ptirana krška vrela i lijepo uređena pojilišta za stoku, kojih je inače malo na ovim karbonatnim bezvodnim planinama. Kasnije sam doznao da je radovima oko podizanja ovih objekata rukovodio mladi inženjer šumarstva Fazlija Alikalfić u okviru djelovanja Službe za planinske pašnjake ondašnje Direkcije šuma u Mostaru.

Drugi detalj je vezan za držanje koza na našem kršu, koje su bile jedan od uzroka našeg ekstenzivnog poslijeratnog šumarstva. S tim u vezi, povezujem svoja dječija sjećanja na goleti planine Bokševice nedaleko Ostrošca u Hercegovini i bezbrojnih stada koza na njoj, koje su se mogle vidjeti iz podnožja ove planine. Danas je Bokševica gusto obrasla obnovljenom prirodnom šumom i šikarom, karakterističnom za krš Hercegovine. Zakon o zabrani držanja koza je stupio na snagu 1947., a u njegovom donošenju je sudjelovao i inženjer F. Alikalfić, tada jedan od pomoćnika ministra šumarstva Bosne i Hercegovine. Treći detalj je vezan za organizaciju i podizanje Arboretuma ”Slatina” za edukaciju studenata Šumarskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Detaljčić iz novijeg vremena se odnosi na naš susret u Pionirskoj dolini, povodom održavanja i obilježavanja Dana Planete, 22.IV. ove godine, u organizaciji Pokreta gorana BiH. Tog sunčanog dana sve je vrvilo od razdragane mladosti. I profesor je došao kao počasni član ove organizacije, rekavši mi usput kako je ovih dana, pišući članak ”Posljednja prozivka” za mostarski časopis ”Most”, uspio evidentirati, čak 60-ak učenika iz svoje osnovne škole. Kaže: ”I niko od njih nije više među živima, a ja uskoro navršavam devedesetu.” Sinula mi je tada ideja da obavim razgovor sa bardom bosanskohercegovačkog šumarstva.

- Profesore, da li ste slučajno izabrali profesiju?

Ni slučajno, ni odmah se nisam odlučio za studij šumarstva. Dosta rano sam se počeo interesovati za javni život zemlje, pa sam se intimno odlučio za studij prava i prije nego sam završio gimnaziju. I moje slabo materijalno stanje mi nije dozvoljavalo da sam donosim takve odluke. Kasnije sam imao sve uslove, ali imao sam i sreće; od ”Gajreta” sam dobio kompletan smještaj u Domu. To je suštinski riješilo sve moje dileme. Odlučio sam se da studiram šumarstvo. I nikada se za to nisam pokajao. Zavolio sam studij i struku i s uspjehom ga završio. Ima još jedna činjenica koju bih ovom prilikom također htio saopštiti. Krajem novembra te godine (1928.), dobio sam stipendiju Republike Čehoslovačke za studije u Pragu, gdje sam nastavio i završio studij.

- Kakve su perspektive našeg šumarstva, u svjetlu činjenice da je Bosna i Hercegovina četvrta u Evropi po šumovitosti, kako često vole naglašavati naši šumarski stručnjaci, jer 53% naše zemlje prekrivaju šumski resursi. Ali, kakve su to šume? Pogotovo danas!

Nivo šumarstva (ne samo kod nas!) uveliko ovisi o odnosu domaćeg čovjeka prema šumi. Ima jedno tvrđenje da je odnos naroda u evropskim zemljama, idući od sjevera prema jugu, sve nepovoljniji prema šumi (Finska, Švedska, Njemačka, Čehoslovačka itd.). To je ujedno i pokazatelj stepena civilizacije - njene razvijenosti. Kada je govor o tome, neosporno je da će u predstavama i glavama naših ljudi trebati još mnogo štošta promijeniti, da se otvori bolja perspektiva za razvoj šuma i šumarstva. Današnje stanje šuma je loše, osobito u periodu poslije nedavnog rata. Bio sam u prilici da u sastavu jedne delegacije razgovaram sa Maršalom Titom i da mu skrenem pažnju na to da nije tačno da smo mi zemlja bogata šumama, kako često piše štampa. Nije sve šuma što se zeleni. Površinski, mi imamo dosta šuma, ali su mnoge devastirane i degradirane. U prošlom stoljeću Bosna je u svijetu bila poznata po bogatstvu šumama, bila je na drugom mjestu, odmah iza Finske. Danas jedva ako je na petnaestom mjestu(!)

