Božidar Popović
ČOVJEK POSTAJE LJUDOŽDER
Paradoksi |
Godinama, pa i decenijama, još od najranije mladosti, baveći se sportskim
ribolovom, ja sam, kao što su to i mnogi drugi činili, razmišljao o tome šta je on i u
čemu je zapravo njegov pravi smisao? Da li možda da samo u tome što je i
nekadašnjem davnom pretku - kao što to i medvjedu, vidri ili drugim životinjama -
način da se dođe do nužne ishrane, ili da u tome postoji za homo sapiensa još i neki
drugi manje prozaični razlog?
O tome pitanju, a najprije svhunaravnim, racionalnim razlogom i u vrijeme kada
savremena, visoko, pa i pretjerano razvijena tehnologija čini svoje da do kraja slisti
živu prirodu, pogotovo razmišljam, te sam na kraju dospio i do onoga što čine sportski
ribolovci u razvijenom, kulturnom svijetu, a to je da ribolov upražnjavaju isključivo
tako da se njime rekreiraju i osvježe svoj premoreni organizam, pa s tim i humanost, te
da ulovljenu ribu nakon vještog ”drilovanja” vraćaju u vodu.
Vidio sam nedavno kod jednog svog prijatelja, inače pasioniranog ribolovaca, koji
uza svu bogatu kolekciju najfinijeg pribora, posjeduje još i vanrednu zbirku video
snimaka koje često, priređujući sjedeljke u svome stanu, rado gleda s drugim
ribolovcima, i to uživajući ponajprije u vještinama dobrih majstora, te u njihovoj
visoko razvijenoj etici što je manifestuju puštanjem ulovljenih orijaških primjeraka da
otplivaju tamo odakle bi bivale izvađene.
Mislim da ni sam nisam nikad doživio ljepši ugođaj nego s njim i njegovim
prijateljima gledajući takav sportski video spektakl, te divne snimke što daleko
premašuju i sav naš divlji balkanski, povazdan gladan mesa nagon i pruža odista rijedak
užitak čovjeku razvijene etike.
|
 |
Spominjući takav za mnoge druge neracionalan aspekt sportskog ribarenja čovjek
time ukazuje na činjenicu kako ne mora u ovome svijetu prepunom paradoksa baš sve da
služi neposrednoj materijalnoj koristi, te da je i sportski ribolov upražnjavan na takav
poseban način možda najbolja potvrda - a osobito u vrijeme svestranog i divljačnog
uništavanja prirode i svih njenih ograničenih resursa - ljudske svijesti, kao što su to
uopšte i drugi postupci onoga što se zove amaterizam ili i onoga za šta Gete
veli: ”Odreći se sebe da bismo mogli bivstvovati”. Bivstvovati usred sveopšteg života koji kao da
je sav upravljen na puku filistarsku korist i najčešće do te mjere bezobziran da time
prijeti sveukupnom opstanku svijeta.
Ne ogleda li se to u svakom trenutku aktuelnog, nazovi savremenog svijeta, za koga
se može reći da je naoružan svim i svačim, i najviše tehničkim arsenalom kojim s
lakoćom bezobzirno uništava sve - reklo bi se i sadistički - što se zove život.
Eto, da na kraju zaključim ovakau ribolovno-sportski aspekt riječima da nije samo
gola ljudska strast i uživanje da se riba ulovi, već da se ona - ako ne baš svaka pusti
natrag u vodu - a ono bar da se ne uništava nemilosrdno bez ostatka. |
 |
I da se još upitam: zar je i naš čovjek koji je do danas preturio preko glave
nebrojene nevolje i iskušenja baš do takve mjere postao mesožder, ljudožder - i
samožder da ga ništa ne može okrenuti na neku bolju stranu, što će reći na
zajedništvo sa svim što živi i treba da živi?
Boraveći nedavno na sjeveru u visoko razvijenoj i bogatoj Švedskoj
mogao sam se diviti svemu što tamošnji ljudi čine ne bi li ne samo sačuvali već i
višestruko unaprijedili prirodu; zemlju gdje je svaka biljka i životinja, a da se ne
spominje i ljudsko biće, zaštićeno na najdostojniji način, te da je stoga i život u
takvom ambijentu paradigma za cijeli danas teško ugroženi svijet. Tamo gdje se život
uopšte visoko uvažava i sve čini da se on odvija na harmoničan, uravnotežen način,
te lišen poražavajućeg egoizma što čini sve zlo i proizvodi efekte koji se najteže
suprotstavljaju sveukupnom opstanku. Tamo sam i najbolje shvatio koliko je važno
koristiti ono što priroda bogato daruje bićima ali samo tako što će se to činiti
racionalno i vraćanjem više od toga, gdje je sav žiuot smišljen i podešen prema
takvom imperativu. Sveopšta čistoća i svuda vidljiv besprijekoran red čine da ljudi i
druga bića čine skladnu zajednicu što podsjeća na klasičnu Arkadiju.
Takav tretman života i prirode koja ga omogućuje je ono što bi svi ljudi
jednom trebalo konačno da shvate, jer bez toga ih ne bi više bilo; svijet bi brzo stigao
u bezizlatnu krajnost, o čemu je nadahnuto pisao i H.Dž. Wels u svom utopijskom romanu
Ljudi nalik na bogove. |
|
