Ferruccio Delle Cave
NA JUGOISTOCNIM GRANICAMA NASEGA CARSTVA
Robert Michel. Autori izmedju Ceske i Bosne |
Dr Ferruccio Delle Cave rodjen je 2.11.1951. u Kardaunu,
skolovao se u Bozenu i Brixenu (Italija)
i na Univerzitetu u Insbrucku (filozofija i germanistika). Doktorirao je u Insbrucku na djelu austrijskog knjizevnika R. Michela
1978. godine (Robert Michel Eine monographische
Studie). Radi u Bozenu u "Dokumentationsstelle für Neuere Südtiroler Literatur". Tekst koji donosimo u prijevodu prof. Enise Simic
objavljen je u Stifterovom godisnjaku (Stifter Jahrbuch)
br.9. München 1995., str.38-53.
"Koliko god da ce covjek duboko zahvatati u sebe, ipak ce otici u nepovrat mnogo nevidljivih strujanja unutarnjeg zivota. Mozda kod svih ljudi; kod nekih ona izbiju na povrsinu i onda vaze za svo covjecanstvo. Ti pojedinci su velikani, junaci, pjesnici,
umjetnici1."
|
Redovi iz "Dnevnika" dvadeset-
dvogodisnjaka daju naslutiti bice i osobine covjeka Roberta
Miche- la, bice koje geniusu loci moze mnogo toga da zahvali, sto cini njegovo danas gotovo potpuno zaboravljeno literarno djelo. Genij, koji je Roberta Michela u jesen 1896. povezao u kuci prijatelja i kasnije diplomate Leopolda von Andriana,
sa Hugom von Hof- mannsthalom, omogucio je onu simbiozu duha i umjetnosti, koja je opste poznata pod programskim pojmom "Jung
- Wien" (Mladi Bec). |
 |
|
Nuzno su iz toga rezultirale veze, u prvom redu sa Hermannom Bahrom, aktivnim literarnim posrednikom, izdavacem novina "Zeit" (Vrijeme)
i osnivacem Becke secesije u literaturi, sa elegantnim pripovjedacem i dramaticarem Richardom
Beer- Hofmannom, sa Arthurom Schnitzlerom,
majstorom konverzacije i specijalistom za nervne bolesti, pa sa velikim satiricarem i esejistom Karlom Krausom.
Jedan pak drugi genius loci povezao je u tom odnosu Cesku
sa Bosnom, Moldavu sa Neretvom. Ako se u tadasnjoj Velikoj Austriji
htjelo vidjeti samo pravo na dominaciju, a ne vidjeti prostor ceznje za egzoticnom daljinom i identifikacijom, bila bi ucinjena nepravda kompleksnim vremenskim tokovima i svijetlim
licnostima. Robert Michel je kao malo koji drugi austrijski pisac prozivio, propatio i literarno oblikovao, snagu ove identifikacije sa narodima monarhije. Rodjen 1876. u Chaberschitzu
kod Kacova u srednjoj Ceskoj, Robert Michel
je 1957. umro u Becu.
Od vremena balkanske krize 1898. do aneksije Bosne
1908., od prvog svjetskog rata do prve i druge Republike, od drugog svjetskog rata do austrijskog drzavnog ugovora 1955. prozivio je tri cetvrtine stoljeca. Pejsaz njegove rane mladosti bila je Ceska suma,
koju je ipak literarno upleo u radnju u svojim kasnim romanima "Jesus im Böhmerwald" (Isus u Ceskoj sumi)
1927. kod Speidela, - stojeci po motivu izmedju Hermann Stehrovog "Begrabener Gott" (Pokopani Bog)
1905. i Gerhat Hauptmannsovog "Der Narrin Christo Emanuel Quint" (Budala u Kristu Emanuelu Quintu)
1910., u romanu "Die Burg der Frauen" (Utvrda zena)
1934. kod Zsolnaya i "Die Augen des Waldes" (Oci gume)
1946. u izdanju Scholle. Slicno kao kod Stiftera
i Hauptmanna i kod Michela je kulisa Ceske sume
vazan elemenat literarnog zbivanja.
