Mugdim
Karabeg
MUSLIMANI U
ČETNICIMA
Povodom
knjige Mensura Seferovića:
"Vojska za jedno ljeto" |
Učešće
muslimana u odredima Ravnogorskog pokreta Draže
Mihajlovića otkriva rastočenost muslimanskog
političkog bića, što je posljedica prije
svega istorijskih prilika i neprilika u središnjem
(jugoslovenskom) Balkanu, kao i muslimanskog
”merhameta” i ”naivnosti”, na što su
se nadovezale dezorijentisanost, lične
ambicije i pogrešne procjene nekih politički
ambiciomih muslimanskih aktivista.
MUSLIMANSKE
ČETE POD ZASTAVAMA DRAŽE MIHAJLO- VIĆA
Pa to je prava bruka! Nečuveni istorijski
skandal! Izdaja cijelog muslimanskog naroda
na prostorima bivše Jugoslavije od
strane nekolicine istaknutijih muslimanskih
aktivista, pa čak i muderisa koji su zabili
nož u leđa svom vlastitom narodu! To je
zadovoljenje bolesne ambicije za vlašću onih
koji bi se prodali i satani radi vlasti!
Ili je riječ o teško objašnjivoj naivnosti Muslimana,
kada onaj koji treba da bude zaklan tura u
ruke dželatu kamu koju je prethodno sam naoštrio!?
Sve su to pitanja koja će vam se možda
nametnuti nakon što pročitate najnoviju
knjigu - hroniku i vjerodostojni dokumenat
najneobičnije ”epizode” Drugog
svjetskog rata, iz pera autora Mensura
Seferovića: ”Vojska za jedno ljeto”.
Možda ćete biti zbunjeni, zabrinuti pa čak
i uplašeni, kao uvijek kada se suočite s nečim
što je suprotno svakom pravilu najprostije
logike.
Ali Mensur Seferović vam neće pomoći
u traženju konačnog odgovora. On ne daje
svoje vlastite, nametljive procjene, zaista čudnih
zbivanja u periodu 1941-1945. godina. On
hladnim, nepristrasnim spisateljskim postupkom
analitičara onog što se dogodilo i što je
provjereno, neoborivim argumentima, stavlja
pred vas činjenice istine, i samo istine,
ostavljajući vam da sami izvlačite svoje
vlastite zaključke. To, međutim, nikako ne
znači da se Seferović distancirao od bilo
kakvih zaključaka. Logika njegovog kazivanja
nameće posrednu, prostu logiku pouke. Doduše,
da bi ta pouka bila takođe na svom mjestu i
istinita, treba malo dublje zaroniti u
istorijska zbivanja i prilike na središnjem Balkanu
tokom XIX I XX vijeka kao i onih koje su
vladale u strašnim olujama Drugog
svjetskog rata, od 194l-1945. godine.
|
|
IZBIJANJE
KLINA ZAHRĐALIM EKSERČIĆEM |
Šta je, za ime svega, navelo nekoliko desetina Muslimana
da se u tom periodu stave na čelo pokreta koji
zagovara bratimljenje sa Srbima u cjelini, nažalost,
preko Draže Mihajlovića i njegovih krvavih
vojvoda i četovođa na području istočne
Hercegovine, sjeverne Bosne pa i Srbije, u
trenucima kada je četnička kama osvetnički
klala ”sve što je tursko i balijsko” vođena
devizom: krivi za krive, pravi za prave? Koji su bili
motivi sudije Mustafe Pašića iz Mostara,
doktora Ismeta Popovca iz Konjica,
Mustaj-bega Hadžihuseionovića, domobranskog poručnika
Husnije Čengića, Smaje Ćemalovića iz Mostara,
Mustafe Berberovića iz Blagaja, Abida Prgude
i Omera Kalajdžića, zatim Muhameda i Abida
Mehmedbašića iz Stoca, Mustafe Lehe iz Blagaia,
Džemala Kršlakovića - imama - muderisa iz Konjica,
Fehima Musakadića iz Sarajeva, Mustafe Mulalića
sa područja Livna, koji je bio čak član
Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog
pokreta Draže Mihajlovića, hafiza i člana
uleme medžlisa u Sarajevu Muhameda Pandže,
doktora Mehmeda Begovića profesora
Univerziteta u Beogradu, imama Abdulaha Hodžića
u Beogradu, upravnika ”Gajretovog”
doma u Beogradu Muhameda Ćemalovića, i mnogih
drugih?
