Od moje moći
do tvoje noći
ostalo je ovaj put
više od treptaja,
zelena čoha preko
tabuta
zemlja, što sad već
samo kosti
ti prekriva,
znaš li
da glasom pauna
oponašam još uvijek
tvoj krik
kojim sam te izgubila,
jutra su ljepljiva
dok tijelo s mukom
satima odolijeva,
dok nosim te
još na sebi
poput prstena,
ostavljenog zavjeta,
amaneta,
crtam ti lice
mislima,
život tvoj
u šaku sakupljam
pa
približim usnama, pomirišem
suze mamim
sebi da ublažim,
u strahu
da godine
ne isperu,
da ne zabaravim...