Becki zurnalista Hans Heinz Hahnl nazvao ga je snaznim realistom sa sklonoscu za Stifterovo
sublimiranje2. Da opisivanje prirode postaje vazan momenat dogadjaja o kome se
pripovijeda3, podcrtava srodnost sa Stifterom; a i bijeg u prirodu ili utopijski svijet bajki - na njih nailazimo i u juznoslavenskim tekstovima - spada u funkciju opisa pejsaza. U takvom utopijskom svijetu, ljudi mogu ipak bez opasnosti da se razuzdaju. U mnogim Michelovim
tekstovima djelotvorna je izvjesna vrsta neoromanticnog lirskog raspolozenja (Jost Hermand). Ako su u njegovom prvencu "Kameni covjek" (Der Steinerne Mann)
bili jos u osnovi literarnog dogadjanja simbolika prirode i magija, bio je to
produkt4 odredjenog stanja duha i literarne koncepcije, koji nas dovode do stila
secesije (Jugendstil) u literaturi.
Junaka u "Kamenom covjeku" Leonharda mogli bismo ipak staviti u red licnosti finih osjecanja, zasicenih zivotom u literaturi "Mladog Beca" (Jung
- Wien). (Misli se na Erwina u Andrijanovom
romanu "Vrt spoznaje" (Garten der Erkenntnis)
iz 1895., na mladoga kneza u Hofmannsthalovoj "Bajci 672. noci" (Märchen der 672. Nacht)
takodjer iz 1895., ili na Georga u
Beer- Hofmannovom romanu "Georgova smrt" (Der Tod Georgs)
iz 1900.
Franz Werfel govori u svojim "Pogledima" (Betrachtungen)
o trostrukoj dusi Ceske: ceskoj, njemackoj i jidis-dusi.
Razdrta ideologijama, dusa u literaturi nastavlja da djeluje kao komad "ostvarene utopije". Nasuprot tome dopusta bogata, ali danas potpuno zapostavljena Michelova
proza nakon 1918. naslutiti nesto od neostvarene istorijske utopije. Posljednji romani zauzimaju po tematici i jeziku jedan osnovni stav u (Euvre) djelu Roberta Michela. Obavezni prema zajednickom mjestu radnje zemlji Ceskoj, ovi tekstovi se orijentisu istovremeno na istorijske, geografske i autobiogrfske elemente. Na pocetku svoga romana "Jesus im Böhmerwald" (Isus u Ceskoj sumi)
razmislja pripovjedac:
Kada neko prica neku legendu, koja je vec dugo uvrijezena u narodu, ne moze se posumnjati niusta u njoj, osobito, ako pripovjedacu ne nedostaje potrebne predanosti. Ali ono o cemu ce se ovdje kazivati, nije legenda, nego i vise i manje od nje. Vise zato sto je barem jedan dio opisanih dogadjanja ojacan svjedocenjem ljudi koji su zivi, dakle istinski je u stvarnom ne slikovitom nacinu, a manje, jer se zivot onoga djeteta u Ceskoj sumi
otkriva danas pogledom unatrag kao tragican usamljen slucaj strasne zablude6.
Pred pozadinom religioznih ratova, u kojima je izmedu 1461. i 1570. florirajuca sekta ceske brace
igrala neku ulogu, ovdje se uplice motivom u legendu o Isusu - djecaku
u Ceskoj sumi, sa bolnim gubitkom Michelovog
drugorodjenog sina Adalberta, koji 1925. iznenada oboli i umire. Povezanog zavjerom sa razbojnikom Eisensteinerom,
djecaka na kraju spale na lomaci. Autor u romanu povezuje sadasnjost sa prosloscu, autobiografsko sa legendom. Ich - pripovjedac se na pocetku sjeca:
Zima je bila prosla, doslo je proljece, i kada je svuda izbijalo zelenilo, sve sam cesce mislio na buduce ljetne dane u Ceskoj sumi
i sve vise mi se nametala legenda. A onda je dosao i taj posljednji poticaj, koji mi je bio kao znak providjenja: moj sin Franz
razbolio se uz jaku groznicu. Ljekari su bili bespomocni u njegovoj bolesti, jer niti su mogli utvrditi uzrok groznici, niti su najjaca sredstva protiv nje imala snagu da ublaze vatru krvi. Cinilo se da zivot djecaka ide u nadprirodno, tako je snazno bio u unutrasnjosti prozet, otet zemlji. Treceg dana umire, ali to nije bila smrt, koja je samo ispunjena tugom, nego uzdizanje iznad zemaljskog bitisanja, sto se ne smije oplakivati, ma koliko je potresan jedan takav rastanak nepoznatog trajanja.
