Muhamed Gafic
ODISEJA 7.000 |
Muhamed Gafic, pisac "Sarajevskog ruleta", uzbudljive ratne proze, u Odiseji
nudi jos uzbudljivije alpinisticke dozivljaje. Od Prenja do Himalaja penjao
se po zaledjenim stijenama Alpa, Matterhorna, Mont Blanca, Kavkaza. U svijet
vertikala poveo ga je Zijah Jajatovic... I to traje vec tri decenije na vise od 800
alpinistickih uspona. Vodio je alpinisticke ekspedicije na vrhove Pamira, Tjen Sana,
Karakoruma. U februaru 1997., sa partnerom vrsi prvi, zimski BiH uspon na vrh
Mont Blanca. Iste godine ucestvuje u uspjesnoj medjunarodnoj himalajskoj
ekspediciji na Mount Everest i doseze Sjeverno sedlo - 7.000 m. |
| O piscu |
Gaficeva knjiga nije samo prica o jednom sasvim osobenom soju ljudi, o alpinistima,
nego i povijest o ljudskoj prirodi uopste. Ovdje su junaci - "osvajaci
beskorisnog", ali zar svaki covjek, koji stremi navise, ciji je duh vertikalno
usmjeren, ka samoprevazilazenju, nije u manjoj ili vecoj mjeri takodjer - "osvajac
beskorisnog"? |
| Marko Vesovic |
Kao nigdje drugdje, u ovoj knjizi se prepoznaje da je alpinizam borba i nadmetanje sa
samim sobom, svojim slabostima, skrivenim opasnostima, ali i sport u kojem je
"fer-plej" unaprijed zagarantovan... gdje priznati slabost ne znaci dozivjeti
poraz... |
| Rasid Mulahusic |
Neki cudan zvuk mi je u usima. Rezak, visokog tona, ostar kao pucanj bica. Traje neko
vrijeme. Nakon njega tisina. Analiziram ga gledajuci u snijeg. Glecer. Odmaram se, ni sam
ne znam koji put. Zastao sam. Glavnina je otisla naprijed. Sam sam.
Takav zvuk moze da dolazi odozdo, iz glecera, ili odozgo, sa stijene. Nijedan dobro ne
donosi. Glecer se krece i na svom putu puca. Stvaraju se pukotine. To se ne desava brzo na
ovakvim strminama, kao sto je ovaj Semjenovski, ne vjerujem da za godinu prijedje vise od
sto metara.
Ponovo cujem isti zvuk. I dalje ne znam sta se desava, a uznemirenost se uvlaci u mene.
Ovaj put on traje i pocinje da se mijenja. Pogledom trazim uzrok. Desno je Han Tengri. Na
njemu se nista ne desava. Ispred mene se glecer propinje i nestaje u nekoj zaravni. Lijevo
je Pik Capajeva. Stijena visoka kilometar i po. Skoro vertikalna. Mirna.
Prasak nastaje iz tog finog zvuka. Vazduh treperi i donosi sve nizu i ne vise cistu
frekvenciju. Pridruzuju joj se grublji tonovi.
Grmljavina!!!
Na lijevoj strani stijene ledeni zid. Seraci. Visoki oko dvjesto metara. Kao ledena
zavjesa trepere. Lome se. Po sredini se pojavi pukotina. Brzo skrenu desno i zavrsi svoj
put. Na stijeni. Do tada kompaktni zid odvoji se i skliznu.
Skidoh ruksak i poceh traziti fotoaparat. Obicno ga nosim u poklopcu ruksaka, na dohvatu
ruke. Otvorih jedan patent-zatvarac, nema ga. Posegnuh rukom prema drugom dijelu poklopca,
a grmljavina se pojaca. Led je, poput bujice, jurio niz stijenu. Vec se nazirao ceoni dio.
Poprimao je oblik kapljice. Ispred sebe je gurao vecu masu snijega.
Procjenjujem put i zakljucujem da ce pasti iznad mene, na lijevu stranu glecera
Semjenovski. Racunam, gore je zaravan, daleko od mene, zaustavice se. Glavnina ledene mase
nestade pod stijenom. Prestade grmljavina.
