o
Mostujte sa nama
Arhiva
Frida Kahlo - Autoprtret s majmunom

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 128-129 (39-40 - nova serija)

Godina XXVI juli-avgust/srpanj-kolovoz 2000.
Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Pisma iz rata - "Enisino ćoše"
U ime prijatelja i saboraca, u ime nezaborava,
noćas vam pišem o

MIRZI HUMI

11.07.1994.

Duga je godina dragi prijatelji. Punih 365 dana i isto toliko noći. Sate i minute brojala nisam. Neko je možda i to učinio. Neko čija tuga mjerila nema. A mnogo je u ovom ratnom vremenu takvih. Mnogo. Razumijet ih treba. Teško je izgubiti voljene; još teže tugu zatomiti, izliječiti.

Stalno želim da svojim pisanjem svima olakšam. Da im kažem koliko sam, koliko smo, svi uz njih, sa njima. Ali to je nemoguće. Zato ponekad napišem o nekom od mnogih o kojima bi pisati i pričati trebalo. Da se pomenu. Da se ne zaborave. Nočas ću o izuzetnom momku da vam pričam. O momku što znala ga nisam, a njegov lik mi i priča o njemu u dnu duše stoji. Toliko sam o njemu slušala, toliko mu se divila da mi bol pričinjava spoznaja da ga, za života, upoznala nisam.
Mirza Humo - Heroj grada Mostara
MIRZA HUMO
Heroj grada Mostara

Mirza Humo. Mladić, Mostarac, što je i prije pogibije legenda među prijateljima i saborcima bio. I među nama što ga poznavali nismo, ali smo o njemu prelijepa pričanja slušali. Često sam se pitala: je li moguće da ima takvih momaka kakav je Mirza bio. K
o majka sam ponosna bila što moji sinovi takve momke poznaju, sa njima se druže. Vjerovala sam da će i oni, uz takve momke, uvijek dobri biti.

A Mirza je zaista bio poseban. Nemirna duha, izuzetne upornosti. Pun života, pun energije. Sve ga je interesovalo. Učio, upijao, eksperimentisao, uvijek nešto novo smišljao. Volio prirodu, vožnju biciklom, planinske vrleti, padobranske skokove. Volio sve što mladi ljudi vole, u čemu mogu svoju snagu i sposobnost da oprobaju.

A ljudi voljeli njega. Divili mu se, uživali u njegovom društvu. Vjerovali mu, ponosni na prijateljstvo s njim bili. Došao rat. Došlo vrijeme ispita. Ispita hrabrosti, patriotizma i ljubavi. Za grad, za narod, za domovinu. Mirza među prvim svoj ispit položio. Među prvim u odbranu pošao. Na najteže zadatke išao. Neumorno, bez sna, bez straha, ubijeđen da niko i ništa ga omesti neće, ne može.

Dok su se umorni saborci odmarali, on je smišljao kako u novu akciju, sa novim poletom poći.

On je kažu i vezista i artiljerac i inžinjerac i inovator, on je svestran borac bio. ČOVJEK VOD. Neumoran, neuništiv. Do kobnog 11. jula 1993. godine.

Od bombe što je četnici
pijani ustaša nazvaše nastrada momak što nastradati nije smio.

Danima se ljekari za Mirzin život borili. Saborci dežurali, nadali se. Pomoć za ranjenog prijatelja u bolnici na zapadnoj strani grada tražili. Ali pomoći nije bilo - nisu dozvolili da mu se pomoć pruži. Da se život izuzetnom momku spasiti pokuša.

Danas u danima mira, teško je u to povjerovati. Ali, eto, tako je bilo.

Neko će nekad, možda, zbog toga nemirne snove imati. Možda ih već ima. A naš Mirza mirno počiva uz svoje drugove na Šehitlucima.

Sjećanje na njega živo. Uvijek prisutno među saborcima i prijateljima i među nama što ga poznavali nismo, ali smo priče o njemu slušali.

Divili mu se.

Ljudi što su, za života, legenda bili, u legendi ostaju, u istoriji se pišu. Za njih zaborava nema. Orden
Zlatnog ljiljana su majka Zijada i otac Džemo, s ponosom, umjeto Mirze, primili.

S ponosom svoju tugu nose. S ponosom će i svojim unucima priče o izuzetnom momku pričati. Učiti ih da se njihov adže za svoj Mostar borio. Da je život za njegovu neuništivu ljepotu, za njegotu cjelovitost dao.

Neka je rahmet plemenitoj duši izuzetnog momka Mirze Hume i svih šehida što svoje živote u temelj našoj budućnosti ugradiše.

Hvala im!

Laku ti noć moj grade i moj narode. Mirno spavaj jer su tvoj opstanak tvoji sinovi obezbjedili.

Vaša Enisa


SJEĆANJE NA MIRZU HUMU

Težak smo rat preživjeli. Teške borbe. No, čovjek u miru lako preživljeno zaboravlja. Jedino se smrt prijatelja zaboraviti ne može. A posebno prijatelja kakv je Mirza Humo bio.