(Jesus im Böhmerwald.)
|
 |
Roman ovdje treba da predstavlja Michelov
odnos prema Ceskoj, da sluzi kao primjer i pokaze kakvo posebno mjesto zauzima Ceska u Michelovom kasnom opusu. Autor se ovdje cini prozetim usrdnoscu covjeka vjernika i cesto prelazi granice koje dijele fantasticno od realnoga. "Jedan izvanredno smion pokusaj" kako to pise Stefan Zweig
u jednom pismu od 5.11.1927., "kojeg ste se prihvatili sa zacudjujucom odvaznoscu i isto toliko zacudjujucim
uspjehom7". Ili
Hofmannsthal, koji 28. oktobra iste godine primjecuje: "Jos nikada nije ono pjesnicko, koje su tvoji radovi uvijek imali, nije doslo do izrazaja tako cisto i
snazno8." Ali i priznanje Martina Bubera:
"Medju pokusajima da se oslika neki dogadjaj nasega vremena kao refleksija Bozanskoga, cini mi se ovaj najblize pravom, jer ovaj najmanje literarno odredjene, premjesten
u9..." Robert Michel se potrudio, da u romanu "Jesus im Böhmerwald" (Isus u Ceskoj sumi)
dade jednoj legendi iz naroda osobine romana, povezujuci autobiografsku stvarnost - bolno iskustvo gubitka sina sa istorijom i legendom, postupak kojega autor vec vise puta uspjesno
primjenjuje. |
|
Dodjela nagrade "Adalbert Stifter" u godini u kojoj se pojavljuje, dokaz je za uspjeh romana, ali i ukazuje na bliskost Stifteru,
koju izmedju ostalog ovako tematizira istoricar literature Ernst Alker:
"U djelima Roberta Michela je, barem gledano samo povrsno, sve "ovdje" i "sada" uronjeno u neku svjetlo, sto je blisko tajnovitoj svjetlosti Adalberta Stiftera10."
Slicnu srodnost prepoznaje i Josef Mühlberger,
Michelov dopisni partner i hronicar
njemacko- ceske literature, koji istovremeno naglasava Michelovu
sposobnost da formira svoj nacin posmatranja, njemu tudje i opore zemlje, njenih ljudi i njihova nacina zivota.
Njegova proza ujedinjuje lebdece i ono jakog obrisa, sarenilo sa zagonetnim, silinu i zatomljenost Balkana.
Ona je gipka i laka - onako kao i Stari most preko Neretve u Mostaru,
kojega on opisuje11.
Mühlberger i sam ovdje gradi zlatni most i vraca nas ponovo do ranog Michelovog
stvaranja, koje je posveceno jednom sasvim drugom i tada jos niti od jednoga austrijskog
autora ispitanom kraju: juznoslovenskom prostoru, Bosni i Hercegovini.
Kao mlad porucnik bosanskohercegovacke pjesadijaske regimente broj 4, Michel je prekomandovan 1895. u Bec,
1898. u Mostar, a odatle povremeno u mali garnizonski grad Ljubuski.
U ovim juznoslovenskim gradovima sa njihovim dzamijama i munarama i svijetu pastira, osami sivila krsa, koji ih okruzuje, upoznao ja tada kutak islamskog orijenta.
"Bio sam odmah nakon premjestaja u blizinu Bosanskog Broda
dirnut ovim juznoslovenskim orijentalnim svijetom i moje je zanimanje za njega sve vise raslo, sto sam dublje ulazio u zemlju, a pejsaz bivao sve velicanstveniji."; biljezi Michel
u autobiografskom clanku "Iz vlastite radionice"12.
A 16.10.1898. tvrdi u svome dnevniku: "Lijepo je biti u jednoj zemlji tako potpuno stran, svakom kamenu, grmu i svakom covjeku; ali mora da je lijepo postati domacim u stranoj zemlji, uvecer, kad se potpuno smraci, kada sokaci utihnu, osjetim mogucnost da se sazivim sa ovim zivotom u krsu13."
"Kao komad zemlje iz bajke" cinili su mu se gradovi, dolina Neretve,
goli krs i njegovi ljudi, pokrivene Muhamedanke,
u sarene drecave materijale obuceni tasti - govorljivi gradjani, tisi seljaci i pastiri koji nose tesku odjecu od grubog vunenog sukna.
Fasciniran ovim prostim, ponosnim ljudima napisao je vec u Becu
1898. pripovijetku o vojniku Osmanbegovicu
i nadporucniku Dolanskyom, i uz pomoc Hermanna Bahra
objavio je u beckom "Zeit"-u14 20.08.1898.
Iz ovoga prvoga susreta sa juznoslovenskim svijetom nastale su poslije ne samo vecina, nego i najbolje pripovjetke, novele, romani, eseji i dramska djela Roberta Michela.
