Slovo urednikovo - Alija Kebo
LJUBAV BOJE ALUMINIJA |
Čini se da
nikad niko nije napisao bolju, i ljepšu, ljubavnu priču od one koju su doživjeli ovaj
grad i autor ovog slova. Samo, ta ljubav sada hlapi, obostrano.
|
...Ali, nigdje
traga i glasa
Od grada koji je nestao
U svojoj gluhosti i nijemosti
Svak se sobom zabavio |
Grad koji je nestao,
Na novoj je adresi
Za staru, i ne pitaj
Proglasiće te ludim... |
|
Ovi se stihovi stalno vrzmaju po glavi, ali ima i drugih stihova koji kazuju da još
uvijek nije sve izgubljeno, da ima nade za ovu napaćenu i nekad srećnu ljubav.
U mnoštvu
pisama koja iz zemlje i inostranstva stižu Redakciji ”Mosta”, tu zehru nade nalazimo i u
pošiljci iz Podgorice - od dr. Vesne Oborina, Mostarke koja je do 1992.
godine živjela i radila u rodnom gradu dajući mu dio sebe.
|
U svojoj knjizi Requiem, u pjesmi Mome gradu Vesna pjeva: |
Imao si
zelene oči - iskopaše Ti ih; Imao si bijele ruke - polomiše Ti ih; Imao si veliko srce
- iščupaše Ti ga; Imao si divnu dušu - sačuvasmo Ti je...
Ima u toj zbirci još dosta toplih i nadahnutih zavičajnih stihova kojima primarijus
dr. Vesna Oborina, spec. opšte medicine želi da kaže da je jedinstveni Mostar
naša sudbina. Kao što bi i raspad Bosne i Hercegovine bila sudbina svih nas.
Jer, tamo gdje nema Bosne i Hercegovine događaju se Drvar, Potočani, Stolac,
Čapljina, Janja, Doboj...
Ovo nije nikakvo davanje lekcije iz samoodržanja svijesti o Mostaru i o Bosni i
Hercegovini, već puho podsjećanje na vrzino kolo od sudbine i sreće u koje smo svi
upleteni, a koje nam je drugi već poodavno nacrtao.
Ljubav i nada, strepnja i beznađe, sve je to kod nas udvojeno i smućkano... Kad sve
proguta vatra - piše Vesna Oborina - kad sve ovije gusti dim - mi nismo beskućnici; dom
je tamo gdje ima ljubavi.
A, za divno čudo, ima još ljubavi:
- Ako je izgorjela kuća, neće zemlja izgorjeti, ja ću ovdje ostati, makar na goloj
ledini - kaže povratnica u Janju.
Na jedno današnje (i pomalo davnašnje) pitanje i sada važi davnašnji odgouor: Svaki
uspjeh u životu, nada i sreća, prvo počinju iznutra, od nas samih. Da bi svijet bio
bolji, svi treba da zračimo dobrotu. Lijepo je kad ljudi jedni druge razumiju, kada se
druže i susreću. Razgovori i prijateljstva liječe sve rane, oni su dobra zaštita za
naše lomljive i osjećajne duše. Takvi susreti i viđenja, kojih smo se ovog ljeta
nagledali na mostarskim ulicama sadrže jaku volju za zbližavanjem i neuništivi duh
težnje za dobrosusjedstvom i tolerancijom, ma koliko bili ranjavani i izmučeni minulim
ratom i životom.
|
 |
Tako u ovaj, po mostarski narod težak zeman, svaka lijepa vijest ozari i ohrabri
čovjeka. Takvu nam je vijest saopštila i Z. B. kojoj je nedavno, dok je prikupljala
papire za povratak u svoj stan na desnoj obali pozlilo na sred Rondoa. Ova 63
godišnja žena je došla svijesti tek u jednom kafiću gdje su je uvela dvojica
nepoznatih mladića, da je limunadom i kahvom vrate u život. Potom je ove dobre i
plemenite ljude žena zamolila da joj pozovu hitnu pomoć, ili taxi.
”Ne,
teta, mi ćemo te kolima odvesti gdje želiš!”... Tako je i bilo. Nakon
ukazane prve pomoći i izvršenih pretraga, dvojica momaka su Z. B. odvezli u njeno
privremeno boravište, kraj Fabrike duhana.
Dok ovo pišemo, ne znamo da li je starica saznala njihova imena, ali kada bi se savremena
politika ovdje kreirala po umu i naumu ovih, i ovakvih mladića, onda ne bi ni bilo
odgađanja već ugovorenih koncerata i utakmica, niti incidenata koji nam pritišću grudi
do bezdaha i glavu do bezumlja.
Politiku opstruiraju neki drugi, izanđali klinci...
Tako su se i Mostarci, koliko nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kao i
šetnje gospode Tuđmana, Izetbegovića, Kinkela, Košnika, Silajdžića
pješačkim visećim mostom u Starom gradu (23. jula 1994.g.), toliko i poslije
nedavnog dolaska visoke delegacije R. Hrvatske, s premijerom Ivicom Račanom
na čelu, ponadali da će niz Neretvu puhnuti povoljniji vjetrovi.
Po starom lijepom običaju, grad je priredio toplu dobrodošlicu uvaženom Ivici
Račanu koji je u prisnim kontaktima sa svojim domaćinima, uz ostalo, obznanio odluku
da će i Hrvatska (blago nama!) učestvovati u obnovi Starog mosta. Sve
bi bilo na visokom niuou da ova posjeta nije završena svečanim ručkom, i to u
Aluminijskom kombinatu čiji radnici i inženjeri (koji su stvarali ovaj industrijski
kolos) uzalud nastoje da se vrate na posao.
Tamo im ne da svemoćni direktor Mišo Brajković koji je svojevremeno izjavio da Bosna i
Hercegovina i Federacija (što će reći Bošnjaci i Srbi!) nema šta da traže u
kombinatu u Baćevićima u kojem je izvršena etnička privatizacija.
I tako, dok ljetni, politički i drugi vjetrovi lahore s planina i morskih obala, a zbog
učestalih ovakvih izjava i događanja, polahko se hladi i splašnjava ona strasna i
gotovo mitska ljubav između ovog grada i ovog zapisivača.
U takvom ambijentu, radnici- bijednici Aluminija (kao i Sokola) koji, još
od novembra 1998. godine pišu peticije i obijaju pragove svih nadležnih domaćih i
međunarodnih ustanova i asocijacija, ovih dana će se svojim zahtjevom obratiti i Sudu
za ljudska prava u Sarajevu, kao najvišoj instanci, da pokušaju na toj adresi da
vrate svoj oteti hljeb.
A crnohumorna i katastrofična predviđanja o njihovoj sudbini, kao da kulminaciju imaju u
izjavi jednog veterana ”aluminijaša” koji veli da se ne bi puno
iznenadio kada bi ”ovi naši političari”, ovakvi kakvi jesu, popustljivci
i naivci merhametli srca - prilikom otvaranja Starog mosta - pozvali Mišu Brajkovića da
održi prigodnu besjedu, a Slobodana Praljka koji je počinio najveći urbicid i
kulturocid na prostorima ex Jugoslavije (a koji danas slobodno špancira po Mostaru i
Sarajevu) - da presiječe vrpcu!
Neuzubillah! |
|
|
