Prof. dr. Ale M. Poljarevic
CORBICEVI TRAGOVI BOSNE
Uz izlozbu banjaluckog slikara Murisa Corbica
"Tragovi zivota" u sarajevskoj galeriji "Mak" |
|
|
Stojeci pred Corbicevim pasteli- ma, crtezima i uljima pokusavamo uhvatiti nit klupka koji ce nas
povesti tragom koji otkriva njegovo djelo, sto ce nam omoguciti da upoznamo i njega samoga. I evo opremljeni Corbicevim klupkom, podjimo slijediti njegove
"Tragove zivota" (citaj Bosne) kroz
zamr- seni mu zivotni i umjetnicki labirint. Odakle god krenuli
prepo- znat cemo da se Corbicev samo-
svojan razvojni luk proteze od zavicajne Bosne koju najbolje ilustrira Ibrisimovicev
stih koji veli da: ... "U Bosni ima jedna |
|
tisina/ i u toj tisini jedna njiva,/ u toj njivi obeharalo stablo" i da je sva Bosna "cilimom
zastrta".
Upravo su prvi Corbicevi pejzazi ... "zimi kada Bosna po svu noc srebrom zvoni" obiljezeni pahuljicastom sipkoscu, poetiziranom i oduhovljenom svjetloscu koja je izvirala iz najtanahnijih dubina njegove duse. Posebna osebujnost zavicajnog mu intimistickog pejzaza, mehkoca njegovih beharli i srmali vizura, od samih je pocetaka ocarala slikarevu dusu. Po ugledu na stare bosanske vezilje, Corbic se sluzi iglom kojom mehko cizelira podlogu i postizava keraste, mirintane tragove koji mirisu na ruho nasih nena. Na taj nacin i podloga slike doprinosi likovnosti djela. Raznovrsnost i umijece pokazuje upotrebom razlicitih materijala koji doprinose likovnosti djela (cipka, platno, karton).
Ti su rani Corbicevi pejzazi rezultat umjetnickog zrenja i nagovjestaj slozenog mu puta k vlastitom izrazu. Istina je da kasniji odlasci u ekspresiju i apstrakciju proizlaze iz logicnog rezultata njegovog neposrednog proucavanja prirode i nesebicnog predavanja i podavanja prirodi. No ocigledno je da umjetnik nije spreman napustiti posljednje tragove figurativnosti.
Corbiceva veza s Bosnom je patoloska i nikada nije prekinuta, cak ni u trenucima deportacije i egzila iz rodne mu Banja Luke
na otok Hvar i kasnije u Rijeku.
Corbic tada osjeca da je cijela Bosna od srama u egzilu, naslanja svoj bosanski luk na hvarska i kvarnerska plavetnila, i evo ponovo ga spaja sa socno zelenim i zivopisnim krajinskim pejzazom. Corbic je "pupcanom vrpcom" vezan za rodnu grudu. On je njezin neumorni slikar. I to kakve Bosne!? I srmali i beharli i "posne i bose" i "hladne i gladne" i krvave i popaljene i "prkosne i ponosne" i snene i probudjene od sna. On se bitno razlikuje od svih slikara koji su slikali Bosnu i pokusavali joj dati likovno uoblicenje zeleci ju osmisliti kao, svoju intimnu viziju i neko unutrasnje poklonjenje. No Corbic ne polazi od onoga sto je smjesteno u njegovom vidnom polju. Vise se ne zadovoljava trenutacnim impresijama koje daju privid prijateljevanja s Bosnom i njezinim krajolicima i njezinom ljepotom. I upravo je iz tih razloga za mnoge slikare Bosna ostala zagonetkom. Corbic je odlucno krenuo u vlastiti poduhvat osmisljavanja Bosne.
Klizeci pogledom po pastelima i uljima stalno razmisljamo i ponovo pocinjemo interpretaciju i mijenjanje interpretacije svake mu slike.
Tako se proces interpretacije i mijenjanja interpretacije mijenja svakim novim pogledom na sliku, zato, sto je nas pogled vrlo bitan jer "kad se djelo pojavi, autorova interpretacija ne vrijedi vise nego bilo cija interpretacija". I upravo ta Corbiceva odlika da interpretira stvarnost, da slika te bosanske tisine i u tim tisinama njive ili kasnije jauke, brcanske patnje ili srebrenicku golgotu
("Sjecanje na Srebrenicu"), a ne da imitira i prepisuje stvarnost, rezultat je spoznaje da se zivot odvija na relaciji izmedju razumijevanja i razmisljanja. Te su slike polja sa svojim zakonima u kojima umjetnik moze oblikovati zonu svoje svijesti, a ona ne slijedi iste zakone kao svijet stvarnosti koji je sredjen u vremenu i prostoru.