- U svakoj struci je bitan znanstveni kadar. Kakva je situacija, na tom planu kod nas, u ovom postratnom periodu?

Na planu kadrova - stručnih i naučnih - ovaj je rat zemlji nanio ogromne štete. Razvoj je najednom zastao i krivulja naglo oborila niza stranu. Mnogi dobri kadrovi, mladi i perspektivni, u ratu su poginuli ili su se pred nasiljem i prijetnjama užasa rata odselili iz zemlje. Trebaće nanovo nekoliko decenija, dok se štete otklone i ponovo dođemo na predratni nivo, brojno i po kvalitetu.

- Uvjeren sam profesore da je Vaše posebno ”čedo” u znanstvenom i odgojnom smislu podizanje Arboretuma ”Slatina” u Sarajevu, koji je osnovan 1951. godine. Kažite nam šta je Arboretum bio nekada, šta je danas i kakva njegova uloga treba biti u budućnosti?

Na moj prijedlog (i zahtjev) u oktobru 1951. godine Poljoprivredno- šumarski fakultet u Sarajevu je donio odluku da se iz cjeline kompleksa zemljišta dodijeljenog Fakultetu na Slatini (privatno nacionalizovano zemljište na periferiji Sarajeva) izdvoji jedan komad (oko 18,00 ha) i preda na upravu Šumarskom odsjeku za podizanje Arboretuma za potrebe nastave i naučnog rada. Prvi radovi su počeli 1954. godine (podizanje rasadnika, ograđivanje objekta itd.). Svi ostali važniji poslovi izvođeni su u proljeće 1957. godine (geodetski premjer, unutrašnja podjela, arhitektonsko rješenje, voda, putevi i staze itd.) /arhitektonsko rješenje - pejsažni arhitekt Smiljan Kljaić/. Te godine su i zasađene velike površine na pojedinim plohama objekta.

Šta je interesantno i šta je moje originalno na objektu? (nigdje nešto slično ni kod nas, ni u inostranstvu nisam vidio). Osim Sistematske zbirke (oko 1 ha površine), gro objekta je namijenjen za osnivanje i postepeno izgrađivanje nekoliko raznih šumskih zajednica. Njihova veličina (površinski) je različita, prema značaju i važnosti dotičnih zajednica u našim šumama. Pored spomenute dvije zbirke, posebna odgovarajuća ploha je namijenjena ”Kontinentima” - drveće i grmlje sa različitih (mogućih!) kontinenata - (Evropa, Amerika, Azija).

Treba reći da je u ljeto 1962. godine Arboretum katastrofalno oštećen jakim gradom. Srećom, Arboretum se ipak relativno dosta dobro i brzo oporavio od ovog udara.

Arboretum je zamišljen kao objekat za edukaciju kadrova (nastava sa studentima), ali isto tako i kao poligon koji će omogućiti naučna istraživanja. Naravno, Arboretum može i treba da posluži i ljubiteljima šume i prirode, da se bolje upoznaju sa biljnim svijetom. Prilike u zemlji su momentano vrlo teške i nepovoljne iz raznih razloga. Ne treba podcjenjivati okolnosti koje mogu uticati na to da Arboretum kao objekat nastave i nauke ovom prilikom i nestane (!). Naravno, treba uložiti sve snage da nam se takva ili slična nesreća ne desi.

Grad Sarajevo i Kanton su pozvani da omoguće da Arboretum s uspjehom, i još bolje nego ranije, nastavi svoju funkciju.

- Možete li kazati riječ, dvije o prašumi Perućici. Kao mladog čovjeka mene je fascinirala bespoštedna borba nekih naših šumarskih stručnjaka, među kojima ste bili i Vi, u onom poslijeratnom periodu, za očuvanjem jedine i posljednje prašume u Evropi. Kasnije sam detaljnije upoznao njen biljni svijet i shvatio više svu biološku prirodnu raznolikost cijelog kompleksa Nacionalnog parka ”Sutjeska”, čiji je sastavni dio ova prašuma.

