božijeg nimeta. Zato se i ne treba čuditi što su mnogi
hercegovački književnici pisali o žitu i hljebu, videći u njima simbole besmrtnosti i
vječnog obnavljanja ljudskog života, ali i uvjet društvenog blagostanja bez kojeg
ništa, pa ni književnost, ne bi postojalo. Žito i hljeb su bili simbolični izrazi
sreće ili nesreće, pravde ili nepravde među ljudima, što je možda najvidljivije u Šantićevoj
pjesmi O klasje moje.
I doista, njegovi vapijući stihovi: O klasje moje ispod golih brda, moj
crni hljebe krvlju poštrapani... vjerno nam dočaravaju muku tvrdokornog
težačkog života, ljubav i brigu prema blagotvornoj životodajnosti zrelog žutog
klasja, ali i dah vreline škrtih polja i vrtača. Iz njih treperi jara julskog podneva i
osjeća se uzbuđenje pred sudbonosnu žetvu od čijeg prinosa ovise životi svekolike
kućne čeljadi. Jer žetvom se svode računi između težaka i njegove zemlje, ona je
mjera njegovog truda i blagonaklonosti sudbine. Izdašna žetva je uvjet svakog ljudskog
zadovoljstva, duševnog spokojstva i mirnog sna, a oskudna izvor svih briga i razmirica.
(fragmenti iz knjige ”BOROJEVIĆI SELO UZVJETAR”)
naslov redakcijski |
|
