DOK SPAVALA SI

Iz košulje bijelog tkanja
izletjele tamnopute grudi

znam što moja ljubav sanja
kad se ovako sretno budi

Polutama, glazba tiha
čaj za dvoje, plamen svijeće

sred Baudelaireova dragulj stiha
zagrljaji, šapat, cvijeće...

SAMOĆE

Ni sjene od bilo čeg tvoga
niotkud

blizine bačene u vodu

U zaspalu hodu naše stijenje
već odavno nevidjelu okrenuta lica

kao jato beživotnih bijelih ptica
rasutih po tlu

Još nekako dok je mjesečina

al’ kad tmina
u kojoj se njišu priviđenja
iskorake htijenja odnosi
u vrtlog rana

za utjehu

sjetim se dana
tvog mirisa, tvojih zjena

kad si bila sva u pjesmi
južnim suncem odjevena.