Slike nastale u egzilu njegov su vapaj i krvavi krik, a odisu imaginarnoscu, mistikom, asocijativnoscu i alegorijom. Slikar se osjeca raspet izmedju dvije samoce, izmedju prognanicke i one bosanske u kojoj ga drugi osamise i posramise samo zbog imena mu. A tamo u Bosni je pakao u kojoj kljuca ljudska krv i gdje dani iscezavaju u svemir baklji... u sumrak i pomracenje (uma). Kovitlaci osjecaja prozeti zebnjom, strahom i neizvjesnoscu nagrizaju njegovu dusu. Corbic strastveno progovara pastelima i uljima. I tako gledatelji uvidjaju koliko je slika prirode prevazidjena kada joj se suprotstave prijetnje koje su se nad Bosnom zlokobno nadvile. Iz tog razloga su motivi koji evociraju slike izgubili legendarnu nevinost, jer su ti motivi utetovirani u povijest. Ta mistifikacija zahtijeva da se prikriju odvratni zlocini o kojima je rijec u Corbicevom djelu. Bosna koja je nekada bila "cilimom zastrta" smrtnim se sjemenom sije, zasadjuje tijelima bosanskih gazija i pretvara u krvavi cilim satkan od krvi nevinih Bosnjana. Umjetnik ne poziva na osvetu, ubijanje i klanje vec sam krvari, ocajava, ukazuje i optuzuje, ispisuje svoje vlastite psihograme... Svoj vapaj istkiva u vidi makabricnih plesova kolopleta smrti
("Ples smrti I" i "Ples smrti
II") koga vodi Thanatos (izgubljenost, nestajanje i smrt) i uranja u lunarni kolorit, te su njegove ljubicaste nijanse prema stupnju kontrasta u jednom dijelu prijetece i nerijetko rastuzujuce. Buduci da su mu pejzazi "napadnuti", ljubicastim svjetlom gledatelj neminovno, osjeca nagovjestaj svih uzasa propasti nasega vremena, vremena homocida, urbicida, ljudske bestijalnosti i neuma. Iz tog tamno ljubicastog pomalja se pritajena katastrofa. Corbic, dakle, turobnost, izgubljenost, nestajanje, smrt i patnje izrazava ljubicastom, a samocu i posvecenost plavoljubicastom. Duboka, prijeteca tama koja se nadvila nad Bosnom koja ju je pritisla svom nebeskom silinom prisutna je u vidu modre. Ta modra zbog beskonacnosti sve zbiljsko pretvara u imaginarno. Kako mu je Bosna u progonstvu nedostizna, onda ekvivalent nedostiznosti pronalazi upravo u modroj cije tamne nijanse vuku u beskonacnost i bude ceznju za cistim i nedosjetilnim.
|
 |
Njegove slike nisu kronika stradanja, dnevnik klanja i rusenja. Ne cudi sto umjetnik ne zeli praviti analizu, jer je zagovornik teze da se u njegovom djelu nacini dijagnoza tih dogadjanja i tog vremena. Iz tih razloga nije realizirao ikonografske ilustracije tih povijesnih dogadjanja, vec je naslikao slike - vizije, slike refleksije. Corbic se prirodom samo sluzi kao potporom za svoje stvaralacke aktivnosti. Prema tradicionalnom smislu koji dajemo tim izrazima, oni ne predstavljaju nista, ne ilustriraju nista, nemaju modela. Naprotiv, Corbic pravi slike koje prema avangardistickoj maksimi posjeduju pikturalni karakter, povremen i autonoman, karakter sto probudjuje asocijacije, evocira uspomene, raspaljuje vizije i emocije. Ukratko, radi se o citavom jednom "plimnom valu" slika koje su izasle iz njegovih zebnji, strahova i podsvijesti.
U vremenu u kojem zivi i u kojem je u punom volumenu shvatio svu ljudsku bestijalnost, Corbic potpuno svjesno ukazuje na Makovu
maksimu da nije vrijeme za ludovanje vec vrijeme da "se misli o vremenu" jer "vremena ima tako malo i vremena vise nece biti".
Umjetnik je neprestano okrenut Bosni i njezinim simbolima - narocito stecku i basluku (nisanu) u kojima trazi uzajamnu povezanost i valorizira bosanske duhovne vrijednosti. Ocaran je velicinom duhovnosti bh. knjizevnika Maka Dizdara ("Sjecanie na Maka Dizdara")
i Mese Selimovica ("Sjecanje na Mesu Selimovica").
