Nasuf Fazlagić
BJEKSTVO SA RUSKOG DVORA
Narodno predanje o hodži Škaljicu - sužnju sa Ozije
(događaj iz 1737. godine) |
U
gatačkoj općini postoji selo Dobropolje u
kome su od davnina, pored ostalih, živjele
porodice Škaljića. Odakle i kad su ovdje
doselile nije tačno utvrđeno. Prema jednoj
legendi, one su u Dobropolje stigle kao
izbjeglice iz oblasti Herceg-Novog u doba
bečkog
rata 1683.-1699. godine. Možda bi današnje
selo Škaljari kod Kotora moglo asocirati na
njihovo porijeklo. U Gacku se pričalo, a to
je zabilježio i Dedijer dr. Jevto da je
Škaljića
sablja bila treća od Hercegovine kod turskog
sultana, što upućuje na činjenicu da se
radilo o porodici sa ratničkom tradicijom.
Ranije je postojalo dosta opširno predanje o
izvjesnom hodži Škaljiću iz Dobropolja.
Predanje je danas sasvim blijedo i konfuzno,
te ukoliko ga do sada niko nije zabilježio
kompletnog, skoro ga je nemoguće otrgnuti od
zaborava. Prema narodnom predanju, navedeni
hodža je živio u 18. vijeku, a njegova
porodica je bila u dosluhu sa domaćim
hajducima i sa povjerenikom ruskog cara, gatačkim
knezom Vladislavićem, kome je ona mnogo
”valjala” dok su Vladislavići živjeli u
Hercegovini. Vladislavići su se
Škaljićima
za to kasnije odužili kad je hodža pao u
rusko sužanjstvo. To se desilo 14. jula 1737.
godine u bici pod ruskim gradom Ozijom (Očakov)
istočno od Odese u Besarabiji u ratu između
Turske i Rusije. U turskoj vojsci je bilo
dosta muslimana iz Bosne i Hercegovine, među
kojima i hodža Škaljić. Ovom vojskom je
komandovao bosanski beglerbeg Bećir-paša
Čengić.
On je prije bitke kao muhafiz čuvao južnu
rusku granicu sa 20.930 vojnika i branio Oziju. U ovoj vojsci je bilo: zaima, kapetana,
spahija, bešlija, sejmena, nefera i drugih.
Turci su poraženi, a dio njihove vojske
zarobljen. Zapamćeno je da je pod Ozijom
poginuo beg Ljubović iz Nevesinja sa četiri
sina. Rusi su Oziju barutom razorili.
BEGOVI
I OFICIRI
Prema
navodima dr. Safvet-bega Bašagića pod
Ozijom
je zarobljeno 7.743 vojnika iz Bosne i
Hercegovine. On
navodi da su bili u sužanjstvu na tri mjesta.
Iz ropstva se u februaru 1740. godine vratilo
manje od. 2.000 sužanja koji su pričali o nečuvenim
patnjama i stradanjima u Rusiji. Hamdija Kreševljaković
u djelu Kapetanije u Bosni i Hercegovini,
navodi dvojicu bosansko- hercegovačkih
kapetana, ljubuškog i tuzlanskog koji su pod
Ozijom pali u rusko ropstvo. Mula Mustafa Ševki
Bašeskija u Ljetopisu spominje sužnje sa
Ozije. Bilo ih je još živih 1795. godine
koji su tada imali preko osamdeset godina.
Neki su dobro govorili ruski jezik. S. Bašagić
navodi da je pod Ozijom zarobljen Mehmed-beg
Malkoč sa Pruščanima koje je u tom ratu
predvodio.
|
|
 |
Prema
kazivanju hodže Škaljića, Rusi su sve
zarobljenike iz naših krajeva iskupili na
jednu poljanu tražeći da se izdvoje na jednu
stranu begovi i oficiri, a na drugu ostali
vojnici. Pošto je utvrđen identitet, vojni
sud je na licu mjesta na smrt osudio neke
begove koji su tu posječeni. Prvi je posječen
bosanski beglerbeg Bećir-paša Čengić, a za
njim i ostali. Ni
jedan nije pošteđen. Prema pjesmi koja se
ranije čula u Jaseniku kod Gacka zarobljenog
Bećir-pašu je Sava Vladislavić pitao pod
Ozijom:
|
|
”Znaš
li, pašo, ne znali te ljudi,
Kada moju kuću raskućište,
Posjekoste
mog brata Todora,
Mog Todora brata rođenoga,
I krvlju mi vatru pogasiste...”
