Miralem Sefer - Hodža (Pismo iz Haaga)
LEŠINARI NA POLJIMA PRAVDE
Mostar je bio i biće duhovna hipoteka
demokratije i multinacionalnosti |
Ovim mojim pisanjem želio bih samo podržati kontinuitet naše borbe i
našu želju za jedinstvenim Mostarom.
Kao novinar dopisnik u onim prošlim ratnim danima imao sam mogućnost razgovora i
susretanja s mnogim političarima iz EU, NATO saveza kao i predstavnicima
Haškog tribunala. Čuo sam mnoge riječi o tim zakletim ”domoljubima
i bojovnicima”: Krezubi lavovi, beskičmenjaci, ljudi bez ikakvog
autoriteta, zvučnici sa Pantovčaka...
Valjda je svakome pravom Mostarcu već odavno postalo jasno da od
strane HDZ-a nikada i nije postojala ni najmanja vjera u jedinstveni
Mostar. Iluzije njihovih čelnika - naredbodavaca su bile sasvim drugačije. I
prije rođenja konstitucije ’erceg-Bosne' je postojao ”jasan cilj”. Mnogo gore od te
konstitucije je što su nam i u ratu i u miru bili suprotstavljeni politički ciljevi. Nisu
se naši ciljevi sukobili samo za vrijeme rata. Ne. Oni su bili sukobljeni i prije, i za
vrijeme i poslije rata. A što mi pravi Mostarci to nismo na
vrijeme uočili? Što smo zbog naše tolerantnosti i demokratičnosti poricali
postojanje različitih ciljeva. Ističući samo ono zajedničko. To je stvar
naše političke pameti, odnosno gluposti. Gluposti koju ispoljiše ”naši najpametniji ljudi”! U političke glupake na prvo
mijesto stavljam sebe. HDZ-ovci su u ovaj naš Mostar uložili sebičan račun i
neposredni nacionalni interes. Mi Mostarci krv i vjeru, da su to
ipak ljudi kao i mi. ”Naša braća” ? ”Mi
nji’ovo cviće”? Mostarci
su ginuli i izginuli za svoj voljeni grad 1992-95. Iako je ovo pisanje prožeto
žestinom i strašću, mene garantujem ne muče nacionalne brige. Ne muči me
sudbina Tute i Štele. Obuzet sam Mostarom i Bosnom i Hercegovinom. Demokratskom
idejom. Nečim što smatram višim od primitivizma ove dvojice i njihovih naredbodavaca. U
cijeloj istoriji mostarskoj, njihovoj iskompleksiranosti. Moralno
i psihički je najmučnije nji’ovo ne pri’vatanje nikoga za svoga. Mi smo vjerovali da
su to samo ”naše
komšije”?
Siguran sam da će se mnogi Mostarci složiti sa mnom: Tutići,
Štelići i još mnogi HDZ-ovci će se osjećati slobodnim tek kada se oslobode sebe i
svoga ”’rvatstva”! U političkom i
moralnom smislu moramo li mi Mostarci OPET preuzeti neugodnu ulogu oslobodioca?
|
Stojko-Stole Stojković - Strahote rata |
Jer, ti ultranacionalisti su za slobodu i demokratiju mnogo, premnogo,
iskompleksirani ’rvatstvom'!!! Hoću da kažem da se njihov
hegemonizam ponavljao kroz ubistva i pljačku nevinog naroda. Oni ni u kom
slučaju ne mogu da vide, da sagledaju, da poštuju, ono što je drugačije od ”nji’ovog”.
A šta je to tipično nji’ovo? Da li je ovo samo literarno zapažanje?
Prepuštam zaključak drugima. I molim odgovor.
Nije za ime dragoga boga izginula ili protjerana polovina mostarskog
stanovništva da bi oni ”samo” opljačkali i spalili mnoge kuće? U kojima se
imalo šta opljačkati!
”Časne motive njihovog
žrtvovanja” ja ne dovodim u pitanje. Samo uviđam i katastrofalne
posljedice tog ”žrtvovanja” za Mostar i Mostarce!
Zbog toga ”našeg sukoba” Mostar se razjedini u najgorim
okolnonostima.
Ako je za Tutiće, Šteliće i ostale ultranacionaliste jedinstveni Mostar ”zlo”?
Onda je to ono Hegelovo zlo koje donosi i dobro! Valjda im
je poznato da su Mostar i prije rušili, Mostarci su ga ponovo gradili. Mostar je
od postanka bio politička tvorevina mnogobrojnih naroda i religija. Čini mi se da su
napokon shvatili da je teško biti Mostarac. Još teže je htjeti, a ne
moći!
