Slovo urednikovo - Alija Kebo
SAFET I NEVEN |
Trinaestog juna ove godine dogodio se
historijski susret lidera, nekada do krvi zavađenih
dvaju Koreja u Pjongjangu gdje su jedan drugom
rekli - ”mi smo jedan narod!”
Daj Bože, da se i kod nas nešto slično čuje,
pa da pod vođstvom Safeta Oručevića i
Nevena Tomića podijeljeni Mostar ode u prošlost.
Ali, srce je puno ožiljaka. Sve se zebnje
slile u nj, pa mjesta više nema. U pamćenju
poređano desetak mučnih i gorkih godina.
Zgurile se. Potamnile. Osijedile od čekanja...
Drugo je pitanje: da li Safet i Neven
mogu promijeniti stanje u Mostaru. Ne mogu -
stanje mogu mijenjati svi, svi zajedno.
Njih dvojica krče trnovit korov kroz koji, i
ne svojom krivicom prolazi ovaj grad, u čemu
bi trebalo da im pomognu svi, i borci i
dijasporci, i fratri i hodže i popovi, i
asfaltići i livadići...
Zato, gospodo Oručeviću i Tomiću,
autor ovog Slova, obraćajući se Vama, obraća
se svim Vašim saradnicima, kako onim iz
stranaka što su na vlasti, tako i onim što
nisu na vlasti i onim, što će, možda, doći
na vlast - da učinite što god možete da Mostar
za međunarodnu zajednicu ne postane najveća
muka i bruka, grad koji se leluja i topi, na
julskom suncu.
Možda smo, do sada, bili isuviše privikli da
svijet brine našu brigu, da rješava naše
sporove, da misli našu misao. Ili smo, kao
prije računali da ćemo, kobajagi, mi sami
riješiti sve probleme u ovom gradu gdje su četiri
strane svijeta gubile svakodnevnu naviku
razdvajanja i gdje se četiri strane svijeta
sljubljuju u jedan vidik ljudskosti i nadanja.
Eh, pusto!
U nemoći da racionalno objasni postupke nekih
ekstremista koji Mostar vraćaju u
srednji vijek, i to što se s nama dešava,
običnom građaninu, Mostarcu se čini
da smo, jednostavno, poludjeli.
Razjedinjavanje među dva, tri naroda je, kaže
građanin, totalno, dugo traje, pa se pita: je
li to jedinstvo ikada i postojalo, ili je bilo
vještačko, pa sada olabavilo. Čovjeku se,
naprosto, ledi krv u žilama od tvrdoglavosti
tih ekstremista koji izazivaju stare razmirice
i nude nam perspektivu gladnih i neizvjesnih
godina.
|
|
 |
Ali,
kao umni i demokratski opredijeljeni ljudi, Safet i
Neven znaju da je budućnost mostarskog naroda zavisna
od savladavanja zla u njemu samom. Mostara bez
Mostaraca nema. Svaka čast pridošlim Nevesinjcima,
Gačanima, Čapljincima, Širokobriježanima, Gruđanima,
Konjičanima, ali Mostar bez Mostaraca (i Bošnjaka i
Srba i Hrvata) podsjeća na ljušturu izumrlog puža
koju možete, kad god hoćete, izmrviti među prstima.
Što
je najvažnije, u Safetovom i Nevenovom
okruženju, pored onih zakletih dušmana jedinstvenog
Mostara i onih što ne vole Bosnu i Hercegovinu
(a ona je, i ovakva kakva je, sa svim nedostacima, naša)
ima ljudi dobre volje, kompetentnih i odgovornih - da
svi potezi što se zadnjih sedmica čine ne budu forme
radi, već istinski i potpuni sadržaj jednog trajnog
izrastanja Mostara u normalni grad.
Čini
se da nikad, od početka rata, sastanci i dogovori u
Gradskoj upravi nisu bili bliži, prisniji i
ljudskiji.
Mnogi su, doduše, zamjerili Oručeviću što
je na utakmici ”Zrinjski”
- ”Đerzelez”
navijao za ”Zrinjski”.
Po toj logici onda bi, vele, kada ”Velež”
bude igrao s ”Posušjem”
i Tomić trebalo da navija za ”rođene”.
”Znaš
kada će se to desiti?”,
pita
jedan navijač drugog. ”Kada?”,
ovaj se interesuje. ”Nikada...
možda ni tada”,
odgovara prvi...
Izgleda, Mostarci strahuju od novog ”šurovanja”
između HDZ i SDA - da se opet, gluho
bilo, ne počnu zauzlavati zastave na Balinovcu;
da opet lokalni radio, po 10 puta (!) na dan vrti onu
poznatu krilaticu s početka rata: ”Braćo
Hrvati i Muslimani / zajedno smo mnogo jači / jer mi
nismo osvajačiiiiii”,
te da se ponovi onaj stari scenarij sa sabirnim
logorom na Stadionu (kao u Čileu!), pa onda: progoni,
izgoni, silovanja, ubijanja, pljačke, Heliodrom,
Dretelj, Ljubuški, Dobrkovići...
Ali, nadati se da ovo ljeto i ljeta što dolaze budu
ljeta bez pogodbe i uzmaka pred silama zla u gradu na Neretvi.
Nastale incidente valja u hodu rješavati.
Ako ogromnoj većini Mostaraca smeta džinovski križ
na Humu, postavljen na bunkeru odakle su HVO i HV
ubijali Bošnjake i razvaljivali grad, drugima,
pak, smeta prejako oglašavanje mujezina s
mostarskih munara koje započne u rani sabah i
ponavlja se do jacije (što kao ”drečavu
religioznost”
kritikuje i dr. Smail Balić u svojoj
najnovijoj knjizi ”Zaboravljeni
islam”;
str. 307.)
A kada ne bi bilo ovakvih izazova, mažda bi se
postepeno ukidale linije razdvajanja, i, one fizičke
i duhovne, odstranjivale vještačke barijere i
stvarao jedan mozaik, jedan krajičak Evrope i
svijeta u Mostaru gdje bi svaki narod bio ”svoj”,
blizak i drag, svaka kultura imala svoj fluorescentni
kamen svjetlosti.
I tolerancija koja je decenijama i vijekovima miješala
vode Neretve i Radobolje, postala bi i
sada najjača svjetlost u vremenu u kojem živimo i
koja opet spaja narode i zbližava komšije, stare
znance i prijatelje po čovjekoljublju.
To bi ujedno bio najljepši ukras ovog grada koji je
odvajkada bio poklonik svjetlosti i sunca, kao najvećeg
božanstva.
I najveći spomenik Safeta i Nevena, ali
i svih nas, bez obzira na to gdje nas je, i koja majka
rodila. |
|