I ovdje jak dozivljaj zemlje, koji je stajao na pocetku plodne suprotstavljenosti stranom i novom svijetu. Ovoga puta je to bio Hofmannsthal
koji je posredovao objavljivanju Michelove
druge pripovijetke "Hercegovacki pastiri" (Herzegowinische Hirten)
1901. u casopisu "Insel" (Ostrvo). I vezu sa S. Fischer Verlagom
(izdavacem) je on posredovao, kada je Samuelu Fischeru
preporucio 1906. stampanje Michelove novele "Pokrivena" (Die Verhüllte)
u "Neue Rundschau".
Tako su nastajali tekst za tekstom i kada se Hofmannsthal
kod S. Fischera zalagao za svoga prijatelja, pred njim su lezale mnoge hercegovacke i bosanske novele, da je 1907. mogla da bude izdata zbirka pod nazivom "Die Verhüllte" (Pokrivena - Pod zarom).
U novelama "Der Deserteur", "Die Verhüllte", "Oberleutnant Neviny", "Herzegowinische Hirten"
i "Vom Podvelez" mjesto radnje su Mostar
i Ljubuski.
Mostar je bio u vrijeme Michelovog premjestaja znacajan austrijski garnizonski grad. U tekstovima napisanim izmedju 1898.-1903. podudara se vrijeme pripovijedanja skoro bez izuzetka sa vremenom sluzbovanja nadporucnika Michela, kojem je bila duznost da regrutuje domace vojnike. Bilo je predvidjeno redovno obrazovanje
bosanskohercegovackih trupa. Postojala je opsta vojna obaveza. Mladi Bosnjani
bivali su nakon kratke osnovne obuke namjerno premjestani u Bec, Graz, Budimpestu
i Trst, da bi se mogli, kako se to lijepo zvalo "prilagoditi kulturnom nivou nasljedne zemlje15".
Kako je Michel sudio o svojoj sluzbi i uopste polozaju oficira u Mostaru,
pojasnjava nekoliko mjesta u pismima, pa tako: 09.08.1898. pise Andrijanu:
"U Mostaru biti porucnik u vrijeme mira, moze biti priblizno i to: igrati teatar pred praznom kucom16."
Na jednom drugom mjestu se zali na "Kikiriki duh"
svojih kolega17. U blazem tonu nalazimo analogne izjave u novelama:
"Sa Podvelezja" (Vom Podvelez) i "Nadporucnik Neviny" (Oberleutnant Neviny)
kada izmedju ostaloga kaze: Kod mojih oficira nailazim na djetinjastu dusu. Uniforma nije samo odora casna i spoljni znak priznanja, ona zatvara u mnogo cemu vezu sa vanjskim svijetom, odatle dolazi da moji oficiri zadrzavaju prema zivotnim pojavama neobicnu iskrenost, prostodusnost, koja se, ma kako moglo iznenadjujuce zvucati, moze nazvati "nevinoscu18". Da li je Michelov
stav, u odnosu na lik profesionalnog austrijskog vojnika, na prelazu stoljeca simptomatican ili ne, neka ostane po strani, jasna je u svakom slucaju protivurjecnost izmedju zivota i literature, izmedju poziva i u tekstovima zbirke "Pokrivena" (Die Verhüllte)
dokazana sposobnost "... dusevne posebnosti naroda Bosne i Hercegovine podrobno obuhvatiti i sa sigurnoscu opisati, da bi imao pravo da vazi za prozaistu juznih Slovena na stranom jeziku"
kako to dosta pateticno pise Ernst Alker19. Ne nastaje mnogo toga sto Michel opisuje, iz politicke konstelacije, koju bih htio ovdje spomenuti u jednom kratkom ekskursu, iz kojeg ce biti jasna istorijska pozadina.
Nakon rusko-turskog rata 1877./78. dogovoren je na Berlinskom kongresu novi teritorijalni poredak na Balkanu. Uslijedila je okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Ovo je zahtijevalo veliku vojnu mobilizaciju, jer su Austrijanci nailazili na ogorcen otpor islamskih dobrovoljaca.
Okupaciona vojska je bila nerado vidjen gost, koju su u pocetku prihvatali sa nepovjerenjem. Izmedju 1890. i 1908. stisala su se najzesca neprijateljstva, i austrijski vojni i upravni aparat je mogao da krene svojim tokom.
Jedno putovanje u Italiju bilo je za iznerviranoga oficira Michela
dobrodosla promjena nakon dva mjeseca sluzbovanja u Mostaru.
Sljedece godine 1899. ipak preuzima svoj vojni zadatak sa vecim poletom i stupa na duznost administratora i oficira za snabdjevanje u Juznom logoru u Mostaru.