|
|
Škaljići
nisu bili na spisku optuženih kao ni gatački
Hasanbegovići. General Vladislavić komandant
područja Ozije ih je poštedio. Među
preostalim zarobljenicima primijećen je jedan
koji se posebno isticao visinom, te je tako na
sebe svratio pažnju. Zapazili su ga oficiri i
pozvali na razgovor, kojom prilikom je
ustanovljeno da se radi o hodži Škaljiću.
Po fizičkom izgledu im se jako dopao. Bio je
mlad, visok, snažan i naočit Gačanin.
Navodno su mu predlagali da se pokrsti što je
on u početku odbijao. Spomenuo je Rusima
saradnju njegove porodice sa Vladislavićima.
General se ubrzo pojavio, te su ga oficiri
upoznali sa hodžinom izjavo. Čim ga je
ugledao Vladislavić mu je pohitao u zagrljaj,
jer ga je, navodno, po ocu poznao. Prema hodži,
kao zarobljeniku, od tada je primjenjivan
poseban tretman. Vladislavić ga je, ipak,
nagovorio da se pokrsti što, je on iz nužde
učinio. Kasnije je uz pomoć - preporuku
Vladislavića školovan, proizveden u sveštenika
i zaposlen u jednoj od moskovskih parohija. Oženili
su ga Sofijom iz carske porodice sa kojom je
stekao dva sina. Jednome
od njih je bilo ime Andrej. Škaljić je
postao bogat, dobio ime Petar i uživao veliki
ugled.
POVRATAK
U HERCEGOVINU
Pored
svega navedenog, Škaljića je zahvatilo
kajanje i nostalgija za zavičajem. Misli su
mu se vraćale u rodno selo Dobropolje. Jedan
događaj koji se sasvim slučajno desio nakon
skoro 16 godina provedenih u Rusiji,
promijenio mu je tok života. On je u jednoj
moskovskoj čajdžinici čuo dva čovjeka da
razgovaraju našim jezikom. Prišao im je.
Nije mogao da dođe sebi kad je saznao da su
mu to zemljaci. Ova dvojica su, kako kaže
predanje, bili izaslanici srpskog življa iz
Hercegovine koji ih je poslao da od Rusije traže
zaštitu i pomoć za oslobođenje od Turske.
Škaljić im se požalio i uvjeravao ih da ne
bi žalio umrijeti samo kad bi se mogao
vratiti u Hercegovinu. Oni su mu predložili
da ide sa njima ilegalno, na što je on
pristao. Pričalo se da je ponio pune bisage
zlatnog novca kojega je sa njima na troje
podijelio. Odmah su krenuli na dug i naporan
put u pravcu Moldavije i Karavlaške
(Rumunija). Tako
su stigli do Hercegovine. Škaljić se sada već
u ozbiljnijim godinama poslije tolikih iskušenja,
našao u svome Dobropolju. Ponovo je poslije
toliko gospoština postao običan seoski hodža,
kao što je počeo u mladim danima.
Čim
je bjegstvo otkriveno na ruskom dvoru je
nastala uzbuna. Carski dvor je preko turskog
sultana intervenisao tražeći hodžin
povratak. Stizala su razna pisma, molbe i obećanja.
Njegova
dva sina i žena su ga preklinjali da se
vrati, ali je sve bilo uzalud.
O
ovom događaju je postojala narodna pjesma u
desetercu nastala u Gacku još za turskog
vremena, koja je nažalost pala u zaborav. U
njoj najvjerovatnije ima dosta fantazije.