Izraz na ovim kao i na kompozicijama "Nedoumica", " Sjecanje na Latasa i Jukica", "Mali nocni razgovori", "Bosanska elegija"
ne lezi u strasti koja bljeska sa nekog lica ili da se potvrdjuje u nekom silovitom pokretu. Izraz pociva u citavom rasporedu slike: na mjestima koje zauzimaju likovi, na prazninama koje su oko njih, na proporcijama... Sve to ima svoju ulogu i svoj udio. Corbiceva kompozicija lezi u dekorativnom nacinu slaganja raznih elemenata kojima raspolaze da bi izrazio svoja osjecanja. Na slici je svaki dio vidljiv i igra ulogu koja mu pripada, glavnu ili sporednu.
Slikar koji je svjestan vaznosti kulturne i ine proslosti Bosne nam ukazuje na legendarnu Safikadu,
koja je zbog nesretne ljubavi prema tragicno stradalom austrijskom oficiru stala pred top koji ju je raznio. To je primjer nesretne ljubavi koji je mnogo upecatljiviji od tragicne Romeove
i Julijine smrti. Koliko nam je poznat? Slikar kao da se pita moze li legenda o Safikadi imati istu onu umjetnicku i ljudsku tezinu kao Shakespearova
tragedija? Je li vrijeme da oni koji dolaze upoznaju vlastitu proslost? Dolazi li dan kada cemo se diviti velicini nekog domaceg knjizevnika ili kompozitora koji ce znati pretociti u djelo tako grandioznu, iskrenu i na kraju tragicnu ljubav? Valja znati da se i danas u Banja Luci
nastavlja tradicija paljenja svijeca ispred Safikadinog vec kultnog mjesta stradanja, sto je jedini primjer njegovanja bosnjacke tradicije u tom gradu.
Corbiceva Safikada je data u kloazoniranim partikulama i nema nikakvih portretnih karakteristika iz najmanje dva razloga: prvi je razlog sto nemamo nikakvog svjedocanstva o njezinom fizickom izgledu, a drugi je njegov stav prema prikazivanju ljudskog lika. Te partikule nisu kubisticki poliedri, vec kloazonirani plosni djelici. Corbic ozvljujuci legendu pokusava rekonstruirati nesretnu djevojku stvarajuci mozaik od sitnih djelova. Dakle, voluminoznost postizava amorfnim partikulama radjenim sirokom linijom u okviru konturnog kloazoniranog crteza i odnosom svijetlih i tamnih ploha.
Nakon fizickog povratka u Bosnu, Corbiceva paleta se zazaruje, sto rezultira, uvjetno receno, poentilistickim ciklusom, sto je korak dalje u neprestanom istrazivanju. Slikar strastveno proucava bosanske simbole, narocito sutljive i naherene basluke koji se "nemarno naslanjaju jedan na drugi poput pijane brace",
kako je govorio S. Kulenovic. Asocijativnost, plosnost, komplementarnost i arabesknost osnovne su znacajke ovog ciklusa. Boja je svijetla i svjeza, jednolicna i ujednacena, i normalno nema sjena niti prijelaza. Cetkica ucestyuje u strastvenoj igri koju strogo kontroliraju razmisljanje i volja. Intuicija je zasnovana na razumu. To je vrlo misaona umjetnost, s vrlo jakom namjerom, vrlo svjesna usprkos prividnoj spontanosti, ona je muzikalna i dekorativna. To senzualno blistanje boje predstavlja panteisticku i suncanu himnu. Objekti su natopljeni suncem i svom njegovom toplinom. Mada je nemoguce slikati zvuke i mirise, siguran sam da slikar vrlo sugestivno prevodi boju u zvuk i mirise i da u nosu osjecamo kovitlace bosanskih mirisa, paljevine i truhlezi pomijesane s mirisom poljskog cvijeca, jednolicnim zujanjem pcela i skoro "zagusujucim" mirisom svjezine bosanskih planina.
Umjetnikova eticka pozicija je uvijek izrazena likovnim sredstvima. Snazi eticke geste odgovara snaga likovnog izraza. Likovna gesta svjedoci o umjetniku specificnog senzibiliteta koji likovne mudrosti zna izraziti vrlo reduciranom leksikom, konturnom, vrlo ostrom linijom, kloazoniranjem, vrlo minucioznim mirintanjem odnosno cizeliranjem povrsine ostrim profilima, sirinom i snagom, ali nikada kitnjastom, nagizdanom i predeskriptivnom linijom. Kontrasti bilo komplementarni, bilo hladno-topli, bilo simultani vidno doprinose likovnosti, odnosno prividu trodimenzionalnosti. U predstavi ljudskoga lika se zadovoljava islamskim stavom da je nemoguce i nepotrebno slikati ono sto je sam Bog stvorio, te izbijaju asocijativne, konturne linije Safikade, Maka, Mese, Latasa, Jukica bez ikakvih namaka karakternih crta. Na taj nam nacin slikar ostavlja mogucnost vlastitog interpretiranja i reinterpretiranja likova o kojima je rijec.
Mostar, juli/srpanj 1999. |
|
|
