Slovo urednikovo - Alija Kebo
PEDESET "MOSTOVA" |
Dragi prijatelji, ovo
mostoslovlje čitate blagodareći dobrim judima i firmama koje su, ustupajući nam reklame
- čestitke za novogodišnje i ovo, najnovije izdanje časopisa pomogli da preživimo
zadnjih pet mjeseci.
Tako, Redakcija, smještena u jednosobnom (tuđem!) stanu gl. urednika - koja nije
ni motorizovana, ni kompjuterizovana, ni mobitelizovana, nudi čitaocima jubilarni
- pedeseti broj ”Mosta”.
U prvom broju nove serije, da podsjetimo, pisali smo da ”Most” poklanjamo čovjeku,
ne iskjučujući ni jedan ugao svjetske zajednice, i u uvjerenju da se Be-ha ne može
kupiti, Be-ha se ne može prodati, niti otuđiti; Bosna i Hercegovina, sva u smrti, sutra
će biti sva u životu. Ona je vječna zemlja onih koji je vole; ”Most” pripada njima, mostarima.
Broj 2. bijaše tematski: Stari i sve mostarske mostove su srušili oni
koji nikada ne bijahu Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci koji su u ovu zemlju zatrtali, pa za
njih i drevni kameni Ljepotan bijaše odvratna i monstrouzna građevina, jer je spajao
dvije obale Neretve, spajao narode... Neka mu je rahmet lijepoj kamenoj duši i neka mu je
lahka ova Božija voda Neretva...
U br 3. - naslov: Praznik u smrti! Pala je nova, 18-a po redu
žrtva nakon potpisivanja Sporazuma o primirju između Hrvata i Bošnjaka.
U prvo novogodišnje jutro: stravičan događaj! U svojim kolima, s ljiljanima na
tablicama je ubijen 17-godišnji Anel Muštović, i to - s leđa... Na
Novu, ’96. godinu Mostar je postao slabiji za
jedan mladi život, jači za jednu smrt. A ubice se i dalje naslađuju. Ej, tugo!
Naredni, 4-ti broj pominjemo tek radi upozorenja. Rulja pred Hotelom
penzionera nasrnula na evropskog upravitelja i administratora Hansa
Košnika kojeg je miroljubivi svijet poslao ovamo da obnavlja i gradi
raspolućeni grad... Psuje. Pljuje. Kezi se. Prijeti...
|
Mustafa Džudža - Maketa Starog mosta |
”Petica” kompletno, bijaše - Neretvopis.
Ovo slovo pišem zarad vječnog trajanja Počitelja, zarad njegove divne
neporočne čistoće - da budemo i mi, s Neretvinih obala dostojni
drevnog grada, danas i sutra, u miru i u Federaciji, uz toplu ljudsku riječ i besjedu
koja podrazumijeva punu mjeru tolerancije, ali i civilizacijske samosvijesti.
U ”Mostu” br 6. mostujemo u otetom gradu na Bregavi.
Ali, miran i pitoreksni gradić kakav od ranije poznajemo, ne stanuje više na staroj
adresi. Sve što bijaše bošnjačko, tamo je sravnjeno sa zemljom.
Jednoj Stočanki došljak zaprijeti: ”Džaba ti je, balinko, graditi - mi ćemo sve,
noću, porušiti!” Drugi došljak bijaše dobre volje: ”Mi iz Konjica
i srednje Bosne nismo protjerani u Stolac, nego smo
žrtve ”humanog preseljenja”, ali jedva čekamo da se i mi vratimo u svoj
dragi zavičaj”...
A u ”Mostu” br. 7. slovopisca hvata jeza: Ako sada nije trenutak da se
svim omrazama i prljavštinama stane u kraj, onda tog trenutka neće ni biti - nikada...
Inače, otišli smo u tri BiH- materine...
”Osmica” je u znaku krvave
fatihe. Mišljah nekad: da se mogu razočarati u čovjeka, u komšiju, u druga, u brata, u
partiju... ali, razočarati se u Mostar - to ne! Sada se pitam: na šta u
ovom času liči podijeljeni i demografski prepolovljeni Mostar - na dva
svijeta, dva vilajeta od kojih ni jedan, u budućnosti neće moći da egzistira...
Onda listamo ”devetku”... Očito, Bosna je i Hercegovina istrajna
u samouništenju, a Amerikanci i Evropljani, čini se,
umorni, da to posmatraju. Ima li mjesta pesimizmu? U situaciji u kojoj mi sami sebi ne
imponujemo, kako to očekivati od drugih! Do tuđeg poštovanja se stiže
samopoštovanjem, a toga kod nas nema ni za iladža...