Sofija se u pjesmi naziva princezom. Nedorečene
fragmente ove pjesme pokušao sam
rekonstruisati u sljedećoj formi: |
|
Hodža
Škaljić u Rusiji bio
Tamo
se je jadan osužnjio
Blizu
mora i grada Ozije
Gdje su turske stradale spahije
Pod Ozijom u ljutome boju
Slobodu
je izgubio svoju
Ovu
bitku Rusi su dobili
I
Škaljića živa zarobili
Mlada momka sa Gatačkog polja
Iz maloga sela Dobropolja
U ropstvu je vjeru promijenio
Ahmediju nogam pogazio
Avazile očenaš učio
Car je njime zadovoljan bio
Od dobre ga kuće oženio
Iz
čuvene porodice carske
Od
zenđila i oca i majke
Sa carem je sjedio i pio
I ime je svoje promijenio
Dva je imo u visinu metra
Od hodže su napravili Petra
Za nepunih dvanaest godina
Dva je stek’o u tuđini sina
I ako je u bonluku bio
Zavičaja svog se uželio
Te je hudan djecu napustio
Ludu djecu njemu najmiliju
I sa njima princezu Sofiju
On
je zemlju ostavio rusku
I
prebjego u državu Tursku
Bježao je od grada do grada,
Od Kijeva preko Bijograda
Prešao
je preko vode Drine
I
stigao do Hercegovine
Ali ljubav ni od šta ne preza
Knjigu piše Sofija princeza
Kćer
jedina moskovskoga kneza
Iz Rusije kaurske busije
Spremi knjigu preko Carigrada
I Ušćupa carevoga grada
Ona pređe brda i planine
Dok
ne dođe do Hercegovine
Kud
će pusta kome će budžaku
Knjiga
ode ravnu polju Gacku
Tatar carsku ispunio volju
Donese
je selu Dobropolju
Dobropolju blizu Nadanića
Do čuvenog odžaka Škaljića
Tatar šćeše kuću da projaše
Poštp hodža na njivi bijaše
Tu mu tatar knjigu uručio
Njemu hodža dukat pokučio,
Ubrzo
se oni rastadoše
A za hodžu muke nastadoše
Na knjizi je pečat razlomio
I
odmah se jadu dosjetio
Jer na knjizi rukopis poznade
I potpise svoje djece mlade
Grozne suze od obraza lije
Žao
mu je djece i Sofije
To bijaše knjiga žalovita
Dosta duga iz nje bije tuga
Riječi joj počinju ovako
Vrati nam se naš oče premili
Mi
smo te se mnogo uželjeli
Sve smo tebi oprostili davno
Knez moskovski to govori javno
Kad ne žališ ruskinje Sofije
Što
joj jadnoj za te srce bije
Zar ne žališ od srca evlada
Tvoju djecu dva posobca mlada
|
|
VEZA IZMEĐU VLADISLAVIĆA I HASANBEGOVIĆA
Žena
Bećir-paše Čengića poticala je od roda
Đulića
iz okoline Mostara, vjerovatno iz Dubrava.
Rusi su joj pod Ozijom zarobili brata
Osmana
koji je tamo pokršten. Njen sin Jakub je tamo
posjećen. (Jovan Dučić: Grof Sava
Vladislavić str. 19). Dučić navodi ovaj
podatak prema naštampanoj srpskoj narodnoj
pjesmi o navedenom događaju. Da li se u čitavoj
ovoj legendi miješa ličnost hodže Škaljića
sa Osmanom Đulićem, ili su obojica pokrštena,
ne može se nešto sigurno zaključiti.
O
porijeklu generala Vladislavića postoji
predanje koje pored ostalog objašnjava veza
između Vladislavića i gatačkih Hasanbegovića.
U narodu se priča da se između gatačkih
sela Jasenika i Berušice nekada davno
nalazila kula kneza Vladislavića od više
bojeva. Za toga kneza se misli da je bio
obavještajac u službi ruskog cara.
