Vladimir Isaić, Split
OD MUSALE DO TEPE
Mostar - ulica moga djetinjstva |
Bio
sam nedavno u Mostaru. S mojim rođakom
Zoranom prošetao sam gradom. Već se
spuštao mrak kada smo stigli na Musalu
i uputili se prema starom dijelu grada. Zoran
je rođen poslije Drugog svjetskog rata. U
laganoj šetnji pričao sam mu i prebirao po
sjećanju iz djetinjstva, o davnom Mostaru,
o ulicama, dućanima, ljudima. Danas tu su
vidljivi tragovi nedavnog rata. Na trgu Musala
ruševine hotela Neretva; preko puta
demolirana muzička škola, nekada
davno djevojačka, potom osnovna, a poslije
onog rata Srednja tehnička škola, gradska
banja se renovira. U golim zidovima,
posebno u večernjim satimo sablasno zjape
rupe osakaćenih zgrada.
U Banji je bila brijačnica Rifata
Zvonića. Domara Zajku Pavlovića
zapamtile su generacije Mostaraca, Zajkin
sin Rifat, liječnik ginekolog,
nastradao je u ovom ratu. Čuo sam da su ga našli
mrtvog u kontejneru. Na Musali je bila apoteka
Mrkušića, trgovina ”Moka”
gdje je sestra moje bake Serafina Kon,
zvali su je gospođa Konovica, uvijek
kupovala kavu kada bi sa gospođom Radak,
udovicom profesora mostorske gimnazije
Jovana Radaka, dolazila mojoj baki u
posjetu. Tu je bila i jedna slastičarna.
|
|
|
Ulazimo u neveliku ulicu koja se nekada zvala Muftića
ulica. Tada, ulica je bila prašnjava,
nekaldrmisana. Tu sam davno, poslije smrti oca,
stanovao sa majkom, bakom i djedom, ujacima. Na početku
s desne strane bila je nekoda mesnica Salke Repeše.
Do mesnice bila je mala kavana moga djeda Žige
Mandelbauma. Posjetioci su bili stalni gosti koji
su se tu okupljali, dokono ispijali kavu ili igrali
karata ”u
sitnu paru”.
Igrala se i arapska igra tavla sa kockicama i
drvenim žetonima. Za vrijeme rata kavana je dobila ustaškog
povjerenika, a na vanjskom staklu je morao biti na
žutoj podlozi izvješen napis ”židovska
turtka”.
U kavani je bilo okupljalište Jevreja
izbjeglica iz Sarajeva. Među njima je uvijek
za stolom za kartanje bio Armando Pijade.
Pijade je bio u logoru na Rabu, a na kraju rata
se nekako našao u Rimu. Kasnije je imenu dodao
”conte”,
te kao Armando de Pijade, bogato se oženio i
prema nekim informacijama poslije rata živio je u Parizu.
S druge strane, no početku ulice obućar Smajić
imao je svoju radnju, a do njega je bila trgovina
ručnih radova gospođe Slavke Murvar. Njenu kćerku
Erminiju često sam susretao. U produžetku je
bila tadašnja glavna pošta sa prostranim
dvorištem i skladištem za poštanske pošiljke. Tu
bi se ponekad igrali s djecom gospodina Ivaniševića
upravnika pošte.
Na strani pored djedove kavane, bila je trafika
koju je držala Rozina Misita, a malo uvučena
od ulice nalazila se stolarska radionica majstora
Selima Kolukčije. Po redu su dolazile mala
piljarnica i također mala Kahrimanova slastičarna,
u koju se silazilo preko dva stepenika. Mali sokak se
odvajao u desno. Tu je stanovao mesar Fink koji
je izvršio samoubojstvo vješanjem, njegova žena i
dva sina od kojih se sjećam samo sina Ludviga -
Luje. Zatim, tu je stanovala obitelj Hodžić
sa sinom Vahidom, danas istaknutim arhitektom s
kojim sam se družio, a na dnu sokaka iznad pećina
pored Neretve bila je kuća trgovca Miće
Vuleševića. Tu su još stanovali Šefkija
Mahić danas apotekar i pokojni Bero Zadro
inžinjer, moji drugovi iz djetinjstva. Na samom početku
sokaka, bila je kuća doktora Hasana Mahića
gdje je stanovao sa suprugom Zehrom, dobroćudnom
ženom srednjih godina i djecom. Njegov sin Muhamed
(oduvijek smo ga zvali samo Hamo) je poznati
ljekar i vrsni dijagnostičar. Vidio sam ga u Splitu
početkom devedesetih gdje je došao kao izbjeglica. U
manjoj plastičnoj kesi nosio je humanitarnu pomoć.
