Srđa Pavlović
SAVREMENA KANADSKA POEZIJA
E. D. Blodgett |
USNUO
U mojem uhu usnuo svijet počiva, disanje njegovo
čujem, i tamo leži tragedija i planete i krici ptica
što su nekada parali dan, sve što postoji poziva na
mjestu sopstvenog pada, ruševine u obliku usnule djece,
tamo, i ti i ja, i mi smo svijet, pažljivo izabrali
stazu između njih, opsjednuti udisanjem njihovog daha
puštamo da odu u noć što ih pokriva u
potpunoj predaji. Kada si me pozvao, sve tvoje
izgovorene riječi bile su rana njihovih uzdaha - i nijesam
mogao da shvatim, samo zvukovi preko
uzdisaja. Rekao sam da ne možemo biti izgubljeni, ovo je bio svijet,
i mi smo bili u njemu, čitavom, nije bilo drugog mjesta za odlazak,
i kad se probudi; biće samrtno budan svjestav prisustva djeteta,
i ništa neće označiti promjenu, neoprostive tužbalice
stabala što se bude tek da spoznaju samoću na ivicama
nebesa, nema vjetra, tišina raste u prostoru
koji su naseljavali, njihov muk u mojem uhu, tišina i
sjećanje na dah u noći, jedino tvoj glas
što pluta dozivajući kroz tamu. Možda je naš jedini život
kada se predamo snu, padnemo
kao djeca, naša mati vazduh, sve što nas čini promajom
i odustajanje od svega, što nam je darivano, ostatak
gubitak sopstvenog bića, budimo se u uspravna stabla, što rastu
da bi nestala, buđenje djece koja plaču među lišćem.
S engleskog preveo: Srđa Pavlović |
|