U ”desetki” je dat mehlem za živu ranu... Bogati smo
kada se naše razlike nadopunjuju, prožimaju. Nedaće počinju kada se one pokušavaju
ignorisati i poravnati, ali i kada se prenaglašavaju i apsolutiziraju. Sudbina je naša:
život jednih s drugim, ili jednih uz druge, jer bitišemo pod istim nebom, jer ćemo u
istu zemlju, na istu rijeku, sviđalo se to kome ili ne sviđalo. U ”Mostu” br. 11 Slovo glasi: Stari,
zove te Emina! U ”dvanaestici” autora potresa neka mostoranostalgija. To je ono
stanje kada čovjek čezne za svojim gradom, a živi u njemu. Zapravo, u dva grada
- dovraga!
U br. 13 zapisivač pati i tuguje zbog onih Bošnjaka što masovno
odlaze, zbog onih što se vraćaju, ali im ne daju u njihove vlastite stanove, a, bogami,
i zbog onih što su ni tamo, ni ’vamo. Zaustavljeni krik galeba nad Neretvom
podsjeća na ljudski plač... U br. 14-15 slovopisac je bio na sopstvenoj
dženazi! Steglo nešto u grlu i duši, steglo kao gvozdeni obruč... Na
rascvaloj, tek pokošenoj travi poredano 220 tabuta! Klanja se zajednička
dženaza namaz za ekshumirane žrtve koje nisu izgubile život u sukobima HVO i HV s
Armijom BiH, nego su najveći dio njih, na najgnusniji način ubile ustaše Mate Bobana.
”Šesnaestica” počinje sjećanjem
na Peđu Milosavljevića koji je još krajem sedamdesetih godina naslikao
Stari most - prepolovljen. Kao da je i tada veliki umjetnik vidio jahače
apokalipse koji su s isukanim mačevima, s brda, jurišali na Mostar, da
bi uradili ono što, otprije, ni jedni osvajači - tuđinci ne uradiše. Iz br 17-18
prenosimo, tek, dvije rečenice. Poslije izbora počinje novi rat Bošnjaka
i Hrvata. Zajednički neprijatelj je među nama, i u nama. A u br. 19-20
autor se pita: hoće li Mostar biti grad dubokog mraka ili raskošne
svjetlosti; da li će kamen izvađen iz Neretve obasjati staze na kojima
ćemo se integrisati s Evropom i svijetom, ili će, što neki
priželjkuju, biti pretopljen u lelek iz kojeg niču krstovi i bašluci...
Za Slovo urednikovo u dvobroju 21-22 naslov je zabilježen na mostarskoj
Tepi gdje dvojica prodavača živo kometarišu najnoviju inicijativu da Mostar
bude glavni grad Federacije BiH... Ako ti ga ovi i ovoliki stranci ne
pritisnu ove što i dalje hoće da dijele i Mostar i Bosnu i
Hercegovinu, onda ćemo ti ga mi, moj jarane, biti - glavni grad mržnje i
pasjaluka...
Okupatori, dobro došli! - tako glasi naslov u dvobroju 23-24 gdje
uvodničar kaže da, i pored svih zala i poniženja koja su joj činili, i čine, sve
”dobre
Bošnjane”
Bosna i Hercegovina poziva u svoje okrilje, da se nada pronađe, da se život osmisli, ma
koliko težak bio. I svijet se za to zalaže. Da, uz sve različitosti, pod ovim
suncem budemo jedan svijet, ili jedan - kontejner. Nema druge. Mora se živjeti zajedno,
ili zaje(ba)no!
U narednm, 25-om broju hroničar pominje pjesmu pod naslovom ”Most pjesnik”. Njen autor
nije ništa komentarisao, nek’ se sama tumači ako je kadra. Samo je kazao da su Stari
most sagradili neimari najbolje što su umjeli kao Kapiju Sunca i da bi (novi)
Stari most trebalo da bude Kapija Mudrosti, Kapija Mira i Pomirenja. Pred kojom će
ničice pasti sve ljudske svinjarije.
”Od prvomajskog do ovog broja
’Mosta’ dosta se toga izdešavalo, da ne znam da li bih
ovogodišnjem proljeću pisao ode radosti, ili - gadosti” - prva je rečenica iz dvobroja časopisa 26-27 iz
’99, dok sljedeći dvobroj (28-29) u Slovu donosi i ove
stihove: Bio Grad. Muslimgrad. Srbograd. Latingrad. Ljudograd... I biće Grad.
Ljudograd. Suncograd. Evrograd... A nas biti neće... Jazuk!
U 30-om broju, na 4. i 5. strani objavljene su ”Etničke fekalije”, s epitafom: Ovdje počiva polahko branama
kroćena, otrovima i otpacima ubijana i konačno ukroćena i ubijena nenadmašna jepotica,
slavna, čarna, opjevana i od mnogih za jubljenika ljepote, na platnima i fotosima
ovjekovječena: rijeka Neretva. Rahmet joj bistroj, zelenoj i
nadahnjujućoj duši! U potpisu: građani lijeve i desne obale, članovi udruženja
etničkih fekalija...
