Ljepota je na izložbama Nuradina Dine Trtovca promatrati lica ljudi. Sva su lica
načas lijepa, vedra i ozarena, ali ujedno i blago začuđena, jer su navikla očima
gledati samo ono što je uobličeno i što ima svoju sjenu. Oni koji, osim što
gledaju, i vide, svjesni su da je njihovo lice ozareno Dininom čarolijom i da samo
odbijenom svjetlošću zrači. Veliki je izazov pronaći pravu riječ koja bi oslikala
Nuradinovo umijeće, kažem umijeće, jer umijeće je nešto što je iznad znanja,
iznad uma i ono se samo srcem može pojmiti i obujmiti. To stvaralaštvo je toliko
slobodno i otvoreno da se, evo, i sam smijem svojoj zbunjenoj misli što ga teži
definirati.
Što je to u bojama Nuradina Dine Trtovca toliko magično da se pred njima i dijete
i mudrac upinju progouoriti cijelim svojim bićem, a radosni su što tu magiju ne mogu
prevesti u riječi?
Sve što je stvoreno ima težnju da se izreče. Tvorac je stvarajući svijet u
svemu ostavio svoj pečat, svoj trag do Sebe. U svemu je vidljiv, a nitko Mu lice
naslutiti ne može. Posvuda su Njegovi simboli u savršenom skladu. A sve je to, zapravo,
samo goli materijal kojeg čovjek treba nadahnuti i produhoviti. Ta kreacija, to vječno
ponovno nastajanje, dovoljan je izazov Dini da je nastavi od tamo gdje je počela,
od samog Nadahnuća: što boja je plodnosti obasjane tople tame. Zato on sve što je
stvoreno, bojom rastvara, otapa u boji, pročišćuje i vraća izvoru.
U početku bijaše Riječ, ali prije Riječi bijaše apstrakcija.
Dino, zapravo slika samu ideju, boju ideje, a mi je u glavi sami dalje ostvarujemo i
uobličujemo. On bojom nudi asocijacije i budi našu maštu, koja će načas iz njegove
asptrakcije izroniti dugu, načas izroniti orgulje, oživjeti harfu, ugugutati vulkan,
uskrisiti feniksa, dječju razigranost, probuditi mistične sufijske boje:
”Svjetlost
tijela što je Adem našeg bića: prelaz sive boje u crnu. Nuh našeg bića
je plave boje. Boja je srca Ibrahim. Crvena boja je savjest: Musa. Bijela
boja je boja duha: Davud. Žuta boja je tajna: Isa. Sjajno-crna boja je
božanskog središta. Muhammed je blistavo zelena boja, jer je zelena boja
prikladnija tajnosti misterije.”
Dinine su boje varijacije srca u neprekidnom pulsiranju, beskrajne improvizacije
tonova koje se ne mogu ograničiti notom: preslikan Mozzartov san o glazbi s bojom
duše leptirove.
Vani mogu biti mračna vremena, kao onda u BiH kada se Dinina duga rađala
iz tame, vani može biti tmuran dan, ali u stanu gdje su Dinine slike isijava
toplina, toplina koja ujedno i lica ukućana grije i duše im prozračuje; budi
meditaciju, budi pobožnost, budi ljepotu.
Božanska misao izrečena jezikom Poslanika kaže: ”Moj sluga mi se približuje samo
onda kada nastoji činiti više od onoga što sam mu Ja naložio. On mi se neprestance
približuje po dobrovoljnim činima, sve dok ga Ja ne zavolim; a kada ga zavolim, Ja sam
tada njegov sluh kojim on sluša, vid kojim on gleda, ruka kojom on hvata i noga kojom on
korača...”
Dino je još zarana prepoznao dar koji mu je dan i primio ga je s velikom zahvalnošću i
odgovornošću. A dar mu je dan da ga Tvorčevom rukom dariva. Nije slučajno Dino rođen
u Šaronjama: u srcu Božjeg šarenila. Niti je slučajno da se od slova Nuradin Dino
Trtovac mogu složiti riječi:
NUR, DIN I TON, DA, TVORAC.
Zagreb 6.2.2000. g.
|