Najjednostavniji odgovor glasi: većina ih je spadala
u kategoriju ”srbofila”. Tako je Fehim
Musakadić - Musa bio nosilac spomenice ”Solunskog
fronta” i odlikovanja dinastije Karađorđević,
a privrženost Kraljevini Jugoslaviji je učvrstio
kao šef policije u Sarajevu. Muhamed Mulalić,
rodom sa područja zapadne Hercegovine,
izgradio je svoje duhovno biće na jugoslovensko -
srpskoj literaturi i stvaralaštvu u cjelini. Smajo
Ćemalović je bio poznati mostarski ”srbofil”.
Sudija Pašić je prije rata oslobodio optužbe
grupu komunista, ponašao se kontroverzno i teško ga
je ocijeniti. Doktor Popovac iz Konjica,
također, je bio privrženik srpstva kao genetskog
korijena jugoslovenskih Muslimana, gajeći uz
to političke ambicije da postane novi ”Spaho”.
To ”srbofilstvo”, međutim, nije moralo biti
suprotstavljeno interesima islama i muslimana.
Ono je bilo karakteristično za mnoge ostale Muslimane
Jugoslavije, kao ideologija ”bratstva i zajedništva”,
unutar Jugoslavije, kao što je dobar broj Muslimana
gravitirao hrvatstvu u Zagrebu.
Mislim da u prvi plan treba istaći antikomunizam
muslimana - ”četnika” koji su u KPJ, Titu
i Narodnooslobodilačkoj borbi vidjeli pošast za
islamsku vjeru - teza koja među nekim Muslimanima
živi i danas. Tu su, međutim, bili u najvećoj
zabludi. Jer partizani i pripadnici NOV-a
su spriječili još veće klanje Muslimana,
bili su jedina snaga koja je, danas maltene prokazanom
devizom bratstva i jedinstva, stala na put bratoubilačkom
ratu, a komunistička ideologija je bila protiv islama
u istoj mjeri kao i protiv svih ostalih vjera.
Također, smatram da bi se zagovornicima
”bratimljenja” sa četnicima mogle u osnovi
pripisati ”dobre namjere”. Od sredine 1941. godine,
pa nadalje Pavelićeve ustaše su izvršile strašni
pokolj nad Srbima Hercegovine i ponajviše istočne
Bosne. Pri tome su i Hrvati često nosili
fesove sa oznakama velikog ”U”. Odmah zatim
Srbi su se organizovali u osvetničke čete i
počeli klati i haračiti po selima i gradovima,
najprije istočne Hercegovine i na Drini,
zaliječući se do Sandžaka, Prozora, Ljubuškog
i Imotskog. Muslimani su klani kao ovce, bez
milosti, u znak osvete za srpske žrtve. Muslimani
- zagovornici ideje o slozi sa Srbima i četnicima,
pravilno su ocijenili da je ustaški pokoll okićen šaćicama
Muslimana kao ”hrvatskim cvijećem”
skrenuo osvetničku lavinu četnika na njihov narod.
Tako su nastojali ”spasiti što se spasiti može”.
Željeli su da krvavi četnički klin izbiju svojim
”zahrđalim” ekserčićem tobožnjeg bratstva sa
svim Srbima pa i koljačima i tako spriječe
konačno potiranje Muslimana Jugoslavije u cjelini.
To je, međutim, bila sasvim pogrešna i naivna
orijentacija koja je nanijela još veću štetu
ugroženim muslimanskim masama. Pa ipak, bilo bi vrlo
jednostavno i jednostrano protagoniste saveza sa četnicima
nazvati ”izdajnicima”. Ne može se reći ni da je
desetak hiljada Muslimana - seljaka i građana,
koji su se našli pod komandom Draže Mihajlovića,
ili su na ovaj ili onaj način, kao pripadnici
muslimanskih milicija, sarađivali sa četničkim
odredima, bili izdajnici svoga roda. Oni su nastojali
da sačuvaju gole živote svojih najbližih, onih koji
su ostali nakon četničkih pokolja. Odbacujući
ustaštvo kao glavnog izazivača klanja, i partizane
kao ”protivnike muslimana i islama” u
cjelini, uhvatili su se slamke koja im se činila
spasonosnom.