Osjecaj tudjine prema okolini cini se iscezlim, i sada sobom i zivotom zadovoljni Michel, biljezi oktobra 1899. u svome dnevniku:
"Kada covjek vidi mir u ovoj zemlji ne moze vjerovati da je bio rat. Mozda su bili isuvise naglo prestraseni, pa su potegli za oruzjem. Pa morali su znati, da im njihovu zemlju, oko koje se vec vijekovima Bogovi svadjaju, niko ne moze uzeti. Stariji, koji su tada iza usjeka u stijeni izvidjali, sada miroljubivo klimaju glavom, kada vide voz koji odvodi njihove sinove na dvije godine iz zemlje, i ponovo ih nakon dvije godine vraca u zemlju20."
Svakodnevnica kasarne i vojnicki drill su okviri ovih
novela, unutar kojih onda fabula dramatski izbija, kao sto se to upravo dogadja u
"Pokrivenoj" (Verhüllte). Pazljivom citaocu nece promaci da Michel
u ovim tekstovima uveliko izbjegava rijec
"okupacija", samo u pripovjetci
"Dezerter" (Deserteur) pojavljuje se na strani 91. i to u vezi sa opisom
Mostara. Za ovo nema komentara. Michel
podvlaci, da je moderni dio grada izgradjen u vrijeme Austro-Ugarske
i ona je time dala znatan doprinos u privrednom napretku
regije, napretku kojem je konzervator etnickih, folkloristickih i geografskih elemenata zemlje u osnovi bio kriticki
suprotstavljen, kao sto to potvrdjuje sljedeci stav u autobiografskom
eseju: "Pogled unazad i u daljinu" ...
Kada su u ovome istocnjackom svijetu nastale svakojake
promjene, koje su pocele da, carobnu sliku od
nekada, polagano izblijedjuju u smislu evropski, spoznao sam tek vaznost vjernog pridrzavanja ovoga
zadatka, kojega mi je dodijelila sudbina: opisivnje jedne njemackom duhu do sada strane zemlje i njenoga
naroda, koji se ubrajaju u najinteresantnije pojave na tlu
Evrope, a cija je zamamna osobitost bila u
opasnosti, da bude izbrisana. (str. 6)
Michel je naravno znao, da ce istorijska
istina, realisticko desifriranje politicko-socijalnih prilika jedva privuci paznju citalaca u
Becu. Uostalom dao mu je za pravo neocekivani uspjeh zbirke
"Pokrivena" (Die Verhüllte). Doslo je u godini prvoga objavljivanja i do drugog
izdanja, sto je za novajliju literarne scene predstavljalo znacajan
uspon. Pored cisto pripovjedackih kvaliteta imala je znatnoga udjela u uspjehu i egzoticna pozadina sa vjesto ugradjenim opisima religioznih i folklornih
elemenata. Dok je Leopold von Andrian reagovao na
"Osmanbegovica" odbijajuce (sve je umjetnicki
neuspijeh, znaci umjetnicko nista21) Hofmannsthal
je hrabrio i poticao mladoga prijatelja: "... Predstoji ti jos samo nekoliko godina strpljivog cekanja na materijalni uspjeh i uspijeh
vani22." 1903. nakon citanja zbirke
"Pokrivena" pokazao se Andrijan pomiren sa prijateljem i njegovim literarnim
kvalitetima: "na moju radost mogu ti reci da
'Pokrivena' (Verhüllte) ima briljantna obiljezja tvojih najboljih pripovijedaka i svjedoci o lijepoj
nadarenosti23".
Praski literarni kriticar Hans Effenberger
pisao je u jednom osvrtu na zbirku novela: "Cini se da ljudi agiraju (glume) u fluidu kamenja i culnoj omari njihova isijavanja". Vecina pripovijedaka ima jednu radnju, cije se desavanje, cini se, ne odvija prema jasnim nitima uzrocnosti, nego da je mimo volje uporedno tjerano nekom mracnom
silom24.