Bile su tu dvije kutije sardina, flaša ulja, toaletni
sapun i još kilogram do dva riže ili makarona. Hamo
je sada u Norveškoj. Kćer Šada, divna
osoba, profesorica francuskog jezika, umrla je u
srednjim godinama. Odmah do njih bila je kuća Hume
gdje su stanovali majčini roditelji i braća, a
poslije smrti moga oca majka i ja. Iz te je kuće u
raciji na ljeto 1941. odveden od ustaša moj
ujak Henrih - Henči. Imao je svega 24 godine.
Drugi ujak Oskar, radnik na željeznici
pokupljen je istog dana na ulici. Moja baka, boležljiva
žena teško je proživljavala tragičnu sudbinu
sinova. U Huminoj kući stanovali smo do jeseni
1941., a potom smo se preselili u Dudinu uličicu
u blizini knjižare Paher i Kisić. Uz Huminu
kuću dolazila je kuća Duvnjakovice, te na
samom zavijutku prema ulici kralja Tomislava
bio je s desne strane mali Duvnjakov sokak.
Na lijevoj strani ulice preko puta kuća Mahića
i Hume stanovala je obitelj Antonia Tiberija
doseljena u Mostar prije Prvog svjetskog rata.
Bili su Talijani. Otac Antonio bio je
mehaničar i sa kompanjonom je u prvom vremenu držao radnju
za iznajmljivanje i popravak bicikla, a kasnije držao
je kino ”Central”.
U obitelji su bila tri sina, Vittorio zubar
koji je imao ordinaciju i stan u avliji kuće, Klaudijo
i Romeo i dvije kćeri. Obitelj se potpuno
stopila s Mostarcima, sinovi su poženili Mostarke,
a jedna kćer se također udala za Mostarca Mikačića.
Kćer Jola je bila udata u Dubrovniku.
Na istoj strani, samo nekoliko koraka dalje bila je mala
zanatska radnja za pletenje korpi. Odmah do nje
bila je brijačka radnja sa frizerskirn solonom
Ibrahima Torle. Sjećam se kada mu se rodio sin Faruk.
U toj je kući stanovala obitelj Ćetka Govedarice.
S njegovim sinom, zvali smo ga Cakan, često
sam se igrao.
Izlazeći na ulicu Kralja Tomislava s lijeve
strane bila je u istoj kući trgovina mješovite
robe koju su držala dva brata Josip i Ivan
Merdžo. Odmah preko ulice bila je krojačka
radnja ”Janko
Kozak i sin”.
U krojačnici su izrađivane vojne uniforme, a mi smo,
djeca, često se okupljali ispred njegovog izloga
gledajući vojne ambleme, epolete, zvjezdice i druge
oznake. Lijevo od njegove krojačnice, u sokačiću
bila je limarska radnja Jozefa Fromera, prva radnja
u Mostaru gdje su prodavani radio aparati.
|
|
S desne strane bila je drogerija Dragice Ježić
uvijek ljubazne i susretljive gospođe. Uz drogeriju
bila je Kajtazova manufakturna radnja, a dalje
ulicom prema Karadžoz- begovoj džamiji i haremu
gdje je sahranjen pjesnik Osman Đikić, redale
su se stambene kuće, prizemnice i jednokatnice. U tim
kućama su, sjećam se, bile radnja ženskih šešira
modistice Side Levi, brijačnica Ibrahima Hume, tu
je stanovao i obućar Albert Kabiljo.
Na lijevoj je strani kuća Fejića, te radnja tapetara
Altarca. Imao je dva sina. Kod njega su učili
zanate i radili dva sina novog mostarskog rabina
Perere. Malo naprijed bila je radnja tokara u
drvu (drekslera) Koena. Imao je kćer Anicu
koja je davno otišla iz Mostara. U produžetku
bilo je kino ”Central”.
U doba nijemog filma u kinu je za projekcija svirao na
klaviru pijanista koga su zvali Tancolini.
Kasnije pijanista je bio Mostarac Čečkez. U
predvorju kina nalazio se jedan dvokrilni avion
oblijepljen reklamnim plakatima. Malo dalje u istom
bloku zgrada bila je Štaudova slastičarna. Adolf
Štaud je bio Čeh a radnja mu je bila
poznata po vrlo dobrim kolačima. Dalje se nadovezivao
Policijski sokak sa danas razrušenom zgradom
policije, a preko puta pored košćele manja džamija,
spomenik kulture sa arapskim napisom na pročelju.
Ulica se dalje nastavljala do džamije i turbeta
Osmana Đikića, i dalje prema, Tepi, Kujundžiluku
i Starom mostu.
Split, novembar 1999. |
|