Mostar do sada nikada nije bio nesreća ni jednog naroda. On je
bio i biće političko prokletstvo sumanutim, ego tipovima kao, što su ti sa liste iz ’aga. Mostar je bio i
biće duhovna hipoteka demokratije i multinacionalizma. Stare demokratske ideje
ovoga tla ne daju mira. I sama ideja o jedinstvenom Mostaru još i dan
danas mnoge muči kao vampir. Čak i kada su terorisali nevine starosjedioce na ”nji’ovoj strani”. A mi smo i te kako svjesni da naš voljeni grad nikada do
dolaska Tutića i Stelića ”na
vlast” nije bio tamnica ni jednom stanovniku.
Izgleda da ti svi kandidati za ’aag ne prihvataju ili ne znaju da smo mi
Mostarci samo njegovi građani, sa jednim jezikom i nekoliko različitih
vjera!
Znaju li Tuta, Štela, Jelavić, Prlić, Brajković... da su u
politici jedna stvar želje, a potpuno druga - mogućnosti??
Samoubica je najmanje među nacionalistima, ubica najviše!
Čelnici pokojne Herceg-Bosne i njihova bratija su za ideju ”Trabanta
Hrvatske”, žrtvovali svoju slobodu, demokratske ustanove, slobodu
štampe... Sve to samo zbog jedne svoje bolesne gluposti: nacionalizma. I baš ta glupost
ih danas satire. Ne posjeduju više nikakvu snagu. Ona je pri kraju. Troše zadnje
atome grudobranske energije i ”pameti”, u odbrani jedne neodbranjive ”političke
ideje”.
Svakom trezvenom Mostarcu je postalo jasno da je demokratija
nepoželjna na ”ultranacionalističkoj strani”.
Opcija jedinstvenog Mostara nije diktatura nacionalizma. Ja kao demokrata,
Evropejac, Mostarac, Bošnjak, smatram da niko pa ni oni nemaju pravo oduzimati
slobodu mojim sugrađanima ni sa ”lijeve ni sa desne”
strane. To je ono naše istorijsko pravo.
Da ste nam ”gospodine”
Brajkoviću, Jelaviću, Prliću... dozvolili, mi bi vas u vrlo kratkom vremenu
naučili miroljubivoj politici i demokratiji.
Da ste nam to dozvolili 1993. položaj Mostara, Bosne i Hercegovine,
a boga mi i Hrvatske bi danas bio sasvim drugačiji. Kotirali bi visoko u
Evropi! Bili moderni multinacionalni grad ili država(e). Međutim,
i ćorav čovjek vidi da se Jelaviću, Prliću, Brajkoviću, Tutićima i Štelićima ne
sviđa ovakav put.
HDZ bratija ponavlja greške iz Drugog svjetskog rata. Braneći tu groznicu
će doživjeti ponovnu katastrofu.
Pod čiji šinjel će se ovoga puta sakriti?!
Mogu li? Smiju li? Priznati grešku za zločin nad golorukim Mostarom.
Pogledajmo karte i vidjet ćemo prave granice. Zar nije bilo jednostvanije
granična pitanja rješavati za stolom? Nego genocid i urbicid sprovoditi.
Stvar razvijenosti i kulture par umobolnika? Ili jednog naroda?
Ne znam znaju li Jelavić, Prlić, Brajković, Topići, Tuta i Štela!
Ja znam. To je opštepoznato. Tražili su uvijek samo ono što im ne pripada.
Opet su podigli novu parnicu protiv međunarodne zajednice. Opet. Znaju li
ti ”superintelektualci” da se u politici licemjerne i neprincipijelne
parnice obično gube?
Dva svjetska rata ih nisu ”oslobodila”.
Kako da ih oslobodi ovaj malograđanski? Možda se oni još nadaju?
Da li su svjesni da su sve izgubili. Čak i kriterije!
Od glave do pete su jednostavno zaslijepljeni. Shvataju li da su još mnogi sem Tute
i Štele ”žrtve” ’aaga.
Nisu baš najbolje naplatili ”patriotizam i narodnu higijenu”. I
zato su baš zaslužili ono što im se dogada, poslije onoga šta su uradili. Već odavno
se čuje huk lešinara. Kako bi ih lešinarski, dakle veličanstveno
razvukli po poljima pravde. Te poštene međunarodne pravde. Odavde iz zemlje vjetrnjača
i lala, se rasprostiru vijesti, uvjerljivije nego ikada. Vijesti da će mnogi ”čelnici” te ”trabant
države”, sem Tute i Štele uskoro (a to nije daleko) doći na
ložiranje.
Čovjek bi rekao da sve izgleda kao da je svršeno. Kao da je istorijska istina
donijela osudu i presudu u kojoj nema dileme: krivi su! I nema nikakve logike da se dalje
srozavaju braneći se od neodbranjivog.
A za koga nema odbrane taj se obično brani kao u filmu: DO POSLJEDNJEG
DAHA. Možda ćemo i taj film gledati?
