Slovo urednikovo - Alija Kebo
ZELEN
PENDŽER
NA HRIŠĆANSKOJ KUĆI |
Ovo
Slovo ima tri priče. Prva je nastala davno, a ovaj autor ju je ispričao u
”Oslobođenju” 28. februara 1988. Ovako:
Ponekad, sasvim je moguće i sa mrtvim pjesnicima razgovarati. To se dešava i
penzioneru Mustafi Popovcu koji, gotovo naizust zna sve pjesme Alekse
Šantića.
Kada smo ga posjetili u njegovom stanu u Splitskoj ulici br 20, pričao je o
pjesniku koji je oličenje mostarske tradicije, narodne, orijentalne i literarne.
Aleksa je, veli Mustafa, bio brat svih ljudi, sa
svima koji su patili saosjećao je na svoj ljudski i umjetnički način, i nije čudno
što njegove pjesme i danas zrače neprolaznom snagom i što ostaju da traju među toliko
novih čitalačkih generacija.
Jedno vrijeme, taj čarobni slikar ljubavnih scena i mostarskih bašča zalivenih
mjesečinom, propovjednik narodne slobode i socijalne pravde, bio je prvi komšija Popovčevih.
Njegova ozarena pojava poete i barda donosila je sobom sunce gdje god bi se srela.
Iskren i duševan prilazio je svima bez poze i licemjerja, lišen izanđalih društvenih
konvencija.
A u vrhu Dandinog sokaka, u kući koja i danas budi asocijacije na
velikog lirika i njegovo vrijeme, živjeli su Salihaga i Zejna
Popovac sa desetoro djece: sinovima Ismetom, Muhamedom i Mustafom i
kćerima Razijom, Fatimom, Hatidžom, Muneverom, Mevlidom, Rabijom i Razom. |
|
 |
U to vrijeme, Aleksa bijaše najviđeniji čovjek u gradu. Neizmjerno je
volio Mostar, pjevao o njemu i njegovim ljudima, patio zbog njihove nesreće, zbog
rascjepkanosti naroda, vjerskih razdora i surovih postupaka austrougarskih okupatora.
Tako se i Muhamed Popovac, stariji Mustafin brat, sjeća
kada je pjesnik, kršan i ugladen, prolazio sokakom. On nije imao snage da mu priđe, pa
su njegovi vršnjaci slali Mustafu, kao najmlađeg da u Alekse
- ište knjige.
- Kada smo se jedne
prilike sreli u našoj kući pomilovao je i mene i Mustafu, kao da smo mu sinovi.
Sjećajući se tog davnog susreta, padaju mi na um riječi jednog Aleksinog
savremenika da je ”Šantić bio pjesnik dobrote, prijegora i žrtve”…
Otuda, ko je znao Šantićeve simpatije prema Muslimanima
nije bio iznenađen što čuvenu pjesmu ”Ostajte ovdje” posvećuje
svojim sugrađanima, odvraćajući ih od iseljavanja u Tursku. Kao i zet
mu Svetozar Ćorović, pri pomenu komšija Muje, Omera, Adema,
ili komšinica Emine, Feride, Najle izostavlja naziv Turčin
i turski "jer to su ljudi naše krvi i mesa”, te i o njima piše s
istom ljubavi kao o Jovanu, Petru, ili Anki, Mari, Persidi...
Tako će i braća Popovac, dok su živi, pamtiti jedno daleko i
drago jutro kada je otac Salihaga (umro 1961. u 103-oj godini!) pozvao
majku Zejnu i zapovijedio da ih umije i svečano obuče, kao o Bajramu...
Domalo, Muhamed i Mustafa bijahu dotjerani i uparađeni,
s novim vezenim košuljama i fesovima na glavi. Bajram ne bijaše, pa
ukućanima, u prvi mah ne bi jasno šta to babo smjera.
Čim izađoše na sokak, otac zvekirom pokuca na prvu kapiju.
- Dobro došli u moj dom! - dočeka ih Aleksa raširenih ruku, dok
se Mostar zlatio na proljetnom suncu i razvigoru s Neretve
s kojim slavuji i djevojke pjevaju o čežnji i milovanju.
Dok su Muhamed i Mustafa trčkarali po avliji,
pjesnik i njihov otac su u vrhu sofe, natenane, srkali kahvu i vodili dijalog koji oni
nisu razumjeli, ali su kasnije shvatili da i prezide, ponekad, mogu spajati ljude.
- Dragi Aleksa, vidim da majstori preziđavaju pendžer tvoje
sobe... batali to, ostaćeš u mraku.
- Dragi Salihaga, ti imaš žensku čeljad, a moj pendžer gleda u
tvoju bašču i bojim se da ću im ograničiti slobodu kretanja... zazidaću ga.
- Jok! - kaza babo svoju zadnju.
Kroz nekoliko dana, kucnuo je zvekir i na Popovčevoj kapiji.
Dođe pjesnik na muhabet u Salihage koji, sada, u avliji okupi i žensku
čeljad.
- Pred vama je naš komšija, gospodin Aleksa, on je hrišćanin,
ali je vaš brat, vi njegove sestre. Od danas, sestre se ne kriju pred bratom - otkrijte
se! - blagiin glasom obraćao se domaćin svoloj ženi, kćerima, nevjestama, pa iza
sumornih velova granuše ljupka i kao behar bijela lica...
Dugo se u Mostaru pričalo kako je novi pendžer koji je, na
mjestu onog zazidanog ugrađen na pjesnikovoj kući, a ”po izboru brata Alekse”
obojen u - zeleno.
Nema više obronzanog pjesnika nad Neretvom, u blizini Ćorovićeve kuće.
Srušili ga idioti. Nema ni starog pendžera u zidu kojeg je rastočilo vrijeme.
Druga priča se dešava 15. juna 1942. godine na relaciji Stolac
- Ljubinje, a opisana je u knjizi Alije Nametka ”Trava zaboravka”.
Četnički zlikovci tamo su bacali ujamu nejač, žene, starce,
djecu...
Kobnog dana, nakon orgijanja i odlaska zlikovaca s poznatog gubilišta,
dvije žene su uspjele da se nekako izvuku iz kamenog grotla.
Onda su se, onako poderane, krvave i izbezumljene, sve do zore lomatale preko
škrapa i vrtača, tražeći spasa. A kada su nesrećnice stigle do Stoca,
s prozora jedne kuće opazili su ih muž i žena, Muslimani..
Ali - pričale su žene - da nas upitaše treba li nam što, da nam vode ponudiše,
da nam dadoše da šta obujemo na noge - ama baš ništa!
”Pisova nema nad našijem...” – zaključuje poznati bošnjački pisac
Alija Nametak.
I treća je priča tužna i ružna.
Događa se ovog proljeća u jednoj mostarskoj mahali. Dvije
poznate porodice, koje su se otprije divno slagale, sada se žestoko spore oko jednog
prozorića (60x60 cm). Prozora koji bi trebalo da se ugradi u jednoj sobici stare majke -
da ne bude baš u totalnom mraku, kao i njen sin koji počiva na Šehitlucima.
Ali, ne daju komšije...
A obadvije porodice su šehidske, duboko ucviljene.
Takvi smo ti mi, dobri bošnjani! |
|
