Rapko Orman
HOD SA
STOLJEĆEM
100-godišnjica
rođenja slikara Ive Šeremeta |
Ivo Šeremet započeo je svoj životni
hod s dvadesetim stoljećem, s njim se uspješno
nosio sve do početka posljednje dekade kada
se njegov korak umorio, i zastao na dosta
dugoj stazi. Možda je bard naslutio
vihore koji dolaze, pa se na vrijeme sklonio,
ili je smrt htjela da ga odnese i poštedi
prizora koji su strašniji i od nje same. U
svakom slučaju, Ivo je odživio život,
zaokružio svoje vrijeme i otišao tiho, mirno.
Kuća Ivinih roditelja, Stipe i Kate rođ.
Granić, nalazila se u Livnu, na
mjestu gdje se sada nalazi kuća Rahmije
Jahića (Ulica M. Marulića). U njoj je Ivo
rođen 13. veljače 1900. godine. U Livnu
je proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu.
Obitelj Šeremet preseljava 1912. u Sarajevo,
gdje Ivo pohađa Veliku realku. Poslije
Prvog svjetskog rata (1919.) odlazi u Zagreb,
a potom u Beč i Krakov, gdje
završava slikarstvo na Akademiji likovnih
umjetnosti. Od 1928. živi u Beogradu,
od 1941. do 1948. u Zagrebu, a potom se
vraća u Sarajevo, i ondje ostaje do
kraja života. U Sarajevu je utemeljio Umjetničku
galeriju BiH (1959.), u republičkim
kulturnim centrima otvorio njezine ekspoziture.
Utemeljitelj je i Umjetničke kolonije u Počitelju.
Od 1967. bio je dopisni, a od 1973. godine
redovni član ANU BiH.
Od prve Šeremetove izložbe u Sarajevu
1926. do posljednje (za života) također u Sarajevu
1980. godine prošlo je više od pola stoljeća.
Između tih vremenskih odrednica dogodile su
se njegove brojne samostalne (Beograd, Novi
Sad, Zagreb, Sarajevo, Livno, Tuzla, Zenica)
i grupne izložbe (Krakov, Beograd, Skopje,
Sarajevo, Banja Luka, Zagreb, Ljubljana, Pariz,
Berlin, Beč, Moskva, Lenjingrad, Bratislava,
Prag, Varšava...)
|
|
U svom dugom stvaralačkom radu Šeremet
je prošao nekoliko razvojnih perioda (krakovski,
beogradski, zagrebački, sarajevski), a
neki od njih imali su i posebne razvojne faze.
Kritičari su vrlo rano uočili da je Ivo ”vještak
da nađe motiv i da ga istinito, neposredno i
toplo prikaže”. Zavičajni pejzaž (motivi
iz okolice Konjica i Sarajeva)
raznježuju ga i očaravaju. Otvarajući jednu
njegovu izložbu (1933.), karikaturista Pjer
Križanić je šaljivo uočio: ”Bavi
se pretežno pejzažom, a u pejzažu mu je
glavni predmet brdo Trebević. Trebević s
istočne, zapadne, sjeverne, južne,
jugozapadne, sjeveroistočne itd. strane. On
je izraziti kolorist kod kojega je svako
slikarsko djelo duboko proosjećano i
majstorski naslikano.”
Ako se letimično osvrnemo na Ivine pejzaže,
iz njihovih ćemo naziva odmah otkriti mjesto
nastanka tih slika. Naprimjer: motiv iz
Krakova, Pejzaž iz Tatra, Motiv iz Pariza,
Trebević, Prenj, Jajce, Motiv iz Prozora,
Stolac, Dubrovnik, Splitska luka u svitanje,
Počitelj, Čvrsnica, Ostrožac na Uni, Motiv
iz Jablanice, Stari most u Mostaru, Selo u
Kupresu... Može se navesti još mnogo Ivinih
pejzaža, ali nijedan nas neće odvesti u
Livno.
Je li Šeremet livanjske vidike i pejzaže
svjesno prepustio Jurkiću, Marjanoviću
i generacijama slikara koji su iza njih
dolazili, ili ga, možda, oni nisu privlačili?