Slijedi naslov: ”Molim ih da nas ne izjednačuju” i 33-34 u čijem Slovu stoji da Mostarci,
ma gdje bili - mostuju i da će Grad, iako ovako ogoljen, usitnjen, ali
razmnožen, razasut po meridijanima i bijelom dunjaluku sačuvati svoje autentične
vrijednosti i istine, njegov vijekovima njegovani duh tolerancije i dobrosusjedstva...
Kontinuitet izlaženja ”Mosta” je nastavljen, pa br. 35 štampa Slovo kao - ”Posljednju bitku
Safeta Oručevića”, dok iz dvobroja 36-37 prepisujemo naslov: ”Zelen pendžer na
hrišćanskoj kući”. Zatim, br. 38 ima urednikovu kolumnu s naslovom ”Mostarci u teglama” u kome, uz
ostalo stoji: Tako su se ove zime i proljeća u glavni grad Hercegovine
vratili Hiba Jugo, Ešref Kupusija, prim. dr. Dževad Halilhodžić i
mnogi drugi. Ali - vratili u urnama! U mostoslovlju br: 39-40 piše: Trinaestog jula ov.
g. dogodio se historijski susret lidera, nekada do krvi zavađenih dvaju Koreja
u Pjongjangu gdje su jedan drugom rekli - ”mi smo jedan narod”... Daj
Bože, da se i kod has nešto slično čuje, pa da pod vođstvom Safeta
Oručevića i Nevena Tomića podijeljeni Mostar
ode u prošlost... Ali, srce je puno ožiljaka. Sve se zebnje slile u nj, pa mjesta više
nema. U pamćenju poredano desetak mučnih i gorkih godina. Zgurile se. Potamnile.
Osijedile od čekanja...
”Ljubav boje
aluminija”,
”Dobar
čovjek i tanak musliman”, ”Selam ti je muftija, zadnja mu je kutija” -
podsjećamo na Slova iz brojeva: 41, 42 i 43-44 Valjalo je i dalje mostovati. I do mosta,
i od mosta - snova dosta... Pa, iz 45-og Slova izdvajamo: ”Za našu materijalnu krizu, bolje reći bijedu
najveću krivicu snosi ovaj autor kojem se stavljaju na dušu mnogi teški grijesi, prvo
da je stara komunjara, onda da je četnik, ustaša, mudžahedin... Pravo govoreći, i
jesam... Ako su svi Hrvati ustaše (kako ovdje mnogi vole da kažu), onda
sam i ja ustaša, ako su svi Srbi četnici, onda sam i ja četnik, ako su
svi Muslimani mudžahedini, onda sam i ja mudžahedin, i njihov
bajraktar... Naslov je glasio: ”Razjedinjeni Mostar na ujedinjenoj Sutini”.
U dušu ovog hroničara (Slovo u br 46 s naslovom: ”Mijenjam državu u
Americi za sobu i kuhinju u Donjoj mahali”) uselio se nemir koji se već 1. januara/siječnja
t.g. zaoblio u tešku moru - od saznanja:
- da je u tolikim evropskim i svjetskim metropolama, da je u tolikom Sarajevu,
Beogradu i Zagrebu doček novog milenija zajednički organizovan na jednom
mjestu, a u ovolišnom Mostaru - na dva mjesta...
Na ovo se nadovezuje ”Komšijska” (”Most” 47), te Slovo ”Od bratstva i jedinstva do bratstva i ubistva” iz kojeg,
evo, prve dvije i predzadnje rečenice:
Kako vrijeme više leti, ova, 2001. godina sve više miriše na onu, zloslutnu ’91. Pa
će i 2002. podsjećati na ’92, ne daj Bože i gluho bilo!
Narode, nemoj se odnarodnjivati - kada ćeš progledati i osluhnuti šta se s tobom
i okolo tebe događa; dokle ćeš da sirotuješ i da lamentiraš nad svojom i tuđom
sudbinom - dok drugi grabe i uživaju ovozemaljska blaga.
I, najzad, br 49. s naslovom: ”Mostar se stidi”.
Sada bi trebalo nastaviti: Trebinje se stidi, Fazlagića kula se stidi,
Banja Luka se stidi, Bosna i Hercegovina se stidi...
Dokle, hrđo i junače, zar nije bilo dosta!
Ako je i od konstitutivnih naroda i dojučerašnjih komšija, previše je.
Čovjek bez ljubavi je otvorena kapija za nakot pakosti i mržnje koje ga prije
vremena rastoče.
Bože, šta činiš s nama na zemlji. Jedan si, a dijeliš nas... - zapisa Derviš
Sušić u romanu ”Čudnovato”. |
|