OBEZLIČENO NACIONALNO BIĆE
Mensur Seferović je, sa prekidima,
radio na knjizi ”Vojska za jedno ljeto” više
od deset godina. Osnova je bila napisana prije
najnovijeg rata, a konačna verzija je cjelovito i
impresivno zaokružena tokom petogodišnjeg boravka u Chicagu.
Rukopis je poslan u Sarajevo ”Bosanskom kulturnom
centru”, koji je nedavno bio izdavač i štampač
ove zaista vrijedne publikacije. Recenzenti su bill prof.
dr. Smail Čekić i prof. dr. Jusuf Žiga.
Oni kažu da je Seferović svojom knjigom dao
značajan prilog rasvjetljavanju istorije Bosne
i Bošnjaka. Naglašavaju da je Seferović
dokumentovano, rasterećen emocija pristrasnosti,
ukazao na tragiku bošnjačkog naroda, obezglavljenog,
višeslojno razdijeljenog, pa i međusobno
konfrontiranog tokom Drugog svjetskog rata ...
|
|
Na promociji su govorili naučni radnici Safet
Halilović, Jusuf Žiga i Smail Čekić. U
diskusiji je učestvovalo desetak prisutnih, najčešće
ukazujući na tragičnost zablude da četnički
pokret može smanjiti žrtve Muslimana, dok
im od Narodnooslobodi- lačke borbe i partizana
prijeti konačna propast, jer su borbu protiv fašizma
poistovijetili sa komunizmom - ”din dušmaninom”.
Smatram da je
najdubljl pristup imao prof. dr. Safet Halilović
kada je rekao da i Seferovićeva knjiga ukazuje
na tragičnu obezličenost muslimanskog političko
- nacionalnog bića. Rasuti od Triglava do Đevđelije,
živeći u enklavama Slovenije, Hrvatske, Srbije,
Crne Gore i Makedonije, sa najvećom
populacijom u BiH gdje su se, međutim, sve češće
ukrštavali i sudarali interesi velikosrpstva i
velikohrvatstva. Nalijegali su na nacionalističke
parole da su ”prirodno stablo” srpstva ili
hrvatstva. Kao takvi dočekali su strašni košmar Drugog
svjetskog rata, kada su tu balkansku
papazjaniju jop više ljuto zapapričili okupatori
Sila osovine, manipulišući Muslimanima
prema svojim interesima. Muslimani - pobornici savezništva
sa četništvom žrtve su tog, po Muslimane negativnog
istorijsko - političkog procesa, što nikako ne znači
da svi oni zaslužuju pomilovanje i oprost.
Knjiga Mensura
Seferovića je sjajan doprinos trodimenzional- nom
sagledavanju takvog položaja jugoslovenskih
Muslimana na traci istorije koja se odmotava
decenijama. Ona može poslužiti kao priručnik
dragocjenih pouka: šta treba dalje činiti kako se
istorija ne bi ponovila, prvenstveno genocidni
nasrtaji na uvijek potpuno nespremni muslimanski narod?
I provocirati pitanje: kako su, nakon svega, poneki
istaknuti Muslimani (Abdić) nakon najnoviiih
klanja ipak stali na stranu reakcionarnog srpskog
nacionalizma?
DVOSTRUKO LICE VELIKOSRPSTVA
Ne znam da li je autor Seferović imao u prvom
planu cilj da osvijetli jedan tragični događaj u
istoriji bosanskohercegovač- kih, pa i jugoslovenskih
Muslimana u cjelini, i to mi, pišući ovaj prikaz,
i nije važno. Bitan je moj lični zaključak da je
on, svojim naučno dokumentovanim štivom, dokraja
razobličio zavjereničko lice velikosrpskog
nacionalizma, čiju je fizonomiju zaokružio Garašanin
sredinom prošlog vijeka, ustoličavanjem svoje vizije
”velike Srbije” koja je kao od šale gutala
područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije,
Kosova i Crne Gore, a u naknadnoj dopuni Stevana
Moljevića i književnika Dragiše Vasića,
ideologa ravnogorske četničke velikosrpske
strategije, čak zahvatila dijelove susjednih
zemalja, što je ilustrovano mapom u Seferićevoj
knjizi, da bi sve to svojim pečatom ovjerila Srpska
akademija nauka i umetnosti i Slobodan Milošević
najzad počeo sve to pretakati u krvavo djelo, što ga
je koštalo i velike i male Srbije.