Nema sumnje da će u ovoj našoj, ili sveopštoj preriji ”čelnici”
ostati potpuno sami. TO JE TA SLIKA!
Ispadoše poslije svega ”heroji”. Gringosi sa potjernica!
I paradoksalna priča o Tuti, Šteli i ultranacionalistima se završava?
Jer borba naroda čije su vođe registrovane kao ratni zločinci je uzaludna. Na kojim je
to principima zasnovana ta ”zajednica”,
ako ne na zločinima? I kako može neko ko je sve te zločine i stradanja
organizovao i provodio za sebe tražiti više osim Haškog tribunala?
Koji samo zahtijeva sudenje ratnim zločincima. |
Rizah Štetić - Logoraši, 1930. |
Kako ”vitezovi naroda”,
koji ”znaju” da
mir nema alternativu, smiju sebi dozvoliti učestvovanje u jednom groznom i prljavom ratu?
Zašto Prlić, Brajković, Topići, Tuta, Štela i drugi nisu na
vrijeme poveli računa, kada su previše željeli i tako računali, da postoji i Pravda?
Poslije svih žrtava u Bosni i Hercegovini stručnjaci za ratne
zločine su izračunali da veliki dio krvavog polja odgovornosti pripada baš njima. Znam
da im nije lako.
”Vladati jednom
stranom Mostara” i sanjati pusti i propali san. O svijetu kao
radosnoj nacionalističkoj bašči. Prepunoj krvi, ”istine,
pravde i jednakosti”.
Njihov favorit je retro-sinonim: predstavnik svih kukastokrstaških noćnih mora
onoga groznoga vremena.
Potpunom diktaturom, zatvorenošću, pranjem mozgova, orvelovskim invenatrijumom
svake vrste. Ali i sa osjećajem nepobjedivosti.
Čini mi se da je to danas samo sjećanje na doba pretvrde čvrstine, ali i nada da
će možda opet doći 1993. godina.
Tim više što iz Brisela i Haaga stižu vijesti
da se sprema odgovor i ”odgovarajuće mjere”.
Iz ove priče ispada da Prlić, Praljak, Brajković, Topići, Tuta, Štela
... nemaju baš veliki izbor. Jedino borbu preobraćenih komunista i okorjelih
nacionalista izmedu svjetskog desnog ekstremizma i lokalnog, njima svojstvenog hercegovačkog
nacionalekstremizma.
Uz ideju globalne selendre, velika sestra, HDZ Hrvatske ih posmatra, pri
čemu i njihova lica danas imaju par desetina bora više uz pjesmu sa šest-sedam tonova
niže.
A mi Mostarci, šta će biti sa nama?
Sudeći prema stanju stvari: Povraća se duševni mir!
Mada ni Zapad nije tako loš? Desna strana Mostara
je na zapadu, jer sa istoka (lijeva strana Mostara) kada se gleda sve je zapad.
Čujem da su se nedavno ponovo raskokodakali o nekakvom referendumu,
Jelavić, Brajković i bratija... Ta vijest može da fascinira samo glupane.
Ova vijest u svijetu nije ni približno dobila publicitet kao ona kada je
predsjednica Haškog tribunala lično izjavila da privodenje
Kordića, Tute i Štele nikako ne znači kraj dosijea Hercegovina i srednja Bosna.
Da li je ovim zadnjim zahtjevom o referendumu i ”potvrđena”
ideja pripadanja Lijepoj Našoj? Ili je to stari prototip manipulisanja sirotinje
svuda u svijetu gdje vlada nesreća?
Možda je to dio ”šire igre” u
kojoj treba da izgleda ono što ne izgleda. Ili vice verza?
A šta se to nas Mostaraca tiče? Od svih tih njihovih kokodakanja
i kuknjave Mostar neće imati nikakve koristi. Najvjerovatnije će imati
štetu.
Uspješnost njihove politike u ”zapadnom Mostaru” se mjeri samo jednim reperom: Narod koji rade gleda Jelavićevu
ili Brajkovićevu facu na nekoj
televiziji nego vlastite interese, može da očekuje od pomenutih osoba samo ”lijepe
vijesti”.
Zato valjda i postoje te i takve televizije? Stvaranje jedinstvenog Mostara
je nekako simptomatično iz više razloga. Građanski Mostar nije dilema
za one koji su od početka ”sukoba”mislili i iskreno govorili o baš takvom Mostaru.
Otvorila mi se olovka, mogao bi do sutra pisati, ali mislim da je i ovo napisano
dovoljno ako čovjek hoće da shvati. Ako ne?
Napisat ću još jedno pismo (lekciju), jer čovjek nikada nije star da bi nešto naučio.
Uz mnogo demokratskih pozdrava završavam ovo pisanje i nadam se javnom
odgovoru barem od jednog ”čelnog-čimbenika”, za
kojeg sumnjam da ću ikada dobiti? |
|