Je li on, po preseljenju u Sarajevo,
navraćao u Livno i bolje ga slikarski
upoznao? Je li njegov kozmopolitizam, uz
prisutnu dozu boemštine, rodno Livno
potisnuo na kraj pameti, pa ga nema na
platnima? Ili su stvarno postojali neki
razlozi koji nama nisu poznati? U svakom slučaju,
domaći pejzaž kod Ive znatno nadrasta
granice i širinu zavičaja.
Iz istih razloga, bez dvojbe, Livnjaci
su čekali više od pola stoljeća Šeremetovu
izložbu u Livnu. I odmah da kažemo: čekanje
se isplatilo.
Na insistiranje tadašnjeg SIZ-a kulture
Livno izložba je priređena 1977. godine.
Bila je to najveća izložba koja je ikada
priređena u Livnu. Sav raspoloživi izložbeni
prostor Narodnog univerziteta, bio je
prekriven Ivinim slikama. Slika do
slike, umijeće do umijeća. Hod kroz vrijeme
i boje koje nose ”lično i slikarsko” - od
nježno posrebrenih Vrba (1928.), preko
sivih sjevernjačkih tonova, vrelog i okera,
ratnih tamnih tonova, do čudesne svježine
zelene boje i njene intenzivne dominacije (krajem
šeste i početkom sedme decenije). Na izložbi
je bila i posljednja, nedovršena, Ivina
slika - portret njegova unuka. Nedovršena,
jer se ironija života i s njim poigrala:
izgubio je (u oku) spektar boja, i njegova
paleta bila je osuđena na klin. A Ivo je još
želio, još htio. U veljači 1977. na poziv Livanijskog
SIZ-a kulture, Ivo je boravio u Livnu.
Žarko je želio da dođe i na proljeće, na
otvorenje svoje izložbe. I zamislite - bolest
se ispriječila, pa je izložba otvorena (od
28. svibnja do 5. lipnja) bez njezina autora.
Ivine slike izlagane su u Livnu
i u sklopu tematskih izložbi: Pejzaž u bh.
slikarstvu 20. vijeka, Mrtva priroda u
slikarstvu 20. vijeka i sl. - koje su priređivane
u okviru livanjskih kulturnih mozaika.
Iza Ive Šeremeta (umro krajem srpnja,
sahranjen 1. kolovoza 1991. u Sarajevu) ostao
je veliki broj slika - pejzaža, mrtvih
priroda, aktova, portreta, autoportreta...
Znatan broj u fundusu Umjetničke galerije
(bio je niezin prvi direktor), veliki broj u
vlasništvu obitelji (Ivin atelje), a bilo ih
je dosta i u posjedu Sarajlija i raznih
sarajevskih institucija. Naravno, bilo ih je i
u mnogim mjestima i galerijama ove i bivše države.
I u fundusu Umjetničke kolonije u Počitelju
(1), dakako.
Nije nam poznata ratna sudbina svih Ivinih
slika, ali znamo da je veći broj preživio
kataklizmu. Za nestalim slikama valja tragati.
Stogodišnjica rođenja je pravi povod. Ne
znamo razmišlja li se o tome u Sarajevu.
Livnjacima, na žalost, to (još) nije ni na
kraj pameti.
(1) U Počiteljskoj
galeriji je bilo oko 2500 slika. Gdje je sada
taj fond, nije nam poznato. Slobodna Bosna, od
13.1.2000., donosi tekst Danke Savić, u kojem,
između ostalog, stoji i ovo: ”Koncem ljeta
1993., u Koloniju su strpani protjerani Bošnjaci
iz Stoca i sa Dubravske visoravni. Kasnje,
kada je u vazduh dignuta Hadži Alijina džamija,
zapaljena je i Kolonija. Koncem juna 1993.
godine iznesena su sva djela. U dva vojna
kamiona, u prisustvu učenika Srednjoškolskog
centra iz Čapljine te Joze Pehara, tadašnjeg
predsjednika Turističkog saveza Čapljine,
”spakovane” su slike i odnesene. ( ... )
Pehar je to objasnio potrebom da se ”umjetnička
djela sklone na sigurno i zaštite od ratnog
razaranja”, iako je počiteljska džamija
tako ”majstorski” minirana da se njena
munara obrušila na zgradu Umjetničke
kolonije! |
|
|