Bosanskohercegovački begovi Čengići iz fočanskog
kraja odani sultanu su za to saznali i
spremali se da ga uhvate i predaju turskim
vlastima. Hasanbegovići su o toj namjeri
obavijestili Vladislavića, te je on na
vrijeme umakao u Crnu Goru, a odavde sa
porodicom u Rusiju. Nije isključeno da u
svemu tome nije učestvovala i porodica hodže
Škaljića. Jedan iz porodice Vladislavića
je, najvjerovatnije, taj ruski general pod Ozijom, koji nije zaboravio usluge svojih
zemljaka gatačkih Hasanbegovića i Škaljića.
|
 |
Na
osnovu svega što je upamćeno i zabilježeno
mogao bi se izvesti nesiguran zaključak da je
hodža Škaljić, pored svega što ga je
zadesilo mogao biti umiješan u neku špijunsku
djelatnost. Zemljaci sa kojima se našao u
Rusiji mogli bi prije biti Crnogorci nego
Hercegovci.
Narod
za Savu Vladislavića misli da je on sin
kneza
Luke Vladislavića iz Jasenika, te da je rođen
oko 1660. godine, što potvrđuju i nesigurni
historijski izvori. Sava je, nesumnjivo,
dubrovački đak odakle je 1677. godine stigao
u Carigrad kao dubrovački službenik, a iz
Carigrada otišao u službu ruskog cara Petra
prvog kao diplomata. Služio je još dva
vladara: Katarinu Prvu i caricu Anu
Joanovnu.(1) Pošto je za vrijeme bitke pod
Ozijom Sava bio dosta star i uskoro iza toga
1738. godine umro, to bi taj general mogao
biti Efim Ivanović Vladislavić, sin Savinog
brata Jovana.
U
historiji je već odavno poznato da je važna
ličnost u organizovanju crnogorskog ustanka
protiv Turske 1711. godine, pored njegovog vođe
Hercegovca Mihajla Miloradovića, crnogorskog
vladike Danila i drugih bio i diplomata ruskog
cara Petra Prvog velikog Sava Vladislavić.
Ustanici su pored ostalog napadali i turska
utvrđenja po Gacku, ali bez značajnijeg
uspjeha. Turska je poslije toga na Crnu Goru
slala kaznene ekspedicije, i to prvu pod
komandom Ahmet-paše, a drugu nešto kasnije
1714. godine koju je vodio bosanski vezir
Numan-paša Ćuprilić. Negdje u to vrijeme su
neki članovi porodice Vladislavića i
Miloradovića preko Herceg-Novog i
dubrovačke
teritorije otputovali u Rusiju. Historijski
dokumenti iz Dubrovačkog arhiva ukazuju da su
1712. godine dvije žene iz porodice
Vladislavića iz Jasenika pisale pismo sa
dubrovačke teritorije Ahmet-paši i molile ga
za povratak u Jasenik. To su žena Duke
Vladislavića, Sima i Kanda, žena Živka
Vladislavića.
Današnji
gatački Vukomanovići su prema porodičnoj
tradiciji potomci nekadašnjeg kneza
Vladislavića. Što se Save Vladislavića tiče,
on je identičan s knezom Raguzinskim koji je
dobio ime po Dubrovniku - Raguzi gdje se školovao,
a odavde dospio na ruski dvor u diplomatsku
službu.
Donji
Vakuf, 30. aprila 1986. godine
(1) Carica Ana Joanovna (Ivanovna) vladala je
od 1730-1740. godine i bila na vlasti za
vrijeme bitke pod Ozijom.
Literatura:
- Dedijer dr. Jevto, ”Hercegovina”, Srpski
etnološki zbornik XII Beograd, 1909.
- Dr. Safvet-beg Bašagić, ”Kratka uputa u
prošlost Bosne i Hercegovine od 1463-1850”,
Sarajevo, 1900.
- Jovan Dučić, ”Grof Sava Vladislavić”,
Sarajevo, 1969.
-
Mula Mustafa Ševki Bašeskija, ”Ljetopis
(1746-1804.)”, Sarajevo, 1968. Prevod s
turskog, uvod i komentar Mehmed Mujezinović.
- Hamdija Kreševljaković, ”Kapetanije u
Bosni i Hercegovini”, Sarajevo, 1980.
- Fra Bono Benić, ”Ljetopis sutješkog
samostana”, Sarajevo, 1979.
|
|