Hvata me užas kada čitam dokumenta kako je
jedan herce- govački četovoda, šaljući Draži
Mihajloviću poruku o susretu sa grupom hercegovačkih
Muslimana - četnikoljubaca, koji nude učešće Muslimana
u odredima pod četničkom zastavom, istovremeno
dostavio i izvještaj o pripremama za četnički
pokolj u Čajniču, gdje ne bi smjelo
ostati ni jedno muslimansko uho. Taj scenarij
primijenjivan je u praksi Dražine, Vasićeve,
Moljevićeve i taktike drugih četničkih
rukovodilaca svo vrijeme tobožnje saradnje sa
pojedinim grupama Muslimana. Dok su na jednoj
strani govorili svojoj ”muslimanskoj braći” kako
svi ”pošteni” Muslimani treba da priđu
srpskom frontu, na drugoj su razrađivali i
dopunjavall taktiku svoje vampirske strategije o tome
kako na području buduće ”srpske Jugoslavije”
ne smije ostati ni jedan ”Turčin”. Najveći
dio treba poklati, ostale protjerati u Tursku i
Albaniju, a ponešto prevesti na pravoslavlje.
Takva mreža se plela i dok je Mustafa Mulalić
bio delegiran ispred grupe beogradskih Muslimana
u Centralni komitet Ravnogorskog pokreta Draže
Mihajlovića. Draža je zaprijetio svojim potčinjenim
kako će svi zlo proći ako Mulaliću ode barem
jedna dlaka sa glave, a istovremeno je slao telegrame
i pisma četovođama na terenu na koji način treba skidati
glave svim Muslimanima. Tako desetljetna
strategija velikosrpstva i tamanjenja ”poturica”
i ”Turaka” na tlu Jugoslavije dobija
svoj krešendo u ideološkim opredjeljenjima i krvavoj
praktičnoj akciji Ravnogorskog četničkog pokreta.
Muslimanska ”Vojska za jedno ljeto” nije,
međutim, odradila ni jedan valjani posao za četnike.
U svim sučeljavanjima sa partizanima te muslimanske
čete su se brzo rasipale povlačile, bez obzlra
što su iza njih stajali četnici i talijanski
okupatori. Oni nisu ni srcem ni dušom prihvatili
tu ulogu četnika, već samo nužde radi, da bi
spasili živote, svoje i svojih ukućana. U Hercegovini
je kraj muslimanskih četnika došao odmah
nakon bitke na Neretvi 1943. godine. Što se više
bližio kraj Drugog svjetskog rata Draža je,
sa svojim komandantima i vojvodama, sve paničnije tražio
saveznike u Muslimanima, pa čak i u Pavelićevim
domobramma i ustašama, nudeći im, krajem 1944. i
početkom 1945. godine, savez ”u borbi protiv
komunizma”. Ali politička strategija svijeta tada
je već bila zaokružena, Draža je konačno
otpisan i od strane Amerikanaca, Engleza i Francuza,
njegove muslimanske čete su se rasprsnule kao mjehuri
od sapunice, on je sam postao žrtva izdaje kada je,
1946. godine, na svojoj Ravnoj Gori, pao u ruke
Ozne i osuđen na smrt na suđenju u Beogradu.
Knjiga Mensura Seferovića je naučni dokumenat,
ali je i uzbuđujuća, intrigantna, poučna i nadasve
zanimljiva. Seferović je ranije napisao 17 knjiga i u
svakoj se svojom istinom borio protiv glasina,
podmetanja i dvostrukih interpretacija ”neželjenih
događaja” od strane nekih vladajućih krugova.
Uvijek je, zbog toga, imao političkih problema. Kada
je napisao storiju o jami Čavkarici u koju su četnici
i ”ustanici” bacili blizu 400 bilećkih Muslimana,
dobio je iz Beograda, ”sa samog vrha” ukor:
to se nije smjelo pisati!
Seferović je odgovorio u svom stilu: ”Ali
zašto? Pa sve se to dogodilo, pisao sam o istini!”
Posebnu vrijednost
knjige čini činjenica da Seferović ni jednim
retkom ne raspiruje mržnju protiv srpskog naroda u
cjelini. On, jednostavno, razobličava - krvavo
lice četnickog Janusa (prevaranta sa dva lica, oba
crnih obraza).
|
|