Nepodmitljivom citaocu Ludwigu von Fickeru, izdavacu "Brennera"
u cijem je nastajanju 1909./10. imao udjela i Michel,
pala su u oci dva ispoljena elementa, koje on u pismu od 12.10.1909. objasnjava, kako slijedi:
"Umjetnicki postulat, da pisac ne smije postati vlastiti komentator, ti naime shvatas sa takvom dosljednoscu, koja ponekad djeluje neprijatno. Kod svih drugih, i kod onih koji modernu epiku reprezentuju u njenoj najciscoj formi, odzvanja u najmanju ruku jedan licni ritam osjecanja. Osjeti se kako oni u dubini duse, u neizgovorenom ipak na neki nacin osjecajno stoje iza. Kod tebe je, cini se svako unutarnje ucesce zamrlo. Tvoji osjecaji se odmah kristaliziraju u price. I cudnovato je koliko si privrzen gradji, iz koje samo lice zna nesto napraviti, i tvoje uzbudjenje tebi obicno prenosi neko lice, a ne neki osjecaj. Pri tome ti nemas nista od artiste na sebi. Ne znam, nekada mislim: moras u sebi nositi veoma jak, ukorijenjen i obuzdan osjecaj zivota, da bi dobio tu dusevnu distancu prema vlastitom stvaranju, da bi svoje unutarnje lice mogao isklesati kao da je od kamena. Jer ipak je lice koje ti kleses tvoje lice."25
Iako vec od aprila 1900. nije vige sluzio kao oficir u Mostaru
- od 1900.-1907. bio je njemacko-francuski nastavnik na kadetskoj pjesadijskoj skoli, ponovo je po zelji komandovan u Mostar, da bi 1909. kao kapetan na integrisanoj oficirskoj skoli u Gracu
dobio "namjestenje zivota", ipak je ostaje vjeran svojoj
Bosni. |
 |
Da bi sacuvao za potomstvo sliku bosanskohercegovackog svijeta iz toga vremena, stavljao je pored pripovijetki i istoriju, istorijski i etnografski izvjestaj: 1908. pisao je tekst za svezak o Mostaru
sa fotografijama, koji se godinu potom pojavio u Pragu
u izdanju Carla Belmanna sa foto-snimcima Wilhelma Wienera.
Od 1908. sakupljao je materijal za u 1912. publikovano: "Putovanja u zemlje carstva i skice iz Bosne i Hercegovine"
(njemacko- austrijsko izdanje Bec). Nesto iz zbirke iz 1907. i ovoga sveska je onda uslo u svezak za Hofmannsthala,
priredjen od strane "Austrijske biblioteke"
u novembru 1915. (Insel - Verlag, Leipzig). Iste godine donosi "Die neue Rundschau"
Michelov vec 1911./12. koncipirani roman "Kuce uz Dzamiju" (Die Häuser an der Dzamija)
koji je onda brzo bio uzet u program S. Fischer-Verlaga.
Roman je Michelu donio Kleistovu nagradu. Hofmannsthal
je ovu hercegovacku seosku pricu citao 1913. na Semmeringu
"sa zaista rijetkim zadovoljstvom".
"Ja zapravo mislim da je ona tvoje remek djelo. Kako se lijepo culna zornost zgusnjava sa svim dogadjanjem u male katastrofe vanjskoga svijeta. Koliko je dogadjanje istovremeno neobicno i obicno, strano i istovremeno domace, i pobudjuje povjerenje, i kako je lijepo ono prirodno ovih ljudi, cistota koju samo cisto ogledalo jedne pjesnicke duse moze tako jasno reflektovati. Ovdje po prvi put osjecam u tebi (i sada zauvijek) ne samo pjesnicki nadarenog covjeka, nego pjesnika".26
Ono sto je Michelu ovdje uspjelo u snazi pripovijedanja i tacnosti opisa, samo se jos u visoj mjeri moze utvrditi u "Pripovijetkama o insektima" (Geschichten von Insekten)
iz 1911. godine. Upravo u toj osobitoj, formalno izvanredno knap odrzavanoj kratkoj prozi, autor je mogao da poveze poseban
pripovjedacko- deskriptivni talenat sa svojom umjetnickom intencijom, kakvu. cesto mozemo naci u njegovim tekstovima. O tome i sam pise u zabiljeskama "Iz vlastite radionice" (Aus eigener Werkstatt):
"Uporedi li se neki osobiti dogadaj, koji se cini, da na razvoj radnje ima vema velik uticaj, sa neizmjerivim i mnogostrukim djelovanjima koje zivot u svakom trenutku moze da pruzi, covjek postaje odmah nepovjerljiv i ne usudjuje se, da odluci, da li na razvoj na kraju mozda ono "neznatno", kao posmatranje nekog drveta ili insekta, nije vaznije od dozivljaja, koji su se mogli duboko usjeci u sjecanje."27