Stala je!
Ne, nije! Glecer se zatrese i u isto vrijeme pojavi se iznad mene oblak. Nastajao je na
prijelomnici glecera i ostrim, bijelim ivicama zaklanjao planinu, nebo.
Lavina!!!
Ide na mene!
Trazim rukavice da ih stavim u usta. Ugusice me snijeg. Nema ih. Navlacim trenerku sa prsa
i guram je u usta. Ledja ostase gola. Grizem tkaninu sto mogu jace. Bacam se na tlo i
ruksakom pokrivam glavu. Oblak se valja iznad mene i zaklanja sunce.
Smraci se.
Allahu dragi, je li ovo moja lavina?
Ocekujem udarni talas i vec sebe vidim napumpanog snijeznom prasinom. Do molekula razbijen
snijeg, pod pritiskom prasnate lavine ulazi u pluca do alveola. Grizem trenerku i ne
disem. Jednom rukom drzim ruksak na glavi, a drugom stiscem nos. Otkako sam ugledao oblak
lavine, a trenutak kasnije je postalo mracno, kao u najdubljoj noci, zazmurio sam i ne
smijem otvoriti oci.
Strah me je...
Udarni talas me nafilova snijegom do gaca. Gusim se, a ne smijem disati. Oko mene grmi,
zvizdi, fijucu komadi leda. Ne mogu vise izdrzati. Uzdahnuh i nista se ne desi. Otvorih
oci. I dalje je mrak. Brzo zazmurih. Strah ne raste, ali je i dalje prisutan. Jedan za
drugim, odsjecni i snazni udarci o ruksak, dobro me prodrmase. Drugi me pomjeri. I dalje
grcevito drzim ruksak na glavi i jos vise se podvlacim pod njega. Bojim se udarca u vrat.
Kazu da svaki alpinista, ima svoju lavinu, i samo je pitanje njihovog ritma i sudbine
alpiniste: da li ce se njihovi putevi ukrstiti?!
Nogama se ukopavam u snijeg i jecim od pomisli da me jaci udar ledene bujice ili kakav
veci komad leda, ne svuce u pukotinu. Ona je desetak metara ispod. Duboka je tridesetak
metara, i u njoj bih vjecno ostao. Ziv zatrpan!
Kako je nenadano dosla, tako se odjednom sve utisa. Otvorih oci i ponovo vidjeh sunce.
Snijezna prasina polijeze po gleceru.
Ziv sam!!! |
 |
U stanu, zena sjedi preko puta mene i samo me gleda. Suti. Iz ruksaka vadim crnu svilu,
boje za njena platna, uzbekistansku haljinu, srebrenu narukvicu...
- Naslikaces mi veliko platno sa Han Tengrijem.
- Necu!
- Sta neces?
- Necu nista!
Sta li se to desilo, da me ovako cudno gleda? Oci sa mene ne skida. A svasta sam joj
donio. Prebirem po glavi i pitam se da joj sta nisam obecao, i zaboravio. Nisam. Ona suti
i gleda me.
- Gdje si bio dvadeset sestog jula?
- Zasto?
- Gdje si bio?
- Ne znam, zasto?
- Sanjala sam...
- Sta?
- Ruzan san.
- Kakav?
- Ruzan.
Listam dnevnik: Postavljanje Baze, prva aklimatizacija, uspon na visinski kamp, noc pod
Capajevim...
Ne mogu da vjerujem!
Zatvaram dnevnik i pitam se da li je moguce...?
- Kad si sanjala?
- Rano, u zoru. Ne, jos je bio mrak.
- Kad?
- Plakala sam, probudila se i docekala zoru.
- Ne, to se nije desilo tada. Bilo je to u devet ujutro. A sta si ... sanj...? Allahu
dragi. Pa to se i desilo tada...! Sunce tada tebi jos nije doslo... bio sam daleko cetiri,
pet casovnih zona, na Istoku.
Sanjala je ono sto se meni desilo. U isto vrijeme.
Usnila je moju lavinu!!! |
|
|
