O proljeće! proljeće! spasi me!
Niko te nije volio od mene nježnije.

Tvoja je prva trava meni vrednija od smaragda.
Zovem ljubice tvoje uresom godišnjim,
iako dobro znadem - i ruže će doći.

Često se one strasno oko mene obviju.
To je kao da te princeze vole.
Al pobjegoh: Ljubica, proljeća kćer, vjeru je moju imala.

Svjedoči, ljubico, zbog čeg strasno klećah!
Svjedoči, maslačku prezreni i podbjelu,
o vama brinuh više neg o zlatu, o djeci proljeća!

Svjedoči, lasto, priredih gozbu za te, glasnico proljeća,
kao kad se domu vrati izgubljeno dijete.

Potraži gospodare oblaka i moli ih da ne stresaju iglice
u grudi moje s njihovih hladnih plavih visina

Svjedoči, staro drvo, koga to uzgajah poput božanstva, i
pupoljke pokaži koje govorih svakog proljeća živahnijeg neg biserje!

Svjedoči, kako te često sa štovanjem
praunukovim grlih poput svojega pradjeda
Ah da, kako često ne poželjeh biti mlad javor
tvojeg besmrtna korijena i da krošnju pomiješam s tvojom!

Da, stari, za mene svjedoči! Tebi će vjerovati.
Ti si dostojanstven kao patrijarh.

Moli za me, prosut ću vino na tvoje korijene
i poljupcem ti ožiljke liječit.

Sva tvoja krošnja mora biti u najljepšem u svijetlom u zelenom,
svo tvoje lišće šumiti.

O proljeće, stari me zove, iako je promukao.
On k nebu ruke pruža, i ljubice, tvoja
plavooka djeca, kleče i mole da me
spasiš - mene, koji te tako njećno ljubi.