Uvedeni diskurs ne smije biti naglo prekinut, ali vazi za konstataciju, da vrhunac Michelovog
literarnog djela lezi u bosanskim i pricama o insektima. Ono sto je kasnije doslo bilo dijelom oponasanje samoga sebe, improvizovanje, literarna svakodnevnica i pokatkad traganje za inovacijom i alternativama spisateljstvu. Podsjecam na vrijedan prilog, koji je Michel ucinio za razvoj austrijskog filma:
Kratko prije kraja rata pratio je po nalogu vrhovne komande austrijske vojske jednu filmsku ekspediciju u Bosnu,
1919. osnovao je "Jugoslovensko
filmsko drustvo" saradjivao u radu "Nedjelja teatra i filma"
kao i u jednoj berlinskoj filmskoj izdavackoj kuci. Nazalost tada nisu tako obilno doticale subvencije u projekte austrijskog filma kao danas, i tako su propali, u istoriji austrijskog filma jedva zapazeni poduhvati 1923./24. u velikoj internacionalnoj finansijskoj krizi. Treba spomenuti i kratki intermeco, kada je bio predstavnik generalne intendature beckog drzavnog teatra u takozvanom kolegiumu trojice 1918. zajedno sa Leopoldom Andrianom, Hermannom Bahrom
i Maxom Devrientom. Vise puta se sa promjenjivim uspjehom Michel okusao kao teatarski autor: vec 1910. dozivjelo je njegovo prvo dramsko djelo "Mejrima"
premijeru u Njemackom teatru u Pragu. Uspjeh je mnogo obecavao. Dvadeset godina poslije bilo je praizvodenje komedije "Bijeli i crni beg" (Der weisse und der schwarze Beg)
jedva primjeceno. Size, koji je Michel 1948. upotrijebio u jednom romanu u izdanju Reclam Verlaga,
dao mu je libreto za "Mili glas" (Die geliebte Stimme).
Operu je komponirao J. Weinberger poznat po operi "Svanda gajdas".
Premijera opere "Mili glas" prema Michelovom libretu bila je 28. februara 1930. praizvedena pod rukovodjenjem Hansa Knappertsbuscha
u Münchenskoj drzavnoj operi. Drama u 4 cina, nastala 1919. i izdata u S. Fischer Verlagu "Sveti Kandidus" (Der heilige Candidus)
nije nikada izvedena. Prvi svjetski rat bio je za profesionalnog oficira nuzno zlo. Bio je kao i Stefan Zweig, Franz Karl Ginzkey, Rainer Maria Rilke
i drugi najprije postavljen u ratnu pres-sluzbu, a onda posredstvom Andriana
u jednu posebnu misiju kao ratni savjetnik u Galiciji,
da bi konacno 1917. dozivio rat na Pasubio frontu:
"Razumljivo je da je dozivljaj rata ucinio odlucujuci uticaj na moje stvaranje. U tome vremenu za pisca je bilo skoro nemoguce, da se posveti bilo cemu drugom do slijedu dogadjaja28."
Tako se moze objasniti intenzivna aktivnost Michela
izvjestaca za "Öesterreichische Rundschau"
i za "Vossische Zeitung", tim prije sto je S. Fischer - Verlag
prenio redakciju autenticnih izvjestaja sa fronta na njega. Uslijedili su 1916. "Pisma jednog kapetana svome sinu" (Briefe eines Hauptmanns an seinen Sohn)
i 1917. "Pisma jednog ustanickog porucnika zenama" (Briefe eines Landsturmleutnants an die Frauen).
U 1918. se Michel oprostio od profesionalnog vojnickog poziva i tako, lisen svakog sigurnog finansijskog osnova, ostao slobodan pisac.
Izmedju ratova radio je za novine osvrte na knjige i pozorisne premijere, radio za tadasnji radio, legendarni
RAVAG, literarne emisije, pozivan je na citalacke seanse i radio sa Cäciliom Tandler
na feljtonu ROMI, koji je od 1939. do 1946. veoma cesto za njemacke i austrijske novine ukljucivao slavne, ali i nepoznate autore.
Vrijedan etnoloski prilog su cetrdesetih godina sakupljeni "Slovenski mudraci" ( Die slawischen Weisen, Zsolnay, Bec)
i "Slovacke bajke" (Slowakische Märchen),
1941. u Beckom izdavackom drustvu.