Za njega je rat bio k
o igra. Nemirnog duha, pun ljubavi za svoj grad i ljude oko sebe, ratovao je sa ubjeđenjem da sve može i sve mora, da vremena za odmor nema.

Do pobjede ili smrti!

Smrt je bila brža. A pobjeda došla poslije. Bez Mirze, zbog Mirze! Hvala mu za život što ga za naše živote dade.

Hvala mu za divno prijateljstvo što se pamti i nikad zaboraviti neće.

S poštovanjem, saborci Mirze Hume.


21.04.1994.

Dobro ti veče moj grade, moj narode

Dobro veče Židovu Zoranu, Mostarcu


Ja obično pišem priče o našem gradu, o našem stradanju i našim sudbinama. Trudila sam se da ta pisanja budu iskrena, istinita, da imaju dušu.

Kažu mi, pišu mi, da moja pisma rado slušaju. Zahvaljuju mi i mole me da i dalje, da redovno pišem.

Hvala svima koji mi takve poruke upućuju, jer prijatno je riječi pohvale i zahvalnosti čuti. No, ja pišem bez velikog napora, za svoju i vašu dušu pa mi se čini da to i nije baš teško.

Zahvaliti treba ljudima što, za sve nas, se životima bore. Ta zahvalnost nikad prestati ne bi trebala. O njoj pričati neću, neka zauvijek u našim srcima bude.

A ponekad, nekom zahvalnost zaboravimo. A mnogo mu dugujemo. Zato ja noćas u ime takve zahvalnosti pišem. O Zoranu Mandelbaumu.

Židov, Mostarac, koji je ovom gradu i narodu mnogo dobra učinio. Mnogima od nas je prvi glasnik, nakon totalne blokade, bio.

Mogao je Zoran, bez problema, da Mostar napusti, da negdje u sigurnosti završetak rata čeka.

Mogao je i u gradu mirno da živi, da nezainteresovano zbivanja posmatra, da u njima ne učestvuje. Jer, Židove u ovom ratu niko ne dira, valjda zbog patnji i stradanja koja su u Drugom svjetskom ratu preživjeli pa se sad dobro organizovali i jedni o drugima brinu, jedni druge štite i zaštitu od svih imaju.

Ali, eto, Zoran u gradu ostao da mu, na svoj način pomaže. Svoju sigurnost i svoj život opasnostima izlagao. Pod granatama je među nas dolazio. Prve vijesti o našim dragim donio. Prve vijesti o nama u blokadi prenio. I pomagao, kad je i koliko je mogao.

Njemu nije važno bilo ko za pomoć moli. U svakom od nas je čovjeka u nevolji vidio. Mnogo sreće je Zoran u našu tužnu svakodnevnicu unio. Mnoga srca obradovao. Uvijek u brzini, ali dobroćudno pokušava da sasluša da poruku primi da je prenese.

Svi ga za rukav vuku, svi bi da ga nešto pitaju. A on strpljivo, s osmjehom, sluša, pokušava da sve zapamti, da poruke prikupi, da pisma i pakete uruči. I to sve u vrijeme kad ni
tica u naš dio grada ući nije mogla.

A onda čitave konvoje paketa sa desne na lijevu stranu grada organizovao. Da gladnom narodu pomogne, da ga obraduje, da mu pokaže da tamo ipak neko misli na njega, brine o njemu.

Mnogima je Zoran pomogao. Meni među njima. Poruku mi je za brata u logor prenio jer one što sam Crvenim krstom slala i čekala nisu stizale.

Ne znam koliko smo mu i kako zahvaljivali, ali znam da mu mnogo dugujemo.

Zato ja ovako preko radio talasa, Zoranu našu zahvalnost prenosim. Zoranu i Židovskoj zajednici u našem gradu, što svoju pripadnost Mostaru i mostarskom narodu pokazaše. Što u Mostaru i za Mostar žive. Sto o mostarskom zajedništvu svjedoče.

Mir je. Zoran je i dalje redovno među nama. Sad sa manje žurbe, ali i dalje pažljivo sluša što mu se želi reći, što se od njega traži. I izvršava, čini sve što može. Da pomogne jer on je na to naučio.

Hvala mu još jednom i neka ga sreća prati u životu, zaslužio je to.

Laku ti noć moj grade, moj narode. Šalom Zoranu i njegovom židovskom narodu. Mahsuz selam Zoranu od mog naroda.

Vaša Enisa

P.S. Molim vas da poslije ovog teksta emitujete pjesmu
”Šalom Sara!

Prethodna · Sadržaj · Slijedeća

Niaz Omerovic - Hommage majci Bosnjakinji

Home · Info · Arhiva ·
Novi broj · Traži · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Časopis Most je upisan u evidenciju javnih glasila R BiH pod brojem 536 od 30.11.1995.
i oslobođen je plaćanja poreza na promet.
ISSN 0350-6517

Na vrh

Copyright © 1995-2001 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Sadržaj obnovljen: 14-05-2004

Design by © 1998-2001
HarisTucakovic, Sweden
oo