Tek u periodu Republike Bosne i Hercegovine (poslije Drugog svjetskog rata) u bh. šumama su prvi put izdvojeni prašumski rezervati i stavljeni pod zakonsku zaštitu. Inicijativa za njihovo izdvajanje je potekla od kolege Pavla Fukareka (1947), tada na dužnosti načelnika odjeljenja u Ministarstvu šumarstva Bosne i Hercegovine. Kada mi je kolega Fukarek podnio pismeni prijedlog za izdvajanje prašumskih rezervata, pozdravio sam njegov prijedlog i inicijativu. Pokrenuli smo postupak za njihovo izdvajanje i zaštitu i sretno i uspješno ga do kraja doveli. Tada smo izdvojili Perućicu, Janj (blizu Donjeg Vakufa) i Lom (blizu Drvara), koji su mnogo manji, svega po 200 hektara svaki.

O Perućici je dosta pisano i danas se o njoj dosta zna. To je ploha nevelike površine (oko 1250 ha, zajedno sa prstenom zaštitnog okruženja). Po svojoj vrijednosti i značaju, Perućica sigurno spada među najvrednije prašumske komplekse koji su izdvojeni u bukovo- jelovo- smrčevim šumama Evrope. Vrijednost Perućice je još posebno u tome što je njen orografski položaj i oblik takav (olučast i proteže se od relativno male nadmorske visine - oko 500 m- nivo rječice Sutjeske, do gornje granice šume, sa svim ekspozicijama. To je bogat mozaik šumskih zajednica (hrastove, borove, bukovo­jelove, smrčeve, sve do klekovine bora i gornje granice šuma) kakav se više ne susreće u Evropi.

Perućica je u jednom momentu bila ugrožena u svom postojanju (1964-65. godine). Nama je za operativne potrebe, za pilane itd. šume ”uvijek bilo malo”. Za skidanje atributa ”prašumski rezervat” i zakonom određene njene zaštite, ovaj put je inicijativa, nažalost, bila došla s najviše strane, od same vlade Bosne i Hercegovine. Neki najodgovorniji drugovi u Vladi zalagali su se za to da se Perućica izuzme ispod zakonske zaštite i preda operativi (Gazdinstvo u Foči) na korištenje i normalno gazdovanje. Bio je već sačinjen i poslanicima Prosvjetno- kulturnog vijeća (njegova nadležnost) podijeljen amandman zakona kojim bi se sa Perućice skinuo njen dotadanji atribut ”prašumski rezervat”. Pošto sam tada bio i poslanik Prosvjetno- kulturnog vijeća Skupštine, samo da kažem da smo zajedničkim naporima uspjeli ”odbraniti” Perućicu od takvih nasrtaja i ovom kompleksu ponovo osigurali status prašumskog rezervata sa svom zakonskom pravnom zaštitom.

Ne znam kakvo je sada njeno pravno stanje u ovom ”trovlašću”, bolje reći ”bezvlašću”? Treba sve preduzeti da se Perućica, kao izuzetan objekt prirode do kraja čuva i sačuva za pokoljenja, za slavu i ugled Bosne i Hercegovine.

Još samo jedan detalj. Poznati Švicarac, profesor uzgajanja šuma na ETH u Zurichu, Hans Leibundgut, u dva navrata pedesetih godina je duže vremena (sa saradnicima) boravio u Perućici i studirao pojave u prašumi. U knjizi, koju je kasnije objavio ”o životu prašume”, mnogo stranica je posvećeno Perućici. To je otišlo u svijet, dosta se zna o životu prašume, ali se i dalje proučava njena dinamika razvoja i smjene.

- Bili ste pomoćnik ministra šumarstva NR BiH, organizator ondašnjeg poratnog šumarstva u BiH, borac za suvremeno uzgajanje i zaštitu šuma. Šta kažete na sadašnje stanje kod nas, na tom planu?

Ništa mnogo ni dobro ne mogu dodati drukčije nego sam govorio o Perućici.

Stanje je u svemu teže i neizvjesnije nego nekada i mala je vjerovatnost da će se uskoro toliko poboljšati da bi s tim mogli biti zadovoljni.

To važi u cjelini.