Brzo, jedna za drugom, slijede izdanja pripovijedaka "Ljudi u plamenu" (Menschen in Flammen)
1930. Adam Kraft u Karlsbadu, "Vrtuljak" (Ringelspil)
1943. Winer Verlag i "Iscezla zvijezda" (Der verschwundene Stern)
1947. u Musenverlagu u Gracu. Da nije nikada izasao iz stega carsko kraljevske monarhije, pokazuje Michelov
posljednji roman, koji 1947. pod naslovom "Najvisa od svih zena" (Die allerhöchste Frau)
traga za legendama o carici Elisabeti. Pisac Michel zasluzuje, da bude otrgnut zaboravu, prije svega zbog bitnih pojedinosti svoga prepoznatljivog nacina pripovijedanja. On je stajao u tijesnoj vezi sa znacajnim nosiocima austrijske literature u periodu "fin de siecle",
(kraj stoljeca), epohe, koja je do sada jedva nesto izgubila od svoje drazi. Bio je Staroaustrijanac upravo zbog mnogostrukosti i sirine njegova literarnoga svijeta, u kojem je on,
izmedju Ceske i Bosne, dopustao da igraju ubjedljivo oblikovani karakteri. U tome svjetlucajucem svjetu bio je, kao nijedan drugi, kod kuce, i pred tom pozadinom je pazljiv i vijeran "konservator" jednog doduse minulog, ali u mnogo cemu danas jos privlacnog vremena, autor koga jos uvijek vrijedi
citati.
Prevela: Enisa Simic, prof. |
1) Robert Michel, Dnevnik, upisano poslije 15. novembra 1898. (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
2) Hans Heinz Hahnl, Dvorski savjetnici, Revolucionari, Gladni. Cetrdeset nestalih austrijskih pisaca, Bec, Edicija atelje 1990., str. 155.
3) Wolfgang Preisendanz, Narativna funkcija opisa prirode kod Stiftera. U Djelotvorna rijec 16 (1966.), str. 407-413, ovdje str. 407.
4) Npr.: "on je neodredjeno slutio, da bi drvo koje je tu sadio, moglo biti slika njegovoga zivota. I tako mu htjede ispitati snagu. Uskoro donese nekolika kamena iz okolnog grmlja i naslaga ih u gomilu iznad mjesta svjeze uskopane zemlje. Htio je naci tacnu formulu: ako mlado stablo bude imalo snagu, da probije kamenje, tada ce ... nije do kraja mislio, bilo mu je pritom veoma bolno." R. Michel, Kameni covjek, Berlin, S. Fischer, 1909., str. 18f.
5) Citat po Jürgenu Serke, Poezija koja je dospjela pod tockove istorije, Ceska - napusteni literarni pejsaz, objavljeno u: Stampa 1./2.8.1987., str. 6.
6) R. Michel, Isus u Ceskoj sumi, Bec, Speidelova nakladna knjizara, 1927., str. 9f.
7) Neobjavljeno, ( Michelova ostavstina, Bec).
8) Neobjavljeno, ( Michelova ostavstina, Bec).
9) Martin Buber Robertu Michelu. dana 11.12.1927. (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
10) Ernst Alker, Profili i likovi njemacke literature poslije 1914. Sa jednim poglavljem o ekspresionizmu Zorana Konstantinovica, izdao Eugen Thurnher, Stuttgart, Körner 1977., 802f.
11) Josef Mühlberger, Istorija njemacke literature u Ceskoj 1900-1939. München/Wien, Langen Mülller, 1981. str. 53f.
12) R. Michel, Iz vlastite radionice (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
13) R. Michel, Dnevnik (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
14) "Die Zeit", br. 203 od VIII 1898.
15) Uporedba Ferdinand Schmid: Bosna i Hercegovina pod vlascu Austro-Ugarske, Leipzg, 1914., str. 102ff, i Ernst Bauer: Izmedu polumjeseca i dvostrukog orla, 40 godina austrijske uprave u Bosni i Hereegovini, Bec/München, 1971.
16) Neobjavljeno, (Michelova ostavstina, Bec).
17) Robert Michel Leopoldu von Andrianu, od 21.9.1899., (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
18) R. Michel, Natporucnik Neviny, U zbirci "Verhülte", Berlin, S. Fischer, 1907., str. 140.
19) E. Alker, a.a. O, str. 802.
20) R. Michel, Dnevnik, Mostar 9.10.1899., (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
21) Andrianovo pismo Michelu od 23.4.1899. (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
22) Hofmannsthalovo pismo Michelu od 20.2.1903., (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
23) Andrianovo pismo Michelu od 10.10.1903. (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
24) Hans Effenberger, "Die Verhüllte", novele, u: Deutsche Arbeit, godina 7. (1908.) str. 674.
25) Ludwig von Ficker, Korespondencija 1909.-1914., izdanje I. Zangerle, W. Methlagl, F. Seyr i A. Unterkircher, Salzburg, Rezidencija 1986., (= Brenner-Studien, VI), str. 14f.
26) Pismo od 14.6.1913. (neobjavljeno, Michelova ostavstina, Bec).
27) R. Michel, Iz vlastite radionice, (neobjavjeno, Michelova ostavstina, Bec).
28) Ebenda (Bas tu). |
|
|