- Profesore, poznato je da Vi u posljednjih niz godina svoje stručno i društveno angažovanje velikom mjerom usmjeravate na pitanja životne sredine. Kakva je uloga ekologije u zaštiti i očuvanju šuma i prirode uopće?

Bilo je jedno vrijeme - prve decenije Dvadesetog vijeka, može se reći sve do kraja Drugog svjetskog rata - kada se kod nas ekologija u dnevnom životu nije mnogo ni pominjala, pa ni u stručnim krugovima. Kada je i kod nas u Jugoslaviji, posebno u Bosni i Hercegovini, krenuo nagli razvoj industrijalizacije zemlje, kada se danomice sve više vidjelo i osjećalo rapidno zagađivanje životne sredine: zrak, voda, zemljište, otpaci, buka itd., počeo je i običan građanin te pojave primjećivati i osjećati. Neki naši gradovi, posebno po zagađenosti zraka, došli su na glas i van zemlje (Zenica, Kakanj, Tuzla, pa i Sarajevo i drugi gradovi). Neke rijeke (Bosna, Spreča i dr.) su izgubile karakter živih voda tekućica, postale su odvodni kanali mnogih industrijskih preduzeća, urbanih sredina i sl. Sarajevo je bilo poznato po svojim smogovima - zagađivanje zraka automobilskim izduvnim gasovima, loženje malovrijednim i sumporom onečišćenim ugljevima itd. U tom periodu, negdje koncem šezdesetih godina, jedna grupa kolega - najviše šumari, biolozi, agronomi, mašinci, poneki ljekar, ekonomista - počela se redovno sedmično okupljati i diskutovati o pitanjima i problemima životne sredine. Sa Štokholmskom konferencijom (1972.), sa njenim ocjenama i zaključcima, upozorena je svjetska javnost na probleme rapidnog i opasnog zagadivanja životne sredine. Mi smo u Sarajevu, još prije Štokholmske deklaracije, bili oformili Savez za zaštitu i unapredenje životne sredine Bosne i Hercegovine i s uspjehom razvili efikasnu organizaciju po Republici.

Mislim da neću prenaglasiti da smo mi, okupljeni oko Saveza, figurativno rečeno, ”uspjeli zastavu života podići iz prašine”.

- Savez se u toku rata (1993.) transfor­misao u fondaciju ”FONDEKO”, fondaciju za podsticanje održivog razvoja i kvaliteta života. Šta mislite o ulozi ove organizacije?

Tačno, onaj naš Savez je svojom transfor­macijom promijenio ne samo ime, nego i metode rada. Fondeko radi nešto drukčije. Zadatak mu nije lak, posebno zbog teških posljedica tragičnog rata u BiH. Na žalost, nemam utisak da im posao na ovom planu uspijeva kao nama nekada, bez obzira što su u njenom rukovodstvu okupljeni poznati, vrlo vrijedni društveni radnici i sposobni stručnjaci.

- Cijenjeni profesore, ekologija je, manje ili više, stekla pravo građanstva na svjet­skom planu. Uspjesi se vide, ali to je još uvijek nedovoljno prema tome koliko današnji civilizacijski tokovi ugrožavaju životnu sredinu i život na zemlji uopće. Kako dalje?

Čovječanstvo ulazi u 21. vijek sa velikom pompom, ali i velikom strepnjom, punom odgovornosti za svoj dalji život i opstanak. Dvadeset prvi vijek treba da bude vijek afirmacije ekološke misli i probuđene svijesti, vijek modeliranja ljudskih aktivnosti i njihovo svođenje na put i mjeru kojom se neće dovoditi u pitanje kvalitet življenja, pa i sam život. Još aktivnije i dosljednije treba respektovati i izgradivati na svjetskom planu usvojeni princip ”održivog razvoja”. To se mora postići.

Na kraju ovog našeg razgovora, koji se odnosi na Vaš, veoma plodan i aktivan život, želim cijenjeni profesore da Vam se još jedanput zahvalim na razgovoru i da Vam u svoje osobno ime i u ime čitalaca ”Ekologije” i ”Mosta” ČESTITAM JUBILARNU 90­-GODIŠNJICU. Nije šala! I da Vam zaželimo još dug život i dobro